Možda bi i njima trebala ekstenzivna psihoterapija nakon svakog radnog dana, a ne samo konobarima. U oba zanimanja ljudi se nagledaju i naslušaju svega kroz posao, a uz psihološki momenat tu je i dugotrajno stajanje na nogama, polupovišeni položaj vječno zauzetih ruku i na kraju ono čega se, ako valjaju, uvijek pomalo pribojavaju – hoće li im se svidjeti? Biti frizerka samo je naoko lagano i bezbrižno zanimanje, a to najbolje zna Ivana Pleša, gradsko dijete koje je većinu svog radnog vijeka provela unutar zidina gdje i živi. Još u srednjoj školi počela je raditi i na Dubrovačkim ljetnim igrama, najprije pod paskom stare garde maskerki i frizerki koje su taj posao, koliko god bio zahtjevan, imale u malome prstu, a nakon toga i samostalno, s novim mladim frizerima. Tako je i Ivana jednom ušla u Igre i dan danas dio je ekipa na raznim predstavama. No iza nje su, a vjerujemo i ispred, i brojni drugi projekti od kojih nije mogla izdvojiti nijedan a da nije imala izazova, da nije nešto novo naučila i da nije isprobala.
Od salona do setova i teatra
-Setovi filmova i serija bili su divno iskustvo, mada naporno, ali kad te nosi adrenalin i kad je dobar tim malo toga ti smeta. Kad je došla prva sezona Igre prijestolja kod nas toliko je naših ljudi radilo na setu da je to bilo čudo. Snimalo se 45 punih dana, to je pakleni ritam, dizanje u 3 ujutro i dok glumci i statisti ne dođu na lokaciju snimanja, što je oko 7 ili 8 ujutro, samo se radi i popravlja. A onda ide po meni taj najdosadniji dio – čekanje na pauzu, gdje se onda ponovno pregledava ili popravlja, pa opet dugotrajno čekanje. Ali tad je to bilo nakon dugo vremena nešto tako jako veliko i nosila nas je ta energija, ništa nije bilo teško. A sad, bojim se da ćemo više imati takve setove, snimanja odlaze drugdje gdje je jeftinije. Ekipe sad idu u Istru ili dalje u Europu gdje im je lakše jeftinije i imaju jednako dobrih lokacija. Nažalost, ali je tako, postali smo preskupi.” - priča Ivana koja uza sve što radi svaki dan radi i u salonu svoj primarni posao. Njezine su ruke bile u svakoj kosi koja je ovuda prošla, bilo domaćoj bilo stranoj. Dubrovnik je za vjenčanja bio i ostao meka kao nekad za velike filmske hitove, a to je jedan od poslova koji je jak tijekom ljetne sezone.
Mladenke, kume i smirena glava
-Znam odraditi smjenu u salonu, pa trči na vjenčanje u neki hotel, odradi to kako treba, što je možda i najizazovnije, pa onda moram navečer biti na Lovrjencu jer traje Midsummer scene festival. I nema doma dok predstava ne završi jer imaju promjene tijekom predstave, radi se o perikama koje treba mijenjati, popravljati i tako... Ali stignem se ja i okupat‘!” - kaže Ivana, a mi se pitamo – kad? Upravo su vjenčanja ono što je izazov jer radi se o mladenki i kumi, osjećaji su tog dana povišeni i bez obzira što je sve unaprijed dogovoreno, uvijek ima nepredvidivih trenutaka koji nekad sve skupa produlje.
-A žene k‘o žene! Tako je to s njima (smijeh). Ne bude nezadovoljnih ali bude situacija koje moraš izgladiti, neku od njih dvije primiriti da bi sve proteklo kako treba. Bude trenutaka, sve se završi kako je dogovoreno, gotovi su frizura i šminka i onda kuma krene s prijedlozima – a zašto si ovo, zašto nisi ono, ovo ne valja... i tako se mlada počne pomalo kolebati, a sve je bilo dobro do tog trena. I onda moraš intervenirati, nema sve ćemo ponovno jer nema vremena i zadatak je ispunjen po dogovoru, nego se smiruje kuma. A kako odradim i kumu i ona je zadovoljna, nastojim to iskoristiti za ‘smirenje‘. Na kraju sve bude uvijek dobro, ali tako je to na dan vjenčanja, tenzije su visoke i tu treba biti smirene glave” – priča Ivana kojoj je upravo takav raspored i ovih dana. Nema tko je ne zna u Dubrovniku, nema u kojem salonu nije radila, ali se kao pravi kreativac uvijek bori sa sobom i kad prođe neko vrijeme, išla bi dalje. Zašto nije otvorila svoj salon nakon toliko godina?
Gdje god radi, klijentice je slijede
-Pa nemam pojma, nisam jednostavno poduzetnički tip, to možda nije za mene, a i uvijek sam imala dobre šefice. Ja kao Amerikanci, obično ostajem na jednome mjestu najviše pet godina, a onda krećem dalje! Ali tek nedavno sam izašla iz zidina i onda sam krenula prema Gružu, evo sad sam u Lapadu, što će biti sutra tko zna.”
Ono što je zamjetno kod Ivane jest da ima svoju vojsku vjernih klijentica koje je slijede u kojem god salonu radila.
-Jest, imam ih i hvala im na tome, gdje god ja radim one dolaze za mnom i to mi je jako lijepo. To su sve moje poznate žene s kojima sam, osim što im radim frizuru, ostvarila i dugogodišnja prijateljstva i suradnje. Mislim da od toga teško može ljepše. A kakva su vremena došla, bolje da nisam u kakvom salonu u zidinama, jer mnoge od njih ne bi mi sad mogle jednostavno doći u salon, dok su drugi dijelovi grada, posebno Lapad gdje ima parkinga, za to puno zahvalniji. Ali tko zna!” - zagonetno će Ivana čiji rad svake godine već jako dugo gledamo i na onom jednom divnom zimskom događaju koje ona najviše i voli – maškarama.
-Ajme ne znam što sve nismo bile, što sve nismo napravile za maškare. A onda kako taj standard već dugo vremena držimo visoko, ljudi očekuju svaki put nešto izvanrednu, ne znam više što ćemo iduće godine... Nažalost, u nas su maškarate nekako sve manje važne, to mi je jako žao, a to je baš odlično vrijeme da se ljudi opuste i zabave i budu zanimljivi i kreativni.”
Povratak u 80.-e i 90.-e
A što se vraća, posebno tijekom ljeta, kao novi ‘must have‘?
-Definitivno minival! Ne onaj mali sitni veličine cigara kao prije, nego bilo kakav prijelom kose koja je lakša i ljepša za održavanje tijekom ljeta. Bude tu svakakvih veličina vala i to ispadne jako interesantno. Po tom pitanju se ništa nije promijenilo otkad minival postoji, nema magičnih preparata koji će vam naričati kosu a da nije određena kiselina. Kemijski je to proces, ali zato su proizvodi jako napredovali. Prije bi ta kiselina smrdjela do iduće ulice, sad to više nije tako jer je napravljena s boljim i nježnijim dodacima koji kosu ipak njeguju.” - priča Ivana zanimljivost koju definitivno od početka devedesetih nismo više očekivali. A kakva je Dubrovkinjama kosa?
-Moram reći da su Dubrovkinje u tom nekom prosjeku po kvaliteti kose, ali za naše je područje nažalost specifično to da je našim ženama kosa jako tanka i nema koja se nije požalila ne samo na periodično, već veliki broj njih i na konstantno ispadanje i to u većim količinama. To je baš karakteristično za naše područje. Naravno ima i onih s neuništivom, jakom kosom, ali te su zaista u manjini, ovo s ispadanjem je veliki i vidljivi problem. Nakon dugo vremena rada, malo tko me može uvjeriti da tome nije kriva voda i njezini sastojci. Naravno ima tu i drugih stvari poput hormona, osjetljivosti, nekih preparata, ali generalno, svaka druga žena ima veliki problem s opadanjem kose na našem području. Definitivno bi to trebalo dublje istražiti.” - priča Ivana. Ništa nije falila, dapače, ona u jednom danu već ima mali uzroak pa je svakako kompetentna.
Ništa nije nemoguće, ali...
A klijentela nekad u gradu i u današnjim vremenima?
-Prije kad sam radila u gradu u nekoliko salona, pogotovo u početku, dolazile su u salon one stare dubrovačke gospođe od kojih je, nažalost, zadnja upravo neki dan umrla. Njoj su recimo te stvari bile jako bitne, pa sam zadnje vrijeme jer gospođa je imala godina, dolazila redovno u nje doma i uređivala je. Redoviti posjet frizeru nije bio bezvezan u toj generaciji gospođa, jako se pazilo na to kako se tko pazi, nosi i izgleda. Sad je to drugačije. Nešto je lošije, nešto bolje. Recimo super je da imaju djevojke i žene puno primjera na internetu, pa donesu sliku, ali kad je to nešto nerealno ne mogu shvatiti da traže od mene nemoguće. Primjerice kao kad izrazito crna opiturana žena želi u par sati postati platinasta plavuša. To u jednom pokušaju jednostavno ne ide. Ili kad donesu sliku neke žene koja ima potpuno suprotni oblik lica, drugačije oči, usne, nos, ten i zahtijevaju frizure koje stoje isključivo toj ženi na slici, a njoj nikako. Ja im rečem ‘pa nisam vam ja doktor Glumičić! Pokuša se uvijek neki kompromis, eto to je malo manje dobra strana. Ali ja više sve svoje klijentice jako dobro znam, znam im kosu i kako se ponaša i zapravo ne moramo uopće pitati što ćemo i kako, sve se odvija gotovo telepatski” – priča nam onaj lijepi dio svog posla. Kazalište je mjesto gdje se kroz godinu često nalazi, tu su i turneje i putovanja s predstavama i standardni repertoar i tu je ona teška klasika u frizuri i šminki. Rijetko se dogodi da se ima priliku za onaj pravi kazališni dio šminke – masku.
-Sve se i u teatru smanjilo na prirodno i normalno šminkanje s naglascima umjesto teške i često dugotrajne i komplicirane maske. Jednako je i u običnom šminkanju za posebne prigode, hvala bogu riješile smo se predimenzioniranih trepavica, konturiranja i jake šminke i Kardashianki, sve je sad umjereno, basic i prirodno. Doduše, kad su u pitanju maturalne zabave, čim prva djevojka dođe na frizuru, ja znam da će i idućih deset doći s identičnom slikom, one su mlade još nemaju neki ‘personality‘, sve su iste ili žele biti iste, ali i to prođe. Ipak najviše volim fashion frizure. E to je meni baš najdraže, tu su izazovi, novi trendovi, nove tehnike, učenje od velikih profesionalca, inventivne boje i frizure, tu se svašta može raditi, a ja baš to volim. Samo me nemoj dosade...”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....