‘Baba je tri puta gledala smrti u oči i tri puta se za dlaku izvukla. A dide iz dišpeta nikad nije taknuo prekidač!‘

S Pelješca stiže jedna predivna priča, puna ljubavi i poštovanja za svoje pretke.  ‘Baba Danica i dide Jozo – Bepo, Nakovana 1981. Iako sam ih poznavao svega godinu, dvi dana, njihov je utjecaj na mene bio golem‘, evocira uspomene na djetinjstvo pelješki povjesničar i doktorand povijesti Sveučilišta u Zadru Ivan Pamić. 

Znanje koje je dao život

- Baba Danica je bila nepismena; znala je napisati samo svoje ime. Ali imala je znanje koje joj je dao život. Znala je plesti bičve, presti vunu, kopati motikom, pravit sir i kuhati. Pamtim one frigane patate u prsuji, iznad vatre, s mirisom dima, a tek oni sir iz uja - opisuje Ivan ona vremena prije gotovo pola stoljeća. 

- Život joj je bio teźak. Tri puta je u ratu bila izvedena na streljanje, prvi put od Talijana, drugi put od partizana, treći put od Nijemaca. Tri puta je gledala smrti u oči i tri puta se izvukla, za dlaku. Bila je velika vjernica, zavjetovana Gospi od Karmena, pa je uvijek nosila smeđe, kao znak zavjeta i zahvalnosti - piše nadalje poznati pelješki povjesničar, koji ne zaboravlja proučavati i pamtiti i vlastitu obitelj. 

Dane i Bepo nikad se nisu razdvajali

Ivan Pamić/

- Na kraju Drugog svjetskog rata, noseći sina od četiri godine, došla je nanoge iz Dubrovnika u Nakovanu, pet dana, bosih nogu, bez hrane. U Dubrovniku je imala moralnu dvojbu koja bi mnoge slomila: imućni bračni par bez djece nudio joj je novac da im ostavi sina. Mogla je sebi, a i njemu olakšati život, ali nikad, baš nikad, ona to nije pomislila. Sin nije bio na prodaju. Ljubav nije imala cijenu. I znala je gdje se vraća, u spaljenu i opljačkanu Nakovanu. Ako treba di umrit, tu će u Nakovanu... - iznosi driljive detalje iz života svojih predaka. 

Kobni pad

- Nikad se nije žalila na život. Trpjela je sve, šutke i uspravno, a nikad, možda jednom se i nasmijala, uvijek ozbiljna, ali nikad mrka. A ja, mali unuk, pratio sam je svuda, držeći je za kotulu. Tako i zadnji put, kad je pošla ubrati grm za koze. ‘Ajde Ive‘, rekla mi je, ‘sa mnom, nemoj nikome reći. Idemo ubrat‘ grma za koze, padala je kiša, pa su ostale gladne u košari‘. Grm je nabran, brime se uprtila, ali... Skliski kamen, jedan krivi korak i kobni pad.

- Baba je pala, baba je pala! - vika sam trčeći u selo. Baba se više nije digla, legla je, zaspala je. Bio sam ljut. Ljut što se baba više ne želi probuditi. A dide Bepo? Bepo nije mogao bez svoje Dane. Jedini put kad su bili razdvojeni bio je u Drugom svjetskom ratu. On je s tri kćeri i starijim sinom otišao u zbjeg u El Shatt, a Danica je s mlađim sinom završila u njemačkom zarobljeništvu. Osamnaest mjeseci kasnije ponovno su se našli. Nakon toga više se nisu razdvajali. Svi su iz sela pobjegli, u dalek svit, Australiju i Novi Zeland. 

Nikad nisu željeli napustiti svoju Nakovanu

Ivan Pamić/

- A oni, Dane i Bepo, ostali su živjeti u Donjoj Nakovani. Bili su zadnji par u selu. Djeca su im se razmilila po svijetu. Dane i Bepo su pred kraj života dočekali i elektriku, umjetno svjetlo. Ali Bepo se nikad nije pomirio s modernim načinom života. Ostao je uz vatru na starom popretu u kominu do kraja života. Njegovo svjetlo je bilo ono od vatre s popreta, koje nijedno električno svjetlo nije moglo ugasiti. Nikad nije pritisnuo prekidač svjetla, ne iz straha, nego iz onog dišpeta, uvik bi zvao svoju Danu da upali ili ugasi svitlo.

- I danas mi u glavi odzvanja njegov glas, svake večeri prije spavanja: ‘Dane, danu ugasi svitlo‘. I u tu rečenicu stane cijeli jedan život: ljubav, navika, dispet i svijet koji je polako nestajao. Vatru na popretu ugasilo je električno svitlo, a s vatrom je otišao i onaj stari život. Bolji život? - retorički se pita na kraju Ivan Pamić.