‘Bonan tagon. Multan dankon. Gis revido‘, poručuje Metkovac Domagoj Vidović, stručnjak za jezik bez granica

Bonan tagon. Multan dankon. Gis revido. Ako u ovim izrazima niste prepoznali ‘dobar dan‘, ‘puno hvala‘ i ‘doviđenja‘, sasvim sigurno niste esperantist. Za razliku od Metkovca Domagoja Vidovića s Instituta za hrvatski jezik koji je esperanto počeo učiti još kao gimnazijalac, a danas mu je 46. Dobitnik ovogodišnje godišnje Nagrade Dubrovačko-neretvanske županije i licencirani prevoditelj s esperenta kao srednjoškolac je izučavao fenomen pisama i gostovao kod danas pokojnog omiljenog TV reportera Joška Martinovića u emisiji ‘Živa istina‘.

Domagoja je Joško Martinović ugostio u svojoj emisiji ‘Živa istina‘

Damjan Tadic/cropix/Cropix

- Nekoliko mjeseci nakon emitiranja dobio sam pismo od Ive Borovečkoga (1924. – 2013.), radiologa i poliglota iz Pule s kojim sam se dopisivao gotovo dvadeset godina i samo ga jednom susreo, 1998. na Susretu esperantske mladeži u Rijeci. Bio je to svestran čovjek, koji je dio svojega radnog vijeka proveo u Etiopiji. U jednome od njegovih pisama dobio sam tekst na jeziku koji mi je izgledao poznato iako sam se s njim prvi put susreo. Upitao sam ga koji je to jezik i tako je počelo moje dopisno učenje, a gospar mi je Ivo poslije bio mentor u prevođenju s esperanta na hrvatski. Osnove se esperanta uistinu vrlo brzo nauče jer mu je gramatika vrlo jednostavna, a tko god poznaje koji strani jezik (poglavito romanski), brzo nauči i velik broj riječi. Uz razmjerno malen trud otvore vam se nepoznati svjetovi. Preko esperanta sam mnogo brže i lakše dolazio do knjiga koje su me zanimale. Tako sam knjigu ‘U potrazi za savršenim jezikom‘ Umberta Ecca prije pročitao na esperantu nego na hrvatskom – otkriva nam dr. Vidović koji se zahvaljujući esperantu upoznao i s mnogim udaljenim kulturama i književnicima.

- Prevodeći s esperanta na hrvatski roman Damoruov život bengalskoga pisca Trailokyanatha Mukhopadhyaya sam, primjerice, sebi približio svijet hinduističkih bogova koji mi je dotad bio gotovo nepoznat. Prijevod sam popratio bilješkama kako bi i čitatelji mogli lakše pratiti pripovjednu nit. Ideja o međunarodnome, lako naučivom jeziku preko kojega se udaljene kulture zbližavaju bila mi je i ostala iznimno privlačna – priznaje 46- godišnji profesor lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti i ističe osobitosti esperanta:

Na predstavljanju nove zbirke poezije akademika Luka Paljetka 2023.

 

Mihael Barisic/Cropix

- Važno je reći kako se iza esperanta, za razliku od nekadašnjih (latinskoga) i današnjih (engleskoga) svjetskih jezika, ne stoji neka država ili struktura moći kojoj bi bio cilj da vam uz vlastiti jezik nametne kulturnu i političku hegemoniju. Ako dosad iz hrvatske povijesti nismo naučili što znači kad vam netko (i to ne svjetska sila) nameće vlastiti jezik, i to ne udaljen, nego vrlo srodan, nećemo nikad – mišljenja je stručnjak kojeg je šira javnost upoznala kao izučavatelja onomastike na rubnim hrvatskim prostorima. Predmet užeg interesa su mu i dijalektologija i akcentologija, a esperanto zauzima posebno mjesto u opusu. Pitamo ga u kojim se prigodama danas koristi esperanto?

- Esperantom se govori u svim prigodama koje možete zamisliti: na njemu se pjeva, tuguje, svađa, smije, pišu se književna djela i znanstveni članci itd. Esperanto je, kako spomenuh, most između kultura. Tako smo mi u Kinu „izvezli“ Alkara Dinka Šimunovića, a 1968. u Zagreb „uvezli“ Međunarodni festival kazališta lutaka koji je sve do 1994. bio povezan s esperantskim pokretom, a i pokrata PIF je esperantska (Pupteatra Internacia Festivalo). Književnica Spomenka Štimec međunarodni je ugled stekla upravo zahvaljujući esperantu, a zanimljivo je da je njezino prvo književno djelo s hrvatskoga na hrvatski prevedeno tek 2020. I u esperantskome se pokretu vodi rasprava između jezičnih čistunaca (purista) i onih kojih su otvoreni međunarodnim utjecajima, pa se još u prvoj polovici XX. stoljeća raspravljalo o tome treba li rabiti međunarodnicu (internacionalizam) iĥtiologio (ihtiologija) ili „domaću“ riječ fiŝoscienco (to bi približno bilo riboslovlje) – kaže nam Vidović koji nikako ne misli da je esperanto na ‘silaznoj putanji‘ u današnje doba opće užurbanosti i površne komunikacije.

Obilježavanje sto godina Adriatika Ligo Esperantista, prve esperantske udruge u Rijeci i Hrvatskoj 2007.

Tea Cimas/cropix/Cropix

- Esperantisti se, dakako, i dalje sastaju. Na jednome od tih susreta – Susretu meteorita u Hrašćini u Hrvatskome zagorju 2008. – sudjelovao je i Luko Paljetak, čiji se nadnevak smrti,kakve li simbolike, poklapa s Danom Dubrovačko-neretvanske županije. Svake se godine održava Svjetski esperantski kongres, ove godine u kolovozu u Grazu, a ovog lipnja u Karlovcu slijedi i 14. Kongres hrvatskih esperantista. Istina, teško je zamisliti onaj uzlet esperanta koji se dogodio između dvaju svjetskih ratova kad se, primjerice, u Janjini 1923. na skupnoj fotografiji mjesnoga esperantskog kluba našlo dvadesetak Janjinara. Rekao bih da je brojnost govornika esperanta u svijetu povezan s time koliko je ljudi spremno slijediti vlastite ideale, a mi živimo u izrazito sebičnim vremenima, u kojima se teško odreći vlastita komoditeta za viši cilj. Međutim, ideja je o međunarodnome i neutralnom jeziku kao mostu između kultura i naroda itekako živa i neće se tek tako ugasiti, a dok ona živi, i esperanto će živjeti – uvjeren je ovaj esperantist koji je inače doktorirao na temu „Antroponimija i toponimija Zažablja“. Danas radi na Institutu za hrvatski jezik, gdje je uključen u više institutskih i izvaninstitutskih projekata. Voditelj je metkovske podružnice Instituta te Odjela za onomastiku i etimologiju.

Mnogi dr. Vidovića pamte i kao jednog od prvih intelektualaca koji je u hrvatskom javnom prostoru reagirao na pokušaje prisvajanja hrvatskih književnih velikana poput Marina Držića, Ivana Gundulića i Ruđera Boškovića. Kontinuirano ukazuje i na probleme Hrvata u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji.