U zemlji u kojoj su glavne zvijezde lopovi koji rasture firmu i unište živote stotinama ljudi te političari koji, jadni, ne umiju izmjerit koliko im kvadrata ima tinel, a u vrlo sporednoj šljakeri koji traže neku pravdu, teško je mladima biti uzor. ‘Stečajna upraviteljica Uzora u sukobu interesa‘ – vrišti naslov.
Ona je sigurno nekome uzor. Današnja su djeca zombiji. Sve hoće pod nos. I to odmah. Još nisi? Ako je inteligencija snalaženje u nepoznatim situacijama, njihovu je usisao kompjuter. Jer takvi će radije umrijet od gladi nego dignut guzicu i sebi napravit sendvič. Dođe na pola kuhinje, stane i bleji. Jbt, a đe sam ja ustvari pošo? –pita se. Zatečen tim pitanjem, zastaneš ispred frižidera pa se i ti zapitaš - a po što sam ja ođe došo? Onda otkriješ da si htio kacavitu. Ali zašto si je tražio po frižideru? Razgovara na tvoj mobitel i ne vrati ga.
Treba ti ko kruh, a on ne zna đe ga je stavio. Zoveš s drugog mobitela i čuješ da jadnik neđe tiho cvili, ali nikako otkrit odakle. Konačno ga otkriješ ispod njegovih šporkih bječava. Nije ni čudo što je cvilio. Poštuje se samo ono što izlazi iz kompjutera. A ni to im ne valja ako nema pucanja, klanja i ubijanja. Silovanje je već teška fizikala. Oni misle da je život računalna igrica. U kojoj svi imamo po tri života. Pa ako izgubiš koji, nema veze, ostalo ih je još. A ako ih sve potroši, onda je bijesan jer mora ispočetka.
Ko kad izgubiš mobitel. Pa sve brojeve moraš ukucat ispočetka. Znaš li, Mujo, da si ko mobilni u krevetu? – pita Fata. Dobro vibriram? – nasmiješi se Mujo sretno. Ne, gubiš signal u tunelu – kaže Fata. Današnjoj djeci nisu smiješni vicevi o Albaniji kojoj smo se nekad smijali (sad se oni smiju nama), kao onome - druže, da ispalimo na neprijatelje iz jednog ili iz oba tenka.
Učenje shvaćaju kao tešku tlaku, jer što će mu sve ‘kad onaj tamo kamiondžija s osnovnom školom i glavom ko tetrapak, glatko zarađuje milijune maraka prodajući neko hovno u tetrapaku‘. (Trump, hebat ću ti mater ako budem morao učit o Trećem svjetskom ratu!) I njega se pita u intervjuima koje odijelo nosi i koji mu je parfem najdraži. Da, i babo mu je nosio Valentina. I išao na skijanje u Austriju. Današnja djeca uvjerena su da roditelji noću tiskaju lovu. I kad presuši, vrlo su iznenađena. Dapače, ljuta. Kako to nemate love, a radite ko stoka?
U čemu je štos? Onda je bolje ništa ne radit pa ćeš isto bit bez love. Samo što ćeš imat malo više vremena... govori on i čitava plejada sličnih koji misle da kompjuter košta pet stoja i da je pao s Marsa. Te da njegovo điravanje po facebooku plaća Duh sveti. Čovječe, oni od roditelja očekuju da hodaju po vodi i da s jednom štrucom kruha, sorry, s jednom bijednom plaćom stvore život dostojan 21. stoljeća. I opet im nismo neki uzor. Uskoro će razgovor o lovi izgledati ovako: Tata, imaš li para? Ne, sine, ali ne brini ti za mene.
Maja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....