Pet Hajdukovaca i jedan Dinamovac: ‘Imamo visok stupanj tolerancije, inače se ne bi mogli družiti sve ove godine!‘

Utorak je, njihov ‘sveti‘ utorak u koji se ne dira i tako već 50 godina. Sa šest starijih gospara, baš u ovom istom sastavu, napravili smo reportažu i 2016. Deset godina kasnije još su u dobru zdravlju i redovno se sastaju. Što bi rekli u narodu: ‘Bože, podrži!‘

Šestorica nerazdvojnih

Kartaše utorkaše čine najstariji Mario Duić, pa Krešo Milas, Živko Tolić, Tomo Vujnović, Perica Vuksanović i najmlađi Pero Grošeta. Iako nisu isto godište, nemaju iste svjetonazore, ne navijaju za isti nogometni klub i imaju različita politička gledišta, desetljećima se susreću i druže. Posvađaju se oni itekako, ali se uvijek brzo pomire i nastave gdje su stali. 

Krešo Milas i Živko Tolić sastaju se od početka, od 1976. Sve je počelo u današnjoj ‘Nautici‘, ondašnjoj ‘Obrani‘, točnije Sekretarijatu za narodnu obranu koji je imao i Centar za civilnu zaštitu, a vodio ga je Krešo Milas. Njegovim je dijelom bio i Centar za obavješćivanje pod vodstvom Živka Tolića. Družinu kartaša, kojima je to bio način opuštanja u slobodno vrijeme, neki su članovi s vremenom napustili, neki su na žalost preminuli, pa su se njima dvojici osnivača kroz godine pridružili Mario Duić, Tomo Vujnović, Perica Vuksanović i Pero Grošeta. I tako je i danas, kad slave punih 50 godina ‘utorkaša‘. Njih šestorica nerazdvojnih prijatelja, a niti su isto godište, niti istih svjetonazora.

Posvađaju se oni, to nije sporno. Naljute se, zabestimaju, bacaju karte, ali se i vrlo brzo pomire. Utorak se ne propušta, znaju to dobro i njihove obitelji. Ako je tko ispočetka i njorgao, prestali su i sad ih podsjećaju da je utorak i da je vrijeme za druženje s ekipom. Ako je slučajno netko među njima spriječen u utorak, prebace viđanje za ponedjeljak ili srijedu. Ali zaigrat‘ se mora. Najčešće je to treseta, talijanska kartaška igra udomaćena na hrvatskom priobalju i otocima. Iznimno je popularna i lako se uči. Klasičnu tresetu igraju četiri igrača, u parovima dva protiv dva.

Prvo kibiciranje 

Utorkaši svoje parove biraju jednom godišnje i tako je do Božića. Četvorica igraju, dvojica su na ‘rezervnoj klupi‘. Zato su se i ograničili na šestoricu, da uvijek netko može ‘uskočiti‘. Pa iako je treseta igra uz koju se obično ne priča, oni to pravilo ne poštuju.

- Točno 50 godina bit će 1. studenog – podsjeća na prvi dan službenog okupljanja tadašnjih utorkaša Krešo Milas.

- Kad bi netko otišao iz ekipe, prvo bi ‘kibicirali‘, ne može novi odmah ući – dodaje u polušali Perica Vuksanović. Nije nebitno tko će biti s njima u društvu, neki se kriteriji ipak moraju ispuniti. Šalimo se da je u pitanju ‘teška selekcija‘, koju zadnjih deset godina ipak nitko nije morao prolaziti.

- Kad ‘Nautika‘ više nije bila uporabljiva, premjestili smo se u baraku na Babinu kuku, streljana se zvala – sjeća se Živko Tolić. – Tu smo bili i tijekom Domovinskog rata. Negdje 1997. nas je Rade Đanović, tadašnji predsjednik Kluba umirovljenika Lapad, pozvao da dođemo u njihove prostorije kraj hotela Park. Godine 2000. se taj prostor privatizirao i otada smo u ovom izvanrednom prostoru – dodaje, opisujući kako su već 26 godina okupljeni u prostoru na Rašici, gdje je nekad, sjetit će se stariji, bila butiga.

- I prije nego smo postali umirovljenici, bili smo tu. A zašto utorak? Utorkom su gradski uredi radili do 16 sati, pa smo izabrali to vrijeme da ne idemo doma, nego još dvije ure ostanemo na druženju – ističe Živko.

- Počinjali ste vi igrati već u 2 popodne! – našalio se Tomo Vujnović, ‘glas savjesti‘ iz sjene, nasmijavajući nas svih.

Danas su svi umirovljenici, pa i najmlađi među njima, Pero Grošeta.

- Imamo mi i našu subotu, kad se okupljamo na kapućinu u Robnoj kući Srđ – govori o ovom običaju, koji redovno prate njih četvorica, Perica, Tomo, Pero i Mario. Par minuta razgovaramo o ponudi na gruškoj placi i peskariji. Kako je zahladilo, i ponuda ribe je, kažu, bolja. Prošlu subotu bilo je i kokota, a Perica otkriva da lokarde ne voli još od doba rata, kad ih je silom prilika jeo na sve načine.

Ne propušta se

A baš ovih dana proslavio je 89. rođendan Mario Duić, najstariji među njima.

- Nisam tu otpočetka, ali kad se našao prostor, pridružio sam im se - kaže naš izuzetno vitalni sugovornik, koji će iduće godine zakoračiti u deseto desetljeće života. Stručnjaci skreću pozornost koliko je važno održati mozak aktivnim, pa u tome sigurno ulogu igraju i silni utorci koje je gospar Mario, uza svoju ekipu, proveo razmišljajući o kartaškim kombinacijama.

- U mene žena to zove ‘sveti‘ utorak. Ne propušta se! – ističe Perica Vuksanović.

- Mi vam se čak i ozbiljno posvađamo, ali to traje samo do idućeg utorka – dodaje Živko.

- Ma do vrata traje ta svađa i sve je u redu! – naglašava Mario Duić.

Zanimljivo je da svi osim jednog navijaju za ‘Hajduk‘, samo je Pero Grošeta Dinamovac, i to čak od 1967. godine.

- Nikad nisam mijenjao klupske boje! Kad je neki dan moja jednoipolgodišnja praunuka bila s roditeljima u Zagrebu, rekao sam unuku, koji ju je fotografirao na Maksimiru, da je učlani u klub kad je već tamo, ali mi je nevjesta, koja je iz Kaštela, rekla ‘kako ću dovest‘ moje dite u Kaštela s Dinamovom majicom?‘ – smije se Pero.

- Moj neput, kad mu je žena pošla u rodilište, pošao je u Hajduk i rekao da bi učlanio maloga. Pitali su ga ondje kad je rođen i kako se zove, a govori on ‘niti znam kad će se roditi niti kako se zove‘ – nasmijava nas Mario Duić još jednom nogometnom pričom iz foldera ‘najvažnija sporedna stvar na svijetu‘.

Nogomet, utakmice i navijanje nekad su bili drugačiji, o čemu svjedoči Pero Grošeta prisjećajući se svoje mladosti:

- Kao Dinamovac išao sam s Hajdukovcima na svaku utakmicu u Split. Sjedili smo skupa na tribinama, pogotovo ako igraju Dinamo i Hajduk. Kad bi Dinamo dao gol, ja bih slavio i navijao i nisam se bojao da će me netko udariti. Nije bilo odvojenih tribina kao što su danas – govori. – To su bila druga vremena!

Općeljudske vrijednosti

A vrijedi li u njih pravilo da ‘neću politiku u moju butigu‘?

- Ne vrijedi – složna je šestorka. – Ali imamo visoki stupanj tolerancije jer se inače ne bi mogli družiti ovoliko godina – ističe Živko Tolić. – Ne slažemo se stranački ni simpatizerski, ali imamo vrijednosti koje su zajedničke i koje nas drže – pojašnjava.

- Kao vjernik ću reći da treba malo žrtve, a moja je žrtva što se s njima družim! – u šaljivom tonu dodaje Mario Duić. – Mislim da će mi se gore to upisati u zasluge.

- Općeljudske vrijednosti su naše zajedničke teme – ističe Živko, pa govori kako to izgleda kad netko od njih ima važne obaveze utorkom:

- Kad iz objektivnih razloga odgodimo naše viđanje, pa se okupimo u ponedjeljak ili srijedu, zbunimo naše prijatelje umirovljenike u Klubu. Onda oni pitaju ‘oli je danas utorak?‘ – dodaje s osmijehom Živko i prije nego se pozdravljamo na odlasku, kaže:

- Zovemo vas i na 60. obljetnicu!