Toplog osmijeha i nepresušne energije, kristina Obuljen je jedna od prvih domaćih ljudi koji svaki turist u Dubrovniku upozna pri ulasku u dubrovačku žičaru na putu za Srđ. Za nju je svaki radni dan nova priča: spoj ranojutarnjih priprema, preše radoznalih putnika i zadovoljstva kad vidi ozarena lica posjetitelja čim se žičara počne penjati uzbrdo iznad Grada.
Kristina je puno više od prodavača karata za žičaru, dio je malenog, bliskog tima koji se brine da ova dubrovačka atrakcija ‘klapa‘ savršeno. S nama je podijelila kako je to raditi na ‘prvoj liniji‘ jedne od najdražih dubrovačkih atrakcija.
Ti si ‘prva na redu‘, na prvoj liniji žičare, što sve radiš?
Mi smo mali, ali multifunkcionalni tim s raznovrsnim poslovima. Moja glavna ‘uloga‘ je u prodaji karata za žičaru, ali pomažem i gdje god sam potrebna. Ovdje čovjek mora biti spreman na svašta, to je takav posao. Na prodaji karata nas je troje, podržavamo jedni druge kako bi sve išlo kako treba, posebno kad je netko primjerice bolestan ili ima slobodno. Jako smo usko povezani i uvijek na ruci pomoći gostima s čime god treba.
Kako izgleda tvoj tipičan radni dan?
Volim doći malo prije 8 i 15 kako bih provjerila je li sve spremno nakon prethodne smjene. Upalim sustave, pregledam mailove, provjerim booking i naravno popijem kavu s kolegama. Do 8 i 50 vrata se otvaraju i najčešće je tamo već grupa koja čeka ispred. Do 9 sati prva kabina žičare već se penje na Srđ. Od te točke sve ide neprekidno: individualni posjeti, grupe, pozivi, mailovi, povrati i objašnjavanje zatvaranja žičare kad nam vrijeme ne dopušta polazak. Nitko ne može predvidjeti vjetar ili kišu, to samo Bog zna kod nas, ponekad moramo zatvariti uz najkraću moguću najavu, ali srećom to su zaista rijetki slučajevi i uvijek nastojimo informirati sve naše goste pravovremeno. Brza i jasna komunikacija ovdje je ključ svega. Uputimo ih na našu web stranicu ili poziv našem info centru za dodatne informacije u realnom vremenu, a tu je i aplikacija na kojoj stalno mogu vidjeti jesmo li otvoreni ili zatvoreni.
Koji su mjeseci najgužvovitiji?
Definitivno srpanj i kolovoz. Ali su isto tako i najnepredvidljiviji jer imamo takav miks posjetitelja – obiteljske, mlade, starije goste, grupe, svi dolaze odjednom i samo ta količina ljudi znači da je pritisak na još većoj razini kako bi sve štimalo. Osobno najviše volim raditi na proljeće i u jesen kad je atmosfera mirnija i gosti su opušteniji.
Izazov komunikacije su sigurno brojni strani jezici?
Engleski nije problem, provela sam godinu u Londonu i tu sam tečna. Također razumijem njemački jer sam i tamo boravila neko vrijeme, snalazim se s talijanskim. A nekad se komunikacija svede i na ruke i noge, ali uvijek se snađemo i dogovorimo. Najvažnije je u svemu biti pozitivan, gosti osjete vašu energiju odmah, čak i ako ne razumiju jezik. Ako se nasmiješiš, nasmiješ i ostaneš smiren, cijela se situacija mijenja.
Kako se nosiš s intenzitetom posla?
Istina je da ovaj posao zahtijeva 101 posto koncentracije. Kad sam za deskom, ne želim pozive ni druga ometanja jer svoju pažnju moraš potpuno dati gostu. A to zna biti jako iscrpljujuće, ali svjesna sam da se treba truditi ostati pozitivan, nasmijan, našaliti se s njima... Ako pokažem da sam i ja pod stresom, gosti to odmah primijete.
Jesi li imala situacija gdje su se gosti bojali ući u žičaru?
Minimalno. Ponekad ali zanimljivo je da su to češće muškarci nego žene. Nekad muževi čekaju na donjoj postaji dok im se žena i djeca ukrcaju u žičaru i idu gore. Rijetko je ali se događa.
Što te motivira za svaki radni dan i kroz vrlo zaposlenu sezonu?
Ljudi! Svaki dan donosi nešto novo, nova lica, pitanja, male avanture. Da, zna biti stresno, ali je isto tako i neka vrsta nagrade. Biti prvi na kontaktu s gostima i to toliko njih u Dubrovniku je privilegija. Kad vidim kako im se ozare lica dok gledaju iz kabine žičare poviše Grada, znam da je sav trud vrijedio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....