Ove godine u srpnju napunila je 70 godina, pet manje nego vaša najdraža tiskovina ‘Dubrovački vjesnik‘. Najpoznatija dubrovačka novina uvijek se čitala u njih doma, pa tako i danas, jer suprug Mato ne propušta subotom kupiti ‘Dubrovački‘.
Georgina Saulan Đoka poznata je dubrovačka pjevačica koja se dugo godina profesionalno bavila pjevanjem, svojom velikom ljubavi. Danas rado zapjeva u crkvenom zboru u Svetog Križa u Gružu ili u društvu, koje se često okuplja u njihovu stanu na Kantafigu.
A što će stariji ljudi?
- Redovito uzimamo i čitamo ‘Dubrovački vjesnik‘, moj muž pogotovo – govori Đoka, koja je i sama često bila tema naših reportaža.
- Obavezna nam je rubrika ‘tko je umro‘ – crnohumorno dodaje, jer ćemo se svi, htjeli-ne htjeli, jednom naći na toj stranici. ‘Dubrovački‘ je obavezan na njihovom stolu, ali ni toga više neće biti ako se nastavi silazni trend gašenja starih tradicija, kao što je tiskanje novina, komentiramo.
- Ma je li ozbiljno? – iznenadila se naša sugovornica, kojoj je nezamislivo ne držati novine u ruci, posebno naš ‘Dubrovački vjesnik‘.
- Sve će biti na internetu, a što će stariji ljudi koji ne znaju poći na internet? – pita retorički. – Nitko za nikoga nema empatije.
Donijela doma pršut
Voljela je pjevati od najranijeg djetinjstva.
- Počela sam pjevati u prvom razredu osnovne škole. Bilo je natjecanje na Bosanci, išla sam sa školom i tada sam imala prvi nastup. Prije toga sam znala zapjevati na igralištu u školi, nisam bila sramežljiva – sjeća se svojih prvih nastupa.
- Bilo mi je to kao ‘popit čašu vode‘. Poslije toga sam nastavila, uvijek su me zvali. Sjećam se, pokojni Mato Miljas i Nino Obradović su imali bend, i išla sam s njima u Radovčiće pjevati. Još sam bila mala. Donijela sam doma pršut i solada, a mati me pitala ‘okle ti to?‘ – smije se Đoka danas. To joj je bila plaća za pjevanje, kojim se nastavila baviti još dugo vremena, iako se pjevanje tada nije smatralo ‘ozbiljnim‘ poslom.
- U to vrijeme si bio poseban, k‘o čudovište – nasmijava nas. - Kad sam došla sa Splitskog festivala, nitko mi se u TUP-a nije javio. Znaš kako je to prije bilo – kazuje.
Dubrovačka Tina Turner
- Kad sam pobijedila na Prvom pljesku, to je bilo drukčije, ljudi su me doživljavali k‘o da sam u Rolling Stonesima. Imala sam i prilika, ali nije mi se posrećilo. Ustvari, veća je sreća ovo kako sada živim – smatra.
- Kad sam rodila treće dijete, prestala sam raditi u TUP-a. Pjevala sam prije toga s Milom Hrnićem. Nije bilo solada kao poslije, kad sam imala svoj bend. Zato sam se i bila zaposlila u TUP-a, a kasnije i u Ljetnim igrama. To mi je bila noćna mora jer su svi izlazili, a ja nisam mogla nigdje – govori Georgina.
Kasnije je odlučila samo pjevati, a od pjevanja se, kako kaže, moglo i lijepo živjeti.
- Pjevala sam s Kastelanima, a poslije s Amadeusom. S Milom sam bila na Splitskom festivalu s pjesmom ‘Moja Ane broji dane‘, koja je kasnije proslavila ‘Dubrovačke trubadure‘. Oni su klasa, ali Đelo se proslavio s našom pjesmom – napominje Georgina, bez koje se nije mogla zamisliti nijedna zabava u Dubrovniku sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Zvali su je i dubrovačkom Tinom Turner jer je odlično pjevala sve njene hitove.
Na pitanje je li tko u familiji naslijedio njezin bogati pjevački talenat, kaže da jest – unuka Leona Miletić-Dri.
- Prekrasno pjeva, njih je troje u bendu i pjevaju po Gradu – govori o svojoj unuci, potvrđujući onu staru narodnu da ‘krv nije voda‘.
Treba imati mjeru
A kakav joj je Grad danas u usporedbi s onim nekadašnjim, u njenoj mladosti?
- Sinoć sam bila u Gradu i uvijek se vratim nekako štufana, premda sam ja veselog duha i optimistična. Ali kad vidim ovo sve skupa, deprimira me. Vidim redove ispred slastičarna, pekara i ispred benzinskih pumpi. Sve se svelo samo na solde. Grad nema više duše. Svatko se okrenuo sebi, nitko nikoga ne gleda. Prolaze polugole žene i muškarci, nikakvog poštovanja nema. Prođem kroz Grad, nemam komu reć‘ ‘adio‘. Moja susjeda i ja vazda šetamo po Gradu, toga se ne odričemo. Toliko ga je lijepo viđet, ali svega skupa je previše. Nemaš s kime sjest‘ i popit‘ piće. Neki dan smo srele Frana Cetinića, govori Frano ‘Bogu hvala da sam imao komu reć‘ ‘đe ste, kenova‘ jer samo stranci prolaze i pitaju za apartmane‘. Grad je divan, ali u svemu treba imat‘ mjeru – govori na kraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....