Prije nego što su sami stali pred publiku, mnogi su pjevali njegove pjesme. Uz gitaru, u društvu, u godinama kada je vlastita pozornica još bila samo želja. Zato u oproštajima glazbenih kolega od Miše Kovača ima toliko uspomena na početke: na pjesmu koja ih je pratila, poziv da mu budu gosti ili podršku koja im je pomogla da povjeruju u sebe.
Tereza Kesovija, Dražen Zečić, Joško Čagalj Jole, Alen Nižetić i Neno Ninčević za Jutarnji list govorili su o čovjeku čiji su profesionalni uspjesi dobro poznati, ali čije mjesto u njihovim životima najbolje opisuju osobna sjećanja.
Terezu Kesoviju vijest je pogodila toliko da je o kolegi govorila kroz plač. Prisjetila se njegove potpune predanosti izvedbi, one emocije koju je publika prepoznavala i uzvraćala mu ljubavlju.
- Žao mi je. Grozno mi je. Ne mogu vjerovati da Miše više nema, kroz plač kaže Tereza Kesovija i nastavlja: - On je stvarno bio veličina. Dugo će, dugo ostati. Kako je on pjevao... Ma pjevao je on tako da mu je pjevala i duša i tijelo. Publika je to znala, osjećala, zato su ga toliko voljeli. Kao čovjek, nikada nikome nije bio zavidan. Nije ni trebao, on je znao da je velik - rekla je za Jutarnji Tereza.
Sasvim konkretnu uspomenu na Mišinu podršku čuva Dražen Zečić. Dok je tek započinjao karijeru, njegovu pjesmu “Vraćam se” snimio je upravo Mišo, tada već velika zvijezda. Za mladog autora i pjevača takav je potez značio otvorena vrata i potvrdu da njegov rad vrijedi. Zečić je za Jutarnji govorio o zahvalnosti koja ga zbog toga nikada nije napustila. Uz Mišine je pjesme rastao, a njegova mu je podrška dala samopouzdanje da nastavi vlastitim putem.
- Da nije bilo Miše na čijim sam pjesmama rastao, ne bi pjevački bilo ni mene - rekao je. Njihova se povezanost nastavila i poslije, kroz suradnje i zajedničke pjesme, među kojima je “Idemo dalje pjesmo moja”.
Koliko se Mišina glazba ispreplela s odrastanjem u Dalmaciji opisao je Alen Nižetić. Vijest o smrti doživio je kao gubitak nekoga tko mu je prisutan cijeli život. U njegovu slučaju to poznanstvo doista počinje u djetinjstvu, slušanjem pjesama koje su obilježile brojne domove.
Poslije je i sam gostovao na Mišinim koncertima. Posebno mu je značilo što je Mišo volio njegove izvedbe vlastitih pjesama. Kada je pokušao izdvojiti najdražu, dvojio je između “Svi pjevaju, ja ne čujem” i “Ostala si uvijek ista”. Teškoća tog izbora poznata je mnogim slušateljima. Uz toliko pjesama koje se vežu uz različita životna razdoblja, najdraža često ovisi o uspomeni koja se toga trenutka prva vrati.
Jole se pak prisjetio druženja uz gitaru, prije nego što je profesionalno zakoračio u glazbu. Među pjesmama koje je tada izvodio bile su “Ako me ostaviš” i “Drugi joj raspliće kosu”. Zadržao ih je i na vlastitim koncertima, svjestan koliko ih publika voli.
Mišo mu je bio uzor, a pozive da gostuje na njegovim nastupima doživljavao je kao čast. Kako je rekao za Jutarnji, te će pjesme nastaviti pjevati.
U oproštaju Nene Ninčevića posebno mjesto zauzima prijateljstvo. Uz svijest o Mišinoj glazbenoj veličini, govorio je o njegovoj dobroti i boli koju je nosio kroz život. Poželio mu je mir, a osjećaj gubitka sažeo riječima:
- Otišao je, a s njim i veliki dio našeg života.
U tim različitim uspomenama ponavlja se ista bliskost. Mišo je nekome pomogao na početku karijere, nekoga pozvao na svoju pozornicu, a nekoga pratio pjesmom mnogo prije prvog susreta. Zato se kolege sada opraštaju i od dijela vlastitog odrastanja, rada i života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....