Svoj životni i biciklistički put dubrovačkoj je publici u Love baru u sklopu tribine CIKLONOMAD predstavila svjetska putnica Snežana Radojičić. Po struci profesorica književnosti, 2011. ostavila je siguran posao i odlučila krov nad glavom zamijeniti šatorom, a život u rutini biciklom i putovanjem svijetom. Do danas je prošla više od 120 tisuća kilometara i pedesetak zemalja, napisala devet knjiga, održala tribine po gotovo svim gradovima Balkana, gostovala u brojnim podcastima, a nedavno je gostovala i u emisiji Nedjeljom u 2 urednika i voditelja Aleksandra Stankovića.
Objasnila je što je čovjeku potrebno da se odvaži i da prekine sve spone koje mu nameće svakodnevica te da se odluči putovati i pisati. Obično se misli da takvi pojedinci od nečega ‘bježe‘...
- Ljudi o tuđim izborima uglavnom misle ono što sami vide u njima, a ne ono što te druge zaista motivira. Na radikalne preokrete čovjek se odlučuje onda kad mu je jako loše u životu na mjestu u kojem se nalazi. I kad mu skok u nepoznato zahtijeva manje vremena, pažnje, energije - što su uvjeti za naše djelovanje - nego ostanak u tom stanju. Drugim riječima, meni je bilo prilično loše te 2008/9. kad sam odlučila da ću sve promijeniti. Radila sam posao koji ne volim, nisam pisala - što sam jedino željela, jednostavno nisam vidjela smisao u daljnjem životarenju. Htjela sam napraviti nešto veliko za sebe, pokrenuti se i onemogućiti sebi izgovore za to što ne radim ono što jedino želim. To je vrijeme prije pojave travel influencera i nisam imala pojma kako ću to uraditi, osim što sam znala da moram učiniti sve što je do mene da makar pokušam. Ako ne budem uspjela, barem ću znati da sam dala sve od sebe. Moja ideja je bila da putujem tri-četiri godine, koliko se obično kotrlja na dva točka oko svijeta, a kad se vratim, da napišem knjigu i onda da nastavim živjeti od pisanja. Međutim, negdje u drugoj-trećoj godini na putu shvatila sam koliko sam sretna što živim kao nomad (usprkos gomili problema) i onda sam se zapitala: "Ako si toliko sretna i to te toliko ispunjava, zašto onda jednostavno to ne nastaviš raditi dokle god to osjećaš?" I tako sam postala nomad na biciklu, koji putuje bez pravog plana i cilja, ostaje mjesecima a nekad i po godinu i dulje u svakoj zemlji, otkriva, uči, istražuje, upoznaje..., navela je Radojičić.
Navela je li na putu imala neugodnih situacija, je li je bilo strah? Otkrila je postoji li neka ‘biciklistička Meka‘ na svijetu, područje gdje su biciklisti zaista dobro došli u smislu infrastrukture a da to nije Nizozemska...
- U početku sam se svega plašila, čak su u jednom trenutku ti strahovi toliko narasli da je putovanje postalo "čuvanje od opasnosti" - puno više od uživanja. I onda sam se morala suočiti s tim i sebi reći: "Ako ćeš se toliko bojati, onda se vrati kući, jer nije poanta da umirem od straha i radim nešto na silu, nego da uživam i budem ispunjena!" Tad sam polako počela raditi na pomjeranju granica strahova. Mi imamo samo dva urođena straha, a svi ostali su stečeni, što znači da se mogu prevladati. Tako sam s vremenom strah prebacila u veliki oprez - ja sam i danas izuzetno oprezna. Prihvatila sam rizik u načinu života koji sam odabrala, ali u sklopu tog rizika dajem sve od sebe da se maksimalno zaštitim i da ne srljam u opasnosti. Drugim riječima, ne vodi me adrenalin, prije sam "kukavica" koja u datim okolnostima gleda ostati najsigurnija što može, priznala je Radojičić te dodala:
- Južna Koreja je raj za bicikliste, ta zemlja ima tisuće i tisuće biciklističkih staza koje su sasvim odvojene od prometnica, to su staze s biciklističkim kružnim tokovima, biciklističkom signalizacijom, biciklističkim glazbenim tunelima, s infrastrukturom (WC-ovi, ormarići s hladnim napitcima...) tako da cijelu zemlju, koja nije mala, možete izbiciklirati uzduž i poprijeko a da ne vidite automobil jer su staze isključivo namijenjene biciklistima i vode kroz prirodu, objasnila je Radojičić.
No, nameće se pitanje gleda li sebe kao ‘turistkinju‘ ili ‘putnicu‘, kojoj grupi pripada te postoji li osoba, susret ili dio svijeta koji posebno pamti?
- Ne volim pravljenje distinkcija između "turista" i "putnika" jer su to generalizacije i kao i sve generalizacije - nisu točne. Što će netko i kako vidjeti zavisi prije svega od te osobe, od njezinog obrazovanja, njezine sklonosti refleksiji, iskustva na putovanjima i otvorenosti za novo i želje za učenjem, vremena... Puno puta sam i sama u ulozi turistkinje kad obilazim znamenitosti i uzmem vodiča. Gotovo svakodnevno srećem obične ljude iz unutrašnjosti koji mi pomažu na razne načine. Čak sam dvije knjige priča napisala o toj ljudskoj dobroti jer ti ljudi nemaju nijedan razlog da pomognu nekoj natovarenoj putnici na biciklu - osim svoje dobrote. Puno puta me taj čin dobrote drži cijeli dan, ili danima. Onda pišem o tome i ljudi koji me prate budu dirnuti i sami inspirirani da učine nešto dobro. Pa mi onda pišu o tome i meni je to onda dodatni vjetar u leđa. Dobrota se širi, u engleskom postoji divna fraza koja to sažima: pay it forward - tebi netko učini nešto dobro, ti učiniš nekom drugom i tako se dobrota širi - to je lanac dobrote, napominje svjetska putnica.
Odgovorila je i na pitanje koju lekciju odnosno koje lekcije su je naučila putovanja, a koja je najvažnija poruka koju se trudi prenijeti na svojim tribinama, gostovanjima, razgovorima? Sigurno je mnogima uzor, možda su neki krenuli na put oko svijeta kao ona...
- Najveće otkriće na mom putu su upravo ljudi i da je svijet neusporedivo ljepše i bolje mjesto nego što mediji žele da vjerujemo. Put me je naučio strpljenju. Tome da će sve proći. Tome da za sve postoji rješenje. A najviše tome da budem prisutna, sad i ovdje. A kad ste prisutni, onda ste živi - jedino tad zaista živite. Mnoge ljude jesam inspirirala na putovanja, na bicikliranje, ali ne znam je li netko pod mojim utjecajem krenuo biciklirati oko svijeta (ili mi barem nije rekao za to). A to i nije poanta ovog što radim. Jako mi je drago što ljudi vide mnogo širu priču. Vide da netko ostvaruje svoj osobni san i ustraje u tome - i to ih inspirira, da se sjete svojih snova i da ih makar kao hobije uključe u svoje živote. Neki su, znam pouzdano, promijenili poslove i s jako dobro plaćenih, koji im nisu ostavljali vremena za obitelj i život, prešli na slabije plaćene, ali s puno vremena za ono što vole - oni mi pišu da su presretni zbog toga. Neki su ustrajali u nečem teškom što su bili započeli, ali nisu znali ima li smisla da se bore za to... Nikome ne šaljem poruku: "Sjedi na bicikl i idi oko svijeta!" - jer to je samo moj san. Ali, šaljem poruku: usudi se reći "ne" onome što te ne ispunjava i ugrabi svoj san, bori se za njega. Jer život je jedan, poručila je Radojičić.
Tijekom intervjua, tribina, razgovora, susreta i medijskih istupa dobiva toliko pitanja, a ispričala je koja je najviše idu na živce.
- Pitanje koje me nervira, zapravo mi je dosadno da na njega odgovaram i da to objašnjavam: kako se to desi da se netko odluči da krene oko svijeta. A nerviraju me i sva pitanja sa superlativom: ‘najiskustvo‘, ‘najepizoda‘, ‘najsusret‘... zato što kad svaki dan živite kao u National Geographicu, prepuni svakodnevnih doživljaja i iskustava pa tako 365 dana puta desetak i više godina, jednostavno ne možete izdvojiti nešto jedno, po bilo kojem kriteriju. Prestanete razmišljati u tim kategorijama, komentirala je Radojičić.
Glavni ‘krivac‘ za njezin dolazak u Dubrovnik je Ante Kovačić koji je i sâm strastveni biciklist te je biciklirajući obišao jedan dobar dio Europe o čemu je redovito pisao za Dubrovački vjesnik u svom Putopisu na pedalama. Zanimljivo, prvi od ukupno 30 dijelova objavljen je 20. studenog 2024. S ovom poznatom cikloputnicom se susreo tijekom prolaska kroz Srbiju. Naravno, gošći tribine ‘Ciklonomad‘ ovo nije prvi boravak u Dubrovniku.
- Kroz Dubrovnik sam prošla 2011. na mojem putu prema Bliskom Istoku, biciklom. Tu sam imala putničku tribinu 2019. u Gradskoj knjižnici i bila je veoma lijepo posjećena. Sâm Dubrovnik volim kao i svi, a posebno volim doći izvan sezone, kad ulice i kuće napokon prodišu. Za mene je privilegija da predvečer ili u osunčano jutro hodam praznim Stradunom. Tako da me nije trebalo nagovarati da dođem, podcrtala je Radojičić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....