Tko još nema fotografiju s njim? Kostim ‘Zlatnog čovjeka‘ još je u ormaru, ne zna što će biti...

Prošlo je 20 godina od njegova prva performansa na Stradunu. Drago Petrović, poznatiji kao ‘Zlatni čovjek‘, niz godina stajao je u ljetnim mjesecima na svom malom postolju blizu Onofrijeve fontane i uveseljavao našu i stranu čeljad. Po 7-8 sati na vrelini Sunca, pod zlatnim kostimom dugih rukava i lica pod teškom šminkom, pozdravljao je prolaznike i mamio osmijehe.

I ove godine je, kaže, podnio molbu Gradu Dubrovniku za koncesiju. Ne zna što će mu odgovoriti.

Zabrinut, jer je čuo da mu neće biti odobrena, obratio se nama u Dubrovačkom vjesniku. Poslali smo upit Gradu Dubrovniku na koji još čekamo odgovor, jer možda su samo zli jezici u pitanju. Ulaz u Grad poznat je po čeljadi koja nudi raznolikost našim gostima – od Mirsa obučenog u trubadura, gospara Nika s lijericom, gospođe Ankice u konavoskoj nošnji sa suvenirima. Bez njih i njihove dobrodošlice taj bi dio jedinstvene ljepote ovog Grada – koju je nemoguće do kraja opjevati i opisati - izgledao prazan.

Uvijek se vraćao umjetnosti

Viđali smo se gotovo dva desetljeća na Stradunu. Skoro da nema djeteta koje se nije fotografiralo s Dragom, Zlatnim čovjekom i njegovim osmijehom. U srpnju će napuniti 58 godina, ali se od umjetnosti još nije umorio. Probao je, kako je rekao u reportaži koju smo s njim napravili 2019., raditi neke druge, isplativije poslove, ali uvijek se vraćao pantomimi. 

DRAGO PETROVIĆ alias ZLATNI ČOVJEK Najvažnije mi je doprijeti do dječjih srca

Kao slobodni duh i nemirna duša jedno je vrijeme putovao po svijetu pa ga nismo viđali u Gradu, ali se prošle godine vratio. Lani je koncesiju čekao jako dugo, i dobio je tek u kolovozu.

- Predao sam molbu u svibnju, a dobio koncesiju u kolovozu – kaže. – Izlazio sam ponekad, ali nije imalo smisla – govori o lanjskoj godini.

- Sve je manje pantomimičara, nije lako živjeti od ovoga. I treba biti originalan – ističe ‘Zlatni čovjek‘, koji je prvi performans izveo 1998. na Stephansplatzu u Beču. Kako kaže, 28 godina kasnije ostavio je iza sebe 273 grada, a čak je i HRT o njemu snimio dokumentarac.

- Nisam kip koji čeka kovanicu. Razgovaram s djecom. Mimikom izazivam osmijeh. Zlatnom ružom dijelim ljubav – rekao je na kraju.