VIDEO Navijamo i glasamo za Marina Vrgoča danas: ‘Iza Eurosonga, san bi mi bio pjesma s Mišom!‘

Tbilisi, grad strmih ulica, toplih ljudi i večernjih svjetala, ovih je dana dom najmlađim glazbenim talentima Europe, donosi Slobodna.

Danas ondje, na Dječjem Eurosongu, Hrvatsku predstavlja desetogodišnji Marino Vrgoč, dječak iz Ploča, koji je u prvoj sezoni ‘The Voice Kidsa‘, svojom bistrinom, emocijom i glasom osvojio srca publike i stručnog žirija. 

Danas, dvije godine kasnije, ovaj talentirani mališan ponovno živi svoj veliki san - ali sada na jednoj od najvećih svjetskih dječjih pozornica, među predstavnicima 18 zemalja.

Hrvatska će tako 13. prosinca, ponovno imati svog predstavnika s velikim snovima, nakon čak 11 godina pauze. Naš Marino Vrgoč nastupit će s pjesmom ‘Snovi‘, treći po redu, a finale će se prenositi uživo iz Tbilisija u subotu od 17 sati na Drugom programu Hrvatske televizije (HRT – HTV2), uz komentatore Miju Dimšić i Duška Ćurlića.

Spreman za razgovor

U trenutku kad smo ga dobili za razgovor, Marino je već bio u Gruziji. Stigao je dan ranije s mamom, Mandom Vrgoč, a svega nekoliko sati nakon slijetanja već je zakoračio na veliku eurovizijsku pozornicu. Iako je put dug, a obveza mnogo, Marino je bio spreman za razgovor, onako kako samo djeca znaju - iskreno, vedro i s puno uzbuđenja.

Još uvijek je bio malo zadivljen svime što se oko njega događa i što ga okružuje, ali u riječima se čula odlučnost i ponos, te je svoje dojmove - spontano i iskreno, baš onako dječački - podijelio ekskluzivno sa Slobodnom Dalmacijom.

Kad smo ga pitali je li svjestan veličine trenutka i kako mu izgleda putovanje koje stoji iza njega, Marino odgovara potpuno otvoreno - i upravo onako kako to dijete koje živi svoje snove zna reći:

- U Gruziju smo stigli, već i prvu probu odradili. Nevjerojatno mi je još uvijek sve ovo što se događa. Nadam se da ću predstaviti Lijepu Našu u najboljem svjetlu. Mama mi je rekla da sam avionom letio kad sam bio sasvim mali, ali se toga ne sjećam pa mi je ovo pravi prvi put.

Čak sam i zasvirao onaj klavir na zagrebačkom aerodromu, a najdraže mi je što smo presjedali u Istanbulu jer sam mami bio govorio da bih ga volio vidjeti.

A kad govori o putovanju, o pozornici i pripremama, njegov glas nosi i zrelost i dječju razigranost.

Pripreme, putovanja i prvi dodiri s Eurovizijom

Tjedni iza njega bili su ispunjeni probama, putovanjima u Zagreb, učenjem i glazbom. Sve to sada dobiva svoju završnicu na jednom mjestu - pod svjetlima Tbilisija.

- Pripreme su bile intenzivne, moram reći da smo i mama i ja prezadovoljni svime. Doma sam vježbao dosta.

A o nastupu, koji će Hrvati pratiti s posebnim ponosom, otkriva tek onoliko koliko smije - dovoljno da pobudi znatiželju:

- Što smo vam pripremili tek ćete vidjeti kad bude prijenos uživo. Ono što mogu reći da ćemo na pozornici biti ‘bezbroj snova malenih’ i ja. Kostim je poseban detalj, nešto što je dio njegovog prepoznatljivog scenskog identiteta još od Voicea:

- Kostim je odijelo, po kojem me gledatelji prve sezone Voice Kidsa i najviše pamte. U odijelu se na pozornici najbolje i osjećam pa mi je ta želja i ispunjena. Samo ovaj put odijelo nije crno, govori nam, ne skrivajući koliko ga je pozornica očarala:

- Pozornica je baš velika i sve izgleda sjajno.

Dani na eurovizijskom rasporedu

Marinovi dani prije samog putovanja, bili su ispunjeni napornim radom, ali i igrom, smijehom i druženjem - kako to već ide kad se spoje djeca i velika svjetska produkcija:

- Malo se opustimo s producentskom ekipom i vokalnim trenericama, onda uvježbavamo pjesmu, smijemo se i zabavljamo pa vježbamo i sam nastup. Umorim se nakon što puno puta ponavljamo pjesmu, ali znam da je to sve radimo kako bi nastup bio što bolji. A najteži dio priprema ne zvuči kao problem profesionalca - nego kao iskren glas djeteta:

- Najteže mi je bilo biti stalno koncentriran jer bi se rado i družio s prijateljima malo duže ili igrao neke igrice. Ali uspio sam sve odraditi. Sada u Tbilisiju nastavljamo jednakim tempom, ali moram reći da je zanimljivo. Pozornica je baš velika i sve izgleda sjajno.

Emocija je najvažnija

Prvo što mu padne na pamet, kaže, kad pomisli na veliki eurovizijski stage, je koliko će ga ljudi gledati uživo.

- To mi je nevjerojatno. Ali, nisam preplašen, potrudit ću se najbolje što znam. Kad ga pitamo što mu je najvažnije prenijeti publici, odgovara bez razmišljanja:

- Najbitnije mi je da prenesem emociju, da ljudi nastup odgledaju s osmijehom i uživaju. Volio bih i da publici prenesem poruku pjesme, kad se svi naši snovi spoje onda je moguće sve.

Na pitanje o pobjedi, ostaje skroman i fokusiran:

- Fokusiran sam na priliku da nastupim, i na tome sam jako zahvalan. Ovakva prilika se ne pruža često, nadam se da će svi koji budu gledali prijenos biti zadovoljni.

A na spomen novih prijateljstava se posebno raduje:

- Veselim ih se sve upoznati, mislim da ću steći i neke nove prijatelje i prijateljice. Što se tiče favorita - svi su mi favoriti.

Mali dječak koji je uvijek pjevao

O svom najranijem odnosu prema glazbi govori nježno i iskreno:

- Mama mi je pokazivala jednu snimku na kojoj sam skroz malen i pjevam. I to uz osmijeh. Ne sjećam se toga naravno, ali očito volim pjevati od malena.

Nitko u obitelji nije profesionalni glazbenik, ali dalmatinski mentalitet nosi svoje:

- Izgleda da sam ja prvi u obitelji. Barem jedini koji je otišao dalje od ‘dnevnog boravka’. Mi u Dalmaciji znamo zapjevati nakon ručka ili kad se svi okupimo za blagdane.

Na pitanje je li bio nervozan na svom prvom velikom nastupu, odgovara vrlo jednostavno:

- Nemam problema s nervozom, i u školi vježbamo i nastupamo. Prvi ozbiljniji nastup je bio u showu Voice Kids Hrvatska. Rekao bih da sam bio dobar i da nisam bio nervozan.

A o hobijima govori široko, s emocijom i zahvalnošću:

- Volim nogomet i karate. Karate i treniram, ali sam malo stao s treninzima jer nemam baš vremena. Nogomet igram s prijateljima. Stižem sve jer mi pomažu mama i ostatak obitelji. Svi su uz mene pa sve uspijemo i organizirati. Idem i u glazbenu školu i sviram klarinet jednom tjedno. U glazbenoj školi mi je velika podrška profesor Zlatko Dilajla kojeg ovim putem i pozdravljam. Kada sve ovo malo stane planiram redovito ići i u plesnu školu.

The Voice Kids - iskustvo koje je sve promijenilo

Puno toga što danas živi počelo je upravo ondje - na HRT-u.

Na pitanje što mu je ostalo najljepše iz tog razdoblja, Marino kaže:

- Sve, sve mi je ostalo u najljepšem sjećanju. Kad god dođem na HRT izgrlim se sa svima. Nastupio sam s finalistima prve sezone i u prvoj emisiji ove druge sezone. Svi smo bili presretni, družili se i smijali. Volim kad se okupimo i nadam se da će se to događati i češće.

I o mentorima, s kojima je i dalje u kontaktu, govori s velikim poštovanjem:

- Naravno. Mentori su bili uz mene i sad kad se pripremamo za Dječji Eurosong. Ili su mi pomagali na probama ili slali poruke podrške. Puno sam im zahvalan, pogotovo svom mentoru Gopcu. Bio je ponosan što idem na Eurosong. ‘Vjerujem u čuda’ smo pjevali skupa, a ovo sve što se događa je baš čudo. S ostalim natjecateljima se znam sresti na HRT-u ili smo čak bili zajedno nastupali na nekim koncertima koji su se održali ovo ljeto, kao primjerice u Splitu ispred HNK.

Škola, prijatelji i dječja svakodnevica

Usprkos svemu što ga okružuje, Marino ostaje dječak koji svoje razrede, zadaće i učiteljicu ne zaboravlja.

- Njima sam još uvijek samo Marino i tako bih volio da bude i dalje. Škola je na prvom mjestu i trudim se imati odlične ocjene i ispunjavati svoje zadaće. Prijatelji iz razreda mi uvijek pošalju sve što su radili i zadatke za domaći pa sve to odradim uz pomoć mame koja mi pomaže sve obveze rasporediti kroz dan. Veliki pozdrav šaljem svom razredu iz daleke Gruzije, a pogotovo učiteljici Duški. Obećavam da ću kad se vratim sve nadoknaditi.

Na pitanje osjeća li pritisak jer je ‘mala zvijezda‘, iskreno odgovora:

- Nisam jer su svi oko mene normalni. Prilaze mi ljudi na ulici, čestitaju mi i požele sreću. Bude mi drago zbog toga, pogotovo jer ću na Dječjoj Euroviziji predstavljati Hrvatsku. A susjedi u zgradi ipak trpe malo više kad vježbam pjesmu pa i njih ovim putem pozdravljam. Ali mislim da im ne smetam... nego se nadam da uživaju.

 A kako se opušta?

- Opuštam se igrajući igrice nakon što sve obveze ispunim… Dosta puta igram nogomet s prijateljima ili obiteljski gledamo novu sezonu Voice Kidsa.

Radosti Gruzije, planovi i najveći san

Na pitanje što ga najviše veseli u Gruziji, Marino kaže:

- Najviše se veselim upoznati ostale koji kao i ja nastupaju i predstavljaju svoje zemlje. 18 zemalja nastupa, bit će baš zanimljivo upoznati ih. A i s mamom vidjeti Tbilisi i vratiti se u Ploče s puno fotografija i doživljaja.

A na pitanje o budućnosti i s kojim bi pjevačem volio surađivati jednog dana, spremno odgovara:

- Nakon Eurovizije već pripremamo jedan projekt, ali o tome ćete uskoro sve znati. Svakako bih volio nastaviti snimati pjesme i nastupati. U tome uživam i to me veseli. Možda ne toliko često imati probe kao sada, jer bih volio više vremena provoditi s prijateljima i igrati nogomet. Mislim da bih volio surađivati s našom legendom Mišom! On nažalost u zadnje vrijeme rijetko nastupa, ali možda mi se želja ostvari. Ali i s mojim mentorom Gopcem. Čuli ste nas u izvedbi njegove pjesme "Vjerujem u čuda“, i mislim da bi baš bilo zabavno kad bi objavili duet.

I onda, za kraj, na pitanje sanja li glazbenu karijeru kad odraste ili možda razmišlja o drugim zanimanjima, dobili smo najnježniji odgovor u cijelom razgovoru:

- Moj san je biti doktor jer želim pomoći ljudima koji su bolesni. Da im bude lakše. Kad mi je ovo ljeto mama bila u bolnici nisam joj mogao pomoći i to me rastužilo. Volio bih da su svi ljudi zdravi i veseli.

Majka koja nosi sve emocije

S Marinom u Gruziji je i njegova majka, Manda Vrgoč, koja nam je otvoreno ispričala što ovo iskustvo znači za njih i kako je izgledao trenutak kada su doznali da Marino ide na Junior Eurovision:

- Bili smo presretni! Zagrlili smo se i obećali si biti podrška, prvenstveno ja njemu. Sve što radim za njega radim iz ljubavi. Sve proživljavam s njim. To je prilika koja se u životu pruža samo jednom, ali mi je najbitnije da on uživa i da je sretan te da ne osjeća nikakav pritisak.

O tome kako se obitelj nosi s promjenama, kaže:

- Dosta se toga promijenilo u našim životima, ali pozitivno. Trudimo se svi biti mu maksimalna podrška. Sve se odvija dosta brzo, prioriteti su malo drugačiji i zna nam ponekad biti i naporno. Ali uspijemo sve planirano odraditi jer se držimo zajedno i pomažemo jedni drugima.Obitelj mi je veliki oslonac i zaslužuju sve pohvale - i ovako javno! 

Vidjela je njegov talent od prvih dana:

- Marino voli pjevati od kad je bio skroz malen. Imam neke snimke koje mu pokazujem pa mu bude drago. Vidjelo se da je talentiran, zato i ide u glazbenu školu. Ali nikad ga nisam tjerala na nešto ako on to ne želi. Iako on sam zna reći da sam ponekad stroga jer sam i sama učiteljica. Ali za dijete je najbitnije da ima svoj prostor, da istražuje, otkriva, raspituje se - da moje želje nisu i njegove želje. Ja sam mu podrška u svemu, kao i svojoj ostaloj djeci, a trudit ću se da tako i ostane. 

O tome kako on nosi obveze, kaže:

- Podnosi ih odlično, ali nekad bude umoran pa se onda opusti igrajući igrice ili u društvu prijatelja. Pazim dosta da se ne iscrpljuje jer je on ipak dijete koje je tek nedavno napunilo 10 godina. Jako je spontan, iskren i razigran. Ali je i ozbiljan i svi ga doživljavaju kao odraslu osobu, pa sam ja tu uz njega kako bi postavila granice, jer mi je najbitnije da kroz sve ovo on prođe s osmijehom na licu. Želim da proživi svoje djetinjstvo što sretnije i bezbrižnije.

Dijete kao javna osoba

Na pitanje kako se kao roditelj nosi s činjenicom da je dijete javna osoba, odgovara:

- Meni, njemu, ali i cijeloj obitelji, je sve ovo potpuno novo. Novi svijet u koji smo tek zakoračili pa se u njemu i snalazimo kako znamo i umijemo. Imamo podršku ljudi s kojima surađujemo, puno učimo u hodu i puno toga rješavamo u hodu. Zasad nam dobro ide, nadam se da će tako i ostati. 

- Činjenica da je Marino sada javna osoba podrazumijeva mnogo opreza i pametnih poteza. Kako bude vrijeme prolazilo, uvijek će biti nešto što se moglo napraviti bolje ili pametnije, ali mi je najbitnije da ta izloženost javnosti ne utječe negativno na Marina, a niti na mene. Zasad su iskustva pozitivna, a vjerujem da i kad dođu neki teži trenuci da ćemo ih prebroditi. Maksimalno se trudim da sve bude uravnoteženo - kako bi on mogao izrasti u ispunjenu i sretnu osobu.

Na kraju joj je najvažnije, kako kaže, da nakon što sve ovo prođe i kad se nakon svega osvrne, može reći kako mu je ovo iskustvo bilo divno i formativno.

- Želim da kaže kako je pozitivno utjecalo na njega i da je sve bilo jedan od onih životnih momenata kojih će se uvijek rado sjećati, kao i svih nas koji smo bili uz njega. Sve su ovo uspomene na njegovom putu, uspomene koje će dijeliti sa mnom i svojom obitelji, sadašnjom i budućom - vjerujem da će mu ovaj put dalje otvoriti srce za sve što je pred njim, zaključuje na kraju.