Požar nam je okružio kuću, u to dolazi ‘Marica‘, uzeše i Antu Lovrića i ekipu koji nisu bili ni krivi ni dužni i ubaciše ih u kombi

Voditeljica Društva multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije Patricija Švaljek podijelila je na svom fb profilu priču o spašavanju obiteljske kuće Švaljekovih u velikom požaru prije dvadesetak godina. 

Priča uključuje našeg sugrađanina Antu Lovrića, istaknutog pripadnika navijačke skupine Torcida iz Dubrovnika i humanitarca, inače i volontera Društva multiple skleroze DNŽ. U javnosti je najpoznatiji po svom nesebičnom angažmanu i pomoći stradalima u potresu na Banovini. 

Evo istinite priče koju je Patricija prvi put podijelila sa svojim fb prijateljima: 

Papagaj u jednoj, hrčak u drugoj ruci

- Ide priča tome kako je Ante Lovric spasio meni kuću od požara ni ne znajući da je to učinio do možda prije nekoliko mjeseci. Rekla sam mu nakon cca 25 godina mislim. Kao i sve u mom životu i ova priča je vjerovali ili ne!

- Bila je to ona godina kada je sve gorilo, znači svi smo bili u plamenu, jezik vatre skoro 30 kilometara je bio dug i već popodne smo znali da neće dobro proći noć, znali smo i krenuli s natapljanjem i psihičkim pripremama na jad. I bi tako... došla noć, došla bura 100 km na sat! Kanaderi onda stoje, em što je noć, em što se ne dižu kada puše. Jer uvijek ide požar logično kad je bura, neće popalit kad je mirno... i dan danas se bojim jako požara, baš se bojim, jedna u nizu trauma... Plamen ogromni se približava, ide na nas... gotovi smo, vidim.

- Vatrogasce zovem svako 5 minuta oni odgovoraju nemamo vam koga poslati. Svjesna da nema ljudi, jer gase gdje stižu, u onom odvratnom dimu čujem povik moga pokojnoga velikoga prijatelja Nika Lučića-Umjetnika, Patricija vrijeme je za evakuaciju! Krećemo se evakuirati.

- Kod Švaljekovih evakuacija izgleda ovako, krletka sa papagajem u jednoj ruci, kavez s hrčkom u drugoj, sestra vuče Bipsija (kučka), mi krećemo se evakuirati, gdje? Do magistrale, tako da još bolje gledam kako sve gori. Tada ni nismo imali puno, poslijeratno doba, ne znaš hoćeš li uzeti donje rublje ili fotografije, a i ne vidiš više ništa od dima, od panike, vriskova koji se čuju iz drugih kuća.. svejedno ti je... Stojim na magistrali u nevjerici, opraštam se s kućom, vidim da prilazi neko malo malo vatrogasno vozilo, koje je polijevalo jednu kuću s lijeve strane jer je požar probio sa svih strana.

- Zamislite vi što je u ljudima takvo, što ih snađe da se odjednom pojavi neki čovjek i stane na to jedno jedino crijevo za vodu s autom i kaže i moja je kuća izgorila u ratu i ove će?!!!!! Ne vjerujem, suze mi teku. Ali ne mogu ništa, ništa.

- Kad u jednom momentu njih četvero, petero na motorima, kako su se tu stvorili i zašto su se stvorili ni dan danas ne znam. Izađe ‘ozloglašeni‘ Lovrić, uze onog čovjeka iz auta i izbaci ga iz auta... U to dolazi pazite sad marica, uzeše i Lovrića i tu ekipu koji nisu ni krivi ni dužni nego makli budalu sa crijeva i staviše ih u maricu. Ljudi nisu krivi! Budimo iskreni, tad policija nije puno ni pitala.

Bit će dobro. I bilo je

- U toj gunguli, metežu, ja se uhvatim policajca koji provodi zakon baš u tom trenutku umjesto da pošalje te jake momke gore... uhvatim se sad ja policajca i ne puštam ga i kažem molim Vas, zovem vatrogasce Vi ćete preko toki vokija nekoga i dovesti, ja ne mogu, nemaju ljude.. Pogleda policajac, (evo hvala i njemu zaista, ne sjećam ga se nažalost) gore i vidi moju kuću skoro u plamenu, realno ne vidi je.. i pozove preko prijemnika vatrogasce. Dođoše u roku 3 minute. Kroz dvije minute dođoše i Lapađani moji, gledam svoju generaciju sve ih znam, u svojoj ulici, ništa mi jasno nije, kažu mobilizirali ih po kafićima... Zahvalna da se nikome ništa nije dogodilo, jer ništa za gasiti nisu imali osim granja, i njima zahvalna puno...

- Bez snage, bez života u sebi, okrećem se vidim šmrkovi rade, Niko moj dolazi do mene i kaže bit će dobro. I bilo je... Deset godina poslije upoznamo se Ante i ja u jednoj volonterskoj priči, izuzetno lijepoj i uspješnoj, pamtimo je i danas i prepričavamo svi koji smo bili. Nisam imala snage mu to reći. Ne znam.. možda mi je bilo bolno.

- U međuvremenu posta Ante i volonter Društva multiple skleroze, skupim snagu i sve mu ispričam. Nasmiješio se kao i uvijek, toplo, kao onaj dobri duh koji se vazda nekako stvori negdje gdje baš treba. A znate kako me uvijek pozdravi, uz uvijek istu rečenicu - ‘Patre, zovi ako što treba‘. E to vam je ta priča, a meni je sad lakše nekako - piše na kraju Patricija.