Ibrica Jusić: "Moja obitelj bila je željna kruha, nismo imali stolce već smo sjedili na gajbama, ali uvijek je bilo pjesme i zafrkancije"

Što vas je potaknulo da se ogolite u biografiji ‘Čovjek bez kafića‘?

-Sve je počelo kad mi se prije nekoliko godina javio moj dobar prijatelj Amar Tikveša, novinar i profesor književnosti iz Sarajeva, da za časopis Behar napravimo intervju. Nakon toga njegovu uredniku je palo na pamet da se napiše moja biografija - očito mu se moj život učinio dovoljno uzbudljivim. I tako je to krenulo. Uz to se javila i moja izdavačka kuća Croatia Records da bi objavila knjigu, koja ima 417 stranica, a na njima - svega i svačega.

Dubrovački kantautor, šansonjer Ibrica Jusić

Božo Radić/cropix/

A čega nema u vašoj biografiji?

- Lascivnih prikaza ni ljubavnih obračuna. Nisu letjele tave ni lonci. Uvijek sam se grozio takvih stvari, pogotovo kad ih pročitam u novinama. Ljudi smo, ako smo se kao ljudi sastali, tako ćemo se rastati.

Uvijek se trudite biti gospodin?

- Naravno, ipak vučem begovske korijene.

Kakvog ste zdravlja?

- Hvala Bogu, dobro je. Jedino me noge malo zafrkavaju, oslabila su mi koljena. Nije to ništa strašno, pomažem si hodanjem, pogotovo se trudim ljeti što više plivati. Tako da, ako zatreba, i na štakama ću se popeti na pozornicu i s gitarom oko vrata.

Koliko vam je pomogao humor u životu?

- Puno, i u 81. godini volim se zafrkavati i tako komunicirati s ljudima. Tako je bilo i u mojoj obitelji: bili smo jako siromašni, željni kruha, a kamoli nečeg drugog. U kući smo sjedili na gajbama od voća jer nije bilo stolaca. Ali uvijek je bilo pjesme, zafrkancije i podmetanja. Drago mi je da sam taj duh održao.

Dubrovački kantautor, šansonjer Ibrica Jusić

Božo Radić/cropix/

Čemu su vas najvažnijem roditelji naučili?

- Da se postavim iznad problema i tuđih mišljenja. Majka mi je govorila: "Sine, kad te netko zaustavi, posveti mu dvije minute, jer nikad ne znaš je li čovjek u nevolji ili je budala. A na tebi je da u dvije minute prosudiš s kim imaš posla."

Za Peru Gotovca ističete da vam je bio najveća podrška na putu?

- Vjerovao je u mene kad sam počinjao. Pozivao me da pjevam na sindikalnim zabavama da bi me i drugi čuli. Kad bih ‘potonuo‘ govori bi mi da u životu ne trebam biti previše glasan da bi me se čulo, a mene će se čuti i slušati. I zbilja, ljudi me slušaju preko 60 godina. Osim toga 1965. nagovorio me da ne odem raditi kao tapetar u Volkswagen u Njemačkoj, nego me povukao u Zagreb.

Koji su vam bili najteži događaji u životu i karijeri?

- Bilo je toga puno, ali izdvojio bih deset dana u pariškom zatvoru zbog lažne optužbe da sam ukrao bocu viskija u jednom tamošnjem dućanu. Sjećam se, imao sam neku ušteđevinu, 50 franaka, i otišao u dućan kupiti viski kako bih počastio društvo povodom rođendana. Nakon što sam ga platio, sjećam se, blagajnica koja me valjda prepoznala i pozdravila na srpskom - stavila ga je u papirnatu vrećicu. Računao sam da je i račun unutra i najnormalnije krenuo prema izlazu. Odmah su me zaustavila dva zaštitara i tražila da otvorim vrećicu u kojoj nije bilo računa. Da ne duljim priču, tu ženu više nikad nisam vidio u tom dućanu, poslije sam povezao da mi je ova svinjarija bila podmetnuta jer sam prethodno odbio pjevati u jednom srpskom cabaretu u Parizu. Naposljetku su se stvari i sudski raščistile: oslobođen sam, moj je odvjetnik tada naglasio da ja kao glazbenik za tadašnju državu predstavljam nešto poput Charlesa Aznavoura za Francusku. I dobio sam odštetu od oko 15 tisuća franaka.

Dubrovački kantautor, šansonjer Ibrica Jusić

Božo Radić/cropix/

Koliko ste živjeli u Parizu?

Od 1971., otišao sam u osvit Hrvatskog proljeća, ostao četiri godine, da bih se ponovno vratio potkraj 1979. Sve zajedno 15 godina.

Zašto ste ga odabrali?

Rockeri su išli u Englesku ili SAD, a šansonijeri u Francusku. Bilo je tu i Hrvatsko proljeće, malo više sam pjevao studentima, pa mi je bilo rečeno da se maknem da ne nastradam. A i htio sam učiti.

Kako ste doživjeli Pariz?

- Grad koji melje ljude, pogotovo kad radiš kao glazbenik. Više turisti s dobrim planom i programom vide Pariz u nekoliko dana nego oni koji tamo žive i rade. Samo tri godine trebalo mi je da konačno posjetim Louvre. Stalno sam mislio kako imam vremena. I da, dolazak u Pariz nije bio tako romantičan kao što smo vidjeli u nekim filmovima. Vidiš od oronulih zgrada, sirotinje, bordela...

Što mislite, kakav ste otac i djed?

- To pitajte mog sina Kristijana. Ponosan sam na njega, lijepo komuniciramo. Imam krasnu sedmogodišnju unuku Celine. Kad sam vidio što radi s bojicama i kockicama, rekao sam sinu: ‘Bit će ili slikarica ili arhitektica. Trećeg nema.‘ Zanimljivo je da kad bi automobilom iz Pariza, gdje su svojedobno živjeli, putovali u Zagreb, Celine bi tijekom te duge vožnje satima slikala.

Jeste li puno patili zbog ljubavi?

- Nitko nije napisao ljubavnu pjesmu iz obijesti, nego iz tuge i čemera. To je sevdah. Ali iz svake te patnje izašlo je nešto lijepo - pjesma. ‘Spomeni se Barbara‘, za koju je tekst napisao Krste Juras, odnosi se na moju mladenačku ljubav.

U mirovini ste a zapravo niste?

- Službeno sam u mirovini 25 godina, no srećom ne živim od penzije. Poslije svakog koncerta zahvalim organizatorima što mi omogućuju da ljepše živim. A u predgovoru za moju biografiju Robert Bubalo piše: ‘Ibrica je najmlađi 80-godišnjak.‘ Time je, mislim, sve rečeno.