Prije roka, sistematično, detaljno i s velikom strašću na sceni je postala Lorna O. Iliti Mala iz Grada. Što i jest, i svojom diplomskom monodramom koja je utopljena u Dubrovnik, Paula Japunčić po posljednji se put kao studentica, a po prvi put kao glumica, predstavila publici Umjetničke akademije u Splitu-odjela za kazališnu umjetnost. Paulin je put bio brz, napredak strelovit, a uz mentore profesore Gorana Golovka, Almiru Osmanović i Brunu Bebić došla je na sam kraj svog školovanja i odmah kolažnom mondramom ‘Slučaj Lorne O. Iliti mala iz Grada‘ osvojila publiku. Od početka je znala što hoće i za prijemni ispit u Splitu pripremala je dubrovačka glumica Izmira Brautović.
- Prije Akademije bila sam dio Studentskog teatra Lero, gdje se zapravo rodila moja ljubav prema glumi i želja da uopće pokušam izaći na prijemni. I danas im se rado vraćam kao gledatelj, s velikom zahvalnošću dundu Davoru, teti Seki i teti Jasni, koji su me među prvima usmjerili u taj glumački svijet. Zato mi je posebno drago što se taj put nekako prirodno nastavio kroz suradnju s Davorom Mojašem, koji mi je puno pomogao oko literature i teksta za diplomsku predstavu. Upala sam odmah u Splitu, a u Zagrebu sam iste godine bila u užem izboru i isprve sam malo bila tužna, ali vrlo brzo se to promijenilo jer je u Splitu obiteljska atmosfera i vidjela sam da mi to stvarno odgovara i da nemam za čime žaliti. Prve dvije godine sam bila zbunjena sa svime, ali onda sam se otvorila. Malo sam tvrdoglava, ali eto...” - priča Paula, a u priču se ubacuje Paulina mentorica za pokret, primabalerina čija je uzbudljiva karijera nemoguća za opisati u ovih nekoliko redaka, a koja danas, između ostaloga, predaje ples i scenski pokret na splitskoj Akademiji, Almira Osmanović.
-Da malo tvrdoglava... Svi smo tvrdoglavi, ali Paula... Ali zato smo mi tu da omekšamo i najtvrdoglavije i tako je i bilo. A bilo je i smijeha, ali bome i suza, sve dok se nije otvorila – dodaje Osmanović koja sa svojim studentima dijeli nepresušnu energiju i bliske privatne i profesionalne odnose. Paulin ispit, monodrama Luka Paljetka napravljena je zapravo kao trilogija, jedan emotivni kolaž prožet gradom.
-Profesor Goran Golovko dao je ideju da prvi dio budu te dubrovačke kundurice prema tekstovima Milana Milišića i Davora Mojaša, drugi dio je originalna Paljetkova monodrama koju je osamdesetih igrala Doris Šarić Kukuljica, a nakon toga nitko, pa mi je to bila i posebna čast, a zadnji dio bile su moje osobne priče s temom muško-ženskih odnosa. Imala sam sjajan tim troje ljudi Golovko, Osmanović i Bebić, imala sam jasne upute razviti različite karaktere likova po svom nahođenju pa sam se malo ‘koristila‘ nekim ljudima iz grada i teatra. Taj komad mi je jako drag jer sam na prijemni došla s monologom Lorne i sad sam zatvorila krug s njom. Nadam se da će predstava zaživjeti i van ovog diplomskog ispita, vidjet ćemo, u pregovorima sam za Zagreb i Dubrovnik.” - priča Paula.
Još je, nakon premijere 17. travnja pomiješanih dojmova, ali zato je publika vrlo jasno pokazala što misli.
-Puno je ljudi emotivno doživjelo predstavu, u publici je zaista bilo puno suza, imala je i ono što se kaže ‘standing ovation‘, ljudi su stajali i pljeskali – pohvaljuje profesorica Osmanović, otvoreno govoreći ono što se Paula još malo suzdržava reći.
-Ona i pokloni, a lijepo sam vas učila, raširenih ruku i s osmijehom jer ‘zaslužila sam to‘. Normalno je imati tremu, poklon je bio prirodan za nekoga mladog, bit će toga još.”- dodaje.
Kroz kabaret je ispričala teške životne priče, pa i treća je emotivna, životna priča, a svi su dirnuli publiku. Lorna je kaotična” – kaže profesorica, a Paula dodaje: - Meni je isto to bilo jako emotivno, posebno jer sam priču počela i završila dubrovački, s njom, zahvalna sam profesoru Golovku da je vidio potencijal za dobru predstavu.”
-Paula je bila izvrsna studentica, neupitnog talenta i visoke radne etike. Posjeduje mentalnu gipkost u kretanju između različitih stilova i žanrova te različitih lica i karaktera, često sasvim drugačijih od nje same. Njezin odabir teksta monodrame bio je hrabar i izazovan, a njezine osobne dramaturške intervencije učinile su ga atraktivnim u kontaktu sa suvremenom mladom publikom. Poslu na produkciji predstave pristupila je krajnje odgovorno i savjesno pa je mentorsko vođenje bilo olakšano samom činjenicom rada s mladom osobom koja zna što želi i zna kako to ostvariti.” - same pohvale iznio je Paulin mentor, profesor Goran Golovko.
A tko se od mentora najviše pomučio oko glume, govora, pokreta..?
-Pa ja! Morala sam je nagovarati, plakala je na probama, prošla sam ja s njom...(smijeh) Ali ja ne napuštam studente, u nekim momentima nije imala samopouzdanje i to ja ne dopuštam. Plakala je i radila!” - priča profesorica, a Paula povtrđuje dodajući koliko je scenski pokret iznimno važan i ne samo za predstavu.
-Naučila me i te trenutke kad sam nesigurna i mislim da sam najgora, da sve moram pregrmjeti. Jednako kao što me profesorica Bruna Bebić naučila da moram stajati iza riječi koje govorim, kad znam što govorim izaći će i kako. Dan prije generalne bio je scenograf Marin Gozze, kad je čuo da radim ovaj komad htio je doći na probu jer kad je Doris Šarić Kukuljica došla s Akademije u ansambl, dogovorio je s Lukom Paljetkom da napiše kolaž poznatih dramskih djela, Davor Mojaš je režirao, a Marin Gozze je radio scenografiju i otad to više nitko nije igrao. Bilo mu je jako drago da Lorna opet živi. Nadam se da je ovo početak novog života predstave.”- priča Paula.
Teoretske predmete već je odradila, diplomsku predstavu je uspješno odigrala i još joj je ostao esej o svemu što je naučila, radila, o procesu rada i to će biti kao neka vrsta oproštajnog pisma s Akademijom.
-Ona će ući u anale kao prva studentica koja je jedina ikad izašla s diplomskom predstavom u travnju! A sad – što život donese” – potiče je profesorica, kao pravi pedagog i prijatelj.
A što će dalje? Paula ima želje, ali samo za start.
-Prioritet mi je da budem u kazališnom ansamblu, u kojemu – to ćemo još vidjeti. Školovala sam se da budem kazališna glumica, a ako ovo sve drugo dođe – super!”
-Slobodnjaci moraju imati ograničenja zbog kojih se moraju lakše pokazati publici, glumci koji preferiraju sapunice bit će naširoko poznati, neki od njih moći će održavati karijere na više kolosijeka, biti slobodnjak nikako nije lako, a kazalište je ipak ono što čovjeku u početku puno pruža, a i kasnije, mogućnost različitih likova je ogromna.” - dodaje Almira Osmanović.
Paula je sklonija sebe okarakterizirati kao dramsku glumicu, no ne misli se ograničavati, jer budućnost je uvijek neizvjesna.
-Sreća nam je vrlo važna, ako ste u pravom trenutku na pravome mjestu. Ni ja nisam mislila nakon školovanja u klasičnom baletu da će me život odvesti u suvremeni ples, po svijetu i svašta nešto, pa jest i to su divna iskustva. Nisam mislila da ću se baviti ni ovime čime se sad bavim, a evo bavim se s užitkom. Faktor sreće je jako važan”.
-Ni ja nikad nisam mislila da ću nakon završetka Akademije maltretirati profesoricu da svojevoljno dolazim na ples i pomažem joj s mladim generacijama, pa evo me!” - dodaje Paula.
-Moj je posao vrlo zahtjevan i uvijek mi treba pomoć studenata da prenesemo sve mlađima, ona je već asistentica. Stalno je cvilila i plakala iza zastora, dok nisam pošizila i rekla ajde muči više i radi (smijeh). I da se vratim na iznimno važan faktor sreće, tko je ‘ulovi‘, koje kazalište Paulu uhvati, smatram da će imati jako veliku sreću.” - zaključuje profesorica Osmanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....