StoryEditorOCM
Život‘OBITELJ U IZAZOVNIM VREMENIMA‘

Ana Perišić: ‘Pomažemo maltretiranim osobama da nanovo prepoznaju vlastitu vrijednost i pravo na dostojanstven život‘

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
12. studenog 2026. - 20:37
Obitelj je danas u izazovnim vremenima/ilustracijaShutterstock/
Prati Dubrovački vjesnik na Googleu

Ana Perišić je magistra filozofije, i nakon niza godina provedenih u školskom i odgojnom sustavu radi kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju u Splitu. Ovih dana dolazi u Dubrovnik održati zanimljivo predavanje uz kolegicu Šteficu Čakelić.

Dolazite u Dubrovnik održati predavanje ‘Obitelj u izazovnim vremenima‘ u ponedjeljak, 16. studenoga u TUP-a. Stoga i pitanje - je li danas teže biti u braku i održati obitelj na okupu nego prije 50 godina?

- U sklopu natječaja za udruge Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Centar za hagioterapiju – Split održava program naziva: Iz agresivnosti u povjerenje. Cjelokupni programa obuhvaća nekoliko različitih aktivnosti, a jedna od njih su opće tribine pod nazivom: Obitelj u izazovima vremena. S tim sadržajem započinjemo djelovanje i na dubrovačkom području.

image

Ana Perišić

Privatni Arhiv/

- Glede materijalnih mogućnosti danas bi trebalo biti puno lakše očuvati brak te time i obitelj, no sustav vrijednosti ne kreće od materijalnih nego od temeljnih vrednota: bezuvjetne ljubavi, odluke za vjernost, razrješavanje i nadvladavanje nepovjerenja ako je bolno i teško, a svakako ne brzo odustajanje jedne osobe od druge. Nažalost, mi smo dobili veliki broj onih koji trpe do krajnjih granica ili pak svaku i najmanju sitnicu pripisuju neskladu dviju naravi, umjesto da i jedni i drugi potraže pomoć. Na koncu ne čudi ovako velik broj današnjih razvoda, kako kod nas, tako i u drugim zemljama.

Kako ste se zainteresirali za hagioterapiju?

- Po dolasku na studij u Zagreb, tražila sam i vjeronaučnu zajednicu mladih gdje bih mogla rasti u vjeri. Najbolje što sam za sebe otkrila bila je Zajednica Molitva i Riječ koju je utemeljio prof. dr. Tomislav Ivančić. Iskustvo nove evangelizacije pomoglo mi je da doživim istinski susret sa živim Bogom, no njemu je prethodilo i ozdravljanje mene kao osobe, mog bazičnog nepovjerenja. Imala sam niz trauma iz djetinjstva: strahove, osamu, tešku smrtnu bolest i izostanak roditeljske blizine i ljubavi, a sve me to dovelo do hagioterapije koju je prof. Ivančić razvijao u tom mom mladenačkom razdoblju s kraja 80-ih.

- Nakon prvog studija počela sam raditi u srednjoškolskom obrazovanju s djecom velikih životnih poteškoća, nerijetko i s poremećajem u ponašanju. Potom sam radila u sustavu socijalne skrbi s djecom i mladima koji su bili zbrinuti u institucijama zbog neodgovarajuće roditeljske skrbi te kao vanjski suradnik u ustanovama za mlade s ovisničkim i drugim oblicima neprihvatljivog ponašanja. To djelovanje neminovno je uključivalo i rad s roditeljima, kao i stručnim djelatnicima. Budući da sam nastavila s daljnjim akademskim školovanjem, s vremenom sam uočila da su hagioterapijske zakonitosti nužne za razumijevanje mlade osobe. Iskustveno sam otkrivala da spoznavanje temeljnog dostojanstva svakog čovjeka i njegove originalnosti, kao i važnosti slobodnog prihvaćanja sebe te vlastitog neizmjernog razvoja, biva presudno za izlazak iz krize autoagresivnosti ili pak agresivnog ponašanja prema osobama s kojima je čovjek u suživotu. Stoga sam započela profesionalni rad u hagioterapiji želeći pomoći individualno pojedincima, ali i svima u institucijama gdje se ovaj problem posebno uočava.

U Dubrovniku u prosjeku godišnje 22 posto brakova završi razvodom, što je manje od državnog prosjeka. No, to vjerojatno ne znači da bračni parovi imaju manje problema ovdje nego negdje drugdje u Hrvatskoj, već da žene ili muževi šute i trpe zbog ‘ugleda‘, radi imovine, zbog djece?

- Manji broj razvoda u Vašoj županiji morao bi sve nas radovati, a ne ostavljati u sumnji da su još mnogi trebali napustiti obitelj. No, potrebno je zapaziti što to potiče prvenstveno mlade parove na razvod. Usuđujem se istaknuti da današnji mladi nisu pripremljeni na to što brak zapravo znači i što svatko od supružnika treba pridonijeti u to zajedništvo, kao i što neminovno u godinama bračnog života osobno razvijati. Možda ću neke šokirati, ali ističem da smo mi stariji za to uvelike krivi. Najprije svojim primjerom dokazujemo proturječnost jer često govorimo o braku kao svetinji, a ponašamo se prema sebi kao žrtvi koja mora patiti, ujedno obezvrjeđujući svoga supružnika na različite načine: ponižavanjem, pred drugima a time i djecom, potom nepovjerenjem koje je odraz izranjenosti koju nosimo u sebi još od djetinjstva, iz svog obiteljskog doma. Često svoju frustraciju zbog stvarnosti koja nas okružuje i neostvarenja onoga što smo željeli od života i braka, izražavamo kroz nesigurnost, strahove, obezvrjeđivanje sebe…, ili pak agresivnost, ovisnost i slično, kad stječemo prividnu moć da smo bolji od drugih ljudi: svog bračnog druga, djece i ostalih osoba u suživotu. Može se zapaziti da su supruge u težem položaju, zbog svoje ranjivosti, manje materijalne sigurnosti i rigidnijeg stava okoline. Ipak, ni muževima nije lako jer bijeg u neprihvatljivo ponašanje nerijetko je odraz obezvrjeđivanja još od djetinjstva, npr. od strane njihovog oca ili pak izostanka majčine ljubavi i blizine. Ako supruga očekuje od svog supruga da joj na neki način nadoknadi manjkavu ljubav, privrženost i povjerenje koje nije doživjela u svojoj biološkoj obitelji, nerijetko doživi razočarenje jer se osjeti dodatno obezvrijeđena, ali i nesposobna vidjeti da je suprug vjerojatno proživio isto iskustvo. A tko može drugome dati ono što sam nema? Da se vratimo mladima, oni uvelike prate i trendove koji sugeriraju lagodan život. Naprosto, društvene mreže i svijet koji ne vidi smisao u žrtvi, darivanju, praštanju i življenju po prirodno-moralnom zakonu (pre)odgajaju generacije. Mnogi stariji roditelji kažu da su nemoćni u odgoju svoje djece, kao da je svijet preuzeo dominaciju. Ipak, izlaza ima jer ima nas koji želimo i možemo pomoći. Naprosto, čovjek je dužan sebi činiti dobro, a ono vodi prema tako željenoj sreći.

Imate li iskustvo susreta s homoseksualnim osobama koje su čak stupile u heteroseksualan brak i imaju djecu, ali se nisu odrekle svog seksualnog odabira? Treba li supružnik ostati u braku s takvom osobom i kako objasniti djeci da im je roditelj homoseksualac?

- Nijedna laž ne dovodi do istine, stoga tajiti homoseksualnu sklonost ili iskustvo koje je dovelo u pitanje osobnu spolnost nikako nije dobro za početak bračnog zajedništva. Zloupotrijebiti drugu osobu da bi se prikrila vlastita dilema ili posljedica nekog možda seksualnog iskustva, ili zlostavljanja ili pak dugotrajnog konzumiranja pornografije, ne doprinosi bračnom razumijevanju, štoviše onog drugog u braku može dovesti do sumnje u osobnu vrijednost, kao i do izostanka dragovoljnog spolnog čina i otvorenosti novom životu. Opet naglašavam da je i kod takvih situacija pomoć stručne osobe dobro došla. Naša iskustva su vrlo pozitivna: ili se osobu u sumnji potakne da ne sklapa brak i da nadalje nastavi s hagioterapijom, ili ako već jesu u braku pomaže im se kako se s problemom nositi. Djeca općenito, tj. po svojoj urođenoj prirodi čeznu za svojim roditeljima, stoga ako taj roditelj nije nasilnik ona su u stanju prihvatiti ga. No, pitanje je dobi i što se od roditeljske intime treba s njima dijeliti.

Kad je razvod rješenje? Je li rješenje u konfliktnim brakovima, gdje vlada ovisnost, nasilje, svakodnevna svađa? Ili gdje vlada perfidna šutnja koja krije neku ovisnost ili prijevaru? Je li za djecu bolje svjedočiti nasilju među roditeljima, otrovnoj šutnji, a zapravo mržnji, ili se razvesti? Što ako druga strana ne pristaje na liječenje ili druge oblike pomoći nego nastavlja po svom?

- Nasilje nikad nije prihvatljivo, nikada! Nitko se ne rađa da bi bio nasilnik. Fenomen nasilništva kod ljudi uvijek ima svoj uzrok i puno izvora, na koncu na nasilničko djelovanje u svojoj slobodnoj volji se pristaje. Uzrok je manjak ljubavi i vrednovanja od ranog djetinjstva, a jedan od najčešćih izvora je sličan oblik ponašanja kojem je osoba bila izložena, opet od ranog perioda života, kako prema njemu samome, tako i slabijim članovima obitelji od strane zlostavljača. Primjer je kad svekar verbalno vrijeđao i fizički zlostavljao svekrvu pa sada otac – suprug tako zlostavlja majku – svoju suprugu, pa se očekuje da će i dijete najprije maltretirati mlađeg brata ili sestru, ili pak druge učenike u razredu, dok ne bude u svojoj vezi, braku. Nažalost naučeno ponašanje je i iracionalno trpljenje, kada npr. žena kaže da je zaslužila udarac te bezuvjetno opravdava nasilnika kada ju se pokušava osloboditi takve veze. Vrlo sličan uzrok imaju i žrtva i zlostavljač, ali obrazac ponašanja na van nije isti. I jedna i druga osoba trebaju pomoć, no ako već zlostavljač ne želi, žrtvi i nadasve djeci mora se pomoći. Tu igraju veliku ulogu drugi članovi obitelji, da upozore na problem, potaknu na traženje pomoći, suprotstave se zlostavljaču. Jasno, ako se u instituciji uoči da dijete pokazuje znakove agresivnosti, ili neprirodne povučenosti ili biva maltretirano od druge djece, potrebno je reagirati. Svi smo pozvani pomoći tamo gdje su djeca ugrožena. Nekad je promatrač gori od zlostavljača jer ne može nas ne biti briga, imajući život postajemo odgovorni. Puno je različitih izvora nasilničkog ponašanja danas, nerijetko je uzrokovan ovisnošću. Statistike kojima danas struka raspolaže zabrinjavajuće su. Može se reći da ovisnost o kocki prednjači, a nju prati obično još i ovisnost o alkoholu ili narkoticima. Ako su roditelji često ti koji su zakoračili duboko u svijet ovisnosti, što očekivati od djece?! Svi smo pozvani pomoći, rekla bih da je zakonodavac najpozvaniji jer stvarna provedba zakona može dovesti do jasnije slike stanja, a onda mi iz struke lakše pomažemo i zlostavljanima i zlostavljačima. Ako zatvori ne postanu klinike, nećemo puno pomoći čovjeku, često je naglašavao prof. Ivančić.

U zadnje vrijeme se dosta priča o narcisoidnom poremećaju ličnosti koji je, prema riječima psihijatara, zapravo neizlječiv, a u duhovnom smislu u težim primjerima najviše podsjeća na demonsku opresiju ili posjednuće. Jeste li se susreli s ljudima koji u obitelji imaju narcisa i/ili manipulatora i što im savjetujete?

- Glede narcisoidnosti, manipulativnog ponašanja pa i patološke ljubomore u hagioterapiji smatramo da se radi o duhovno-antropološki ranjenoj osobi i to temeljno u bazičnom povjerenju. No, budući da te osobe pristaju na takvo ponašanje, ranjena im je i savjest, i intelekt, i slobodna volja. Nažalost, rijetki prihvaćaju pomoć, makar ih mi ustrajno pozivamo i potičemo, ako nam se netko od članova obitelji obrati s ovim problemima. Ipak, nerijetko stvarne dijagnoze takvog stanja ukazuju na problem ozbiljno narušenog mentalnog zdravlja pa im je potrebna stručna psihijatrijska pomoć. Dokazivanje i uvjeravanje neće promijeniti tu osobu, ona i dalje prebacuje krivnju na žrtvu, stoga žrtva to treba raspoznati, ako ne može sama, savjetujemo da potraži pomoć. U hagioterapiji pomažemo tako da maltretirana osoba nanovo prepozna vlastitu vrijednosti i pravo na dostojanstven život, ujedno da oprosti što ne znači opravdati zlo manipulatora, nego da ga ne prezre kao čovjeka te da se izdigne iznad laži s kojom ju je do sada obezvrjeđivao okrećući se temeljnoj istini i dobru. Zaključimo: nitko nije rođen da bi trpio zlo druge osobe, ali ni da bi ga činio jer svi smo mi za slobodu stvoreni.

Treba li oprostiti nevjeru?

- Pitanje nevjere najčešće smatramo najgorim oblikom prevare, no nije uvijek tako. Nevjera se može dogoditi impulzivno ili može biti potaknuta manjkom povjerenja, nježnosti i privrženosti među supružnicima, a može biti uzrokovana i prepuštanjem nagonskom porivu. Ujedno spolni čin s drugom osobom izvan braka nije jedina nevjera, ona se često očituje u emocionalnom obezvrjeđivanju kroz praćenje pornografskih sadržaja, maštanju o drugoj/im osobi/ama i sl. Obično parovima u krizi uzrokovanom ovim problemom kažemo da je potrebno osobno se zaputiti prema prepoznavanju smisla vlastitog života, temeljnih vrednota i vrijednosti njihovog postojanja, potom im se pomaže da oproste i nadiđu uvredu okrećući se dobru kako sebe tako i svoga bračnog druga i na koncu da nanovo donesu odluku za njihovo bračno zajedništvo jer brak jest zajednica u kojoj se sastaju njih dvoje vrijednosno zdravih ljudi. Ako oboje žele ostati u braku i zavoljeti nanovo onog drugog kao samoga sebe, problem može biti nadvladan, štoviše može se oćutjeti istinska bračna sreća.

Kako se ljudi koji dolaze na Vaša savjetovanja nose s depresijom i beznađem koje je posljednjih godina u porastu, iz raznih razloga, a najčešće upravo zbog obiteljskih odnosa?

- Svako ljudsko biće je vrhunac stvaranja u svijetu, stoga i teško psihički bolesna osoba ima svoju duhovno-antropološku dimenziju koja zbog tog duhovnog svojstva nije ograničena u prostoru i vremenu pa prepoznaje je li vrednovana, važna, kako se prema njoj ophodimo. No, ono što je danas posebno uočljivo su depresivna stanja i uznapredovala anksioznost pogotovo kod mladih, nerijetko suicidalnost zbog beznađa života ili praćenja agresivnih sadržaja na društvenim mrežama. Stoga je to apel na sve nas, i struku i one koji djeluju u društvenim strukturama i široj zajednici, da pomognemo očuvanju obitelji. Ona je nukleus društva, temeljna zajednica u kojoj se rađaju, odrastaju i ostvaruju djeca. Zato trebamo pomoći roditeljima da ozdravljaju i ljubavlju ispunjavaju svoje zajedništvo. Djeca su i tata i mama, djeca gledaju primjer nas starijih, ujedno, djecu smo otrgnuli od baka i djedova, često su samci jer su roditelji mislili da im trebaju ispuniti materijalne prohtjeve. Oni uzimaju materiju samo kao zamjenu za ljubav. Djeca ne trebaju samo odlične ocjene, biti izvrsni u svim sportovima, imati najbolje tenisice i mobitele, oni trebaju ljubav – onu ljubav koja odgaja, koja se žrtvuje, kojom se ljubi supružnika, koja je postojana. Djeca nas trebaju da im budemo primjer, a mi se odrasli uglavnom bavimo onim što svijet traži od nas, umjesto da se naučimo boriti za vrednote. Epidemiju depresivnosti rješava samo zauzeta, bezuvjetna ljubav, bliskost s bliskima i neotuđiva spoznaja da vrijedimo. Obitelj je jedino što u ovom svijetu uistinu trebamo sačuvati!

17. studeni 2026 12:25