Cijeli je moj svijet unutar ovih zidina, mojim žilama teče more i to ono s Porporele. Je li to ono đe plutaju govna, pitat će neki intelektualac. Ne, glupane, to je nekad bilo na Peskariji. A sad više nije ni tamo. Osim ako im opet ne pukne cijev pa nastane opće sranje. Iz mene ponekad progovara Držić i Gundulić. I zato mi nije svejedno živim li u Londonu, Dubrovniku ili Čačku. Između mene i mog grada neka je tajna veza. Naime, još uvijek ponegdje mogu uć bez pozivnice ili ulaznice, još uvijek se snalazim preko veze kod poznatih, još uvijek su na nekim bitnim mjestima Dubrovčani. Posljednji Mohikanci.
Pravi su Dubrovčani peču pizde i glavna im je misao ‘pusti me stat‘. Za ništa su. Ne znaju se laktat, ne znaju pomoć svojima. Zapravo, ako mogu, prije će te ukopat. Svojtu ne hebu za suhu šljivu. Tračaju te i vesele se tvom neuspjehu. Stalno gunđaju protiv nečega, a nikako skupit jaja na gomilu i oduprijet se tomu. Sve kao neka ironija, sarkazam i zajebancija, a kad treba konkretno nekome razbit pi-ku jer je lopov i kurvin sin, drhture u kutu i viču – ‘hoću mami!‘.
Sa svakim su fino, ni s kim iskreno. Rijetki su oni s mudima do poda koji će ti nešto reć u lice. Radije će ti litat iza leđa. Rijetki su Dubrovčani koji su zaposlili Dubrovčane. Crni vrag s ostima u ruci koji pri tom pjeva ‘Suzama sam lijepio tapete, otišla si, ostavila dijete‘ – prihvatljiviji je od Dubrovčana. Ne samo što ti neće pomoć. Nego će te gledat tako ocrnit da ti više nikad niko neće dat poso. Ovaj grad može podnijet kad si jadan i bijedan.
Onda te ko žale, ko nude ti pomoć. Kad okreneš leđa, naslađuju se. A kad ti je dobro, to ti je ko da im mašeš crvenom krpom ispred oči. E, ne‘š, hebo sliku svoju, uživat! Iskopat ćemo mi tebi jednoga leša ispod kreveta, ne‘š ti dugo uživat. Za pravo rijet, niko od nas nije savršen, svima nam spava po jedan leš u dvorištu, ispod smokve – desno. Pa kad u Gradu hoćeš nekoga ‘ukopat‘, to će ti sigurno i uspjet. Ali samo ako si oduvijek u Gradu. Ovi koji su došli nedavno, nemaju ni prošlosti, ni leševa. Tj. imaju ih, ali su ih smrvili, spalili i posuli po zavičaju. Pa im se ne zna. Sve bi se to nekako poravnalo da ni njiovi ne pomažu njiovima. No, činjenica je da ti je dovoljno zaposlit jednoga njiovoga. Za godinu dana si tehnološki višak, a šef ti je onaj što je prvi radni dan došo u opancima.
Na tvom je radnom mjestu nevjesta sestre njegove punice od rođaka. Za razliku od tebe, ona zna svoj poso, pogotovo između dva heklanja nakurnjaka. O tebi krene priča da si samo kopala nos i glumila gospođu od Grada. Što me zapravo boli? To što nam djeca nemaju mrtve veze što znači inkanat, čombo i ćimitorio, to što im je sasvim svejedno žive li u našim mirima, zidinama ili u Zidanom Mostu, i to što, oh, Bože, "Dunda Maroja" skidaju s interneta, jer ih totalno boli kua odakle je Držić i što on ono pizdi ludih. I kome je on uopće bitan. I boli me što su donijeli neke nepoznate običaje pa sad traže da se mi prilagodimo njima umjesto oni nama. A zna se red u tuđoj kući. Najviše me boli što ne smijem reć garofo, a da se ne nađe neki i pita – šta ti je to? Čuj, šta! I kako se to izražavaš? Ili nemoj bestimat! Pa ako je ‘bestimanje‘ jedini način da budem svoja, neka tako i bude!
Maja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....