Zamislite da vam se na jedan dan pokvari klima u stanu. Ili da nestane vode po ovim vrućinama. Da vam je zahod zaštopan. Da vam ne radi frižider. Da nemate nijedan komad čiste odjeće. Da se niste okupali dobrih mjesec dana. I sad zamislite sve to zajedno. Onda dodajte tome da uopće nemate dom, da spavate u rupi pored vrlo prometne ceste i da nitko na svijetu ne pita za vaše postojanje.
Rupa
Upravo takav je njegov život. Pisali smo već o njemu, dubrovačkom beskućniku. Znamo kako se zove i preziva. Znaju i u institucijama koje su plaćene da to znaju. Pokrivene su slovom zakona. On ne želi pomoć i tu njihova briga prestaje.
Ovo na fotografijama je rupa u kojoj živi. U Luci Gruž je usidren kruzer koji je ‘uletio‘ u kadar.
Sjaj i bijeda u istom okviru.
Na Kantafigu, ali i puno šire, znaju za njega. Ima dobrih ljudi, kupe mu hranu, poklone odjeću, netko mu ostavi i novac. Teško je procijeniti njegovu dob jer beskućnički život ostavi strašne posljedice. Tjelesne, psihičke i duhovne. Da bi pristao na ovakav život, čovjek se mora rastaviti od razuma. Tko bi uračunljiv držao u jednoj betonskoj rupi šporku odjeću, stari madrac i kojekakve drangulije, objesio na ruzinava ‘vrata‘ zimsku vindjaku pa kad noć previše odmakne, legao u nju čekajući zoru? Što uopće čeka čovjek poput ovog izgubljenog nečijeg sina i brata? O čemu razmišlja dok u rupi uskoj i dubokoj poput groba leži poput mrtvaca, a ipak osjeća sve kao i živ čovjek?
Za njega nitko ne pita već godinama. Rupa je njegov dom već najmanje dvije. Prije se nije lako primjećivalo da u njoj obitava ljudsko biće. Sad je to vidljivije zbog okolnog smeća – jedne ležaljke na rasklapanje koja vjerojatno nije stala u rupu, jedne prosuje za koju ne postoji špaher, jednog praznog tetrapaka od mlijeka. Samo uredno obješena vindjaka na ruzinavim ostacima vrata svjedoči o davno naučenom redu, skrivenom u ostatku uma čovjeka u potpunom neredu. Možda je u djetinjstvu obećavao, možda je imao velike snove? Koje su ga tuge i traume slomile?
Pokušao mu je pomoći jedan prijatelj. Viđao ga je danima i jednog dana prije dvije godine mu jednostavno prišao. Otada traju njihovi kratki razgovori kad se slučajno sretnu. Pričaju o gužvama na kolodvoru, o skupljanju boca, novoj košulji koju je dobio i konačno novom zamijenio staru. Pitao ga je puno puta napuni li se ona rupa vodom kad padaju jake kiše? On mu kaže da ne kisne.
Taj njegov prijatelj kaže nam da, iako je beskućnik, nikad ne zaudara. Uglavnom je uredno ošišan i obrijan jer poznaje jednu frizerku dobra srca. Uvijek ga potraži na mjestima kojima luta i pomogne hranom, vodom, novcem. Samo jednom ga je, povjerava nam, zamolio da mu nešto pomogne - dobiti pravo na pučku kuhinju. Ne sjeća se okusa juhe. To je jedino što ga je ikad zamolio. Godinama jede samo sendviče i konzerve.
Dosadi čovjeku to.
Teška kategorija
Nisu oni prijatelji u klasičnom smislu, da skupa festižaju, izlaze i dijele vikende na nekoj plaži, na barci, na večeri. Ne opravdava ga taj novopečeni prijatelj niti više traži razloge zašto je takav. Ne pita. Svjestan je da pije, svjestan je da zamagljen razum ničemu ne služi. Ovo je prijateljstvo više očajničko i zapravo bezizlazno – jednoga koji ne može zaspati u svojoj čistoj postelji s pomisli na njega, i ovog drugog koji prihvaća konzerve od bilo koga jer je gladan. I to je jedina pomoć koju prihvaća.
- I mi imamo puno takvih koji jednostavno ne žele pomoć i izabrali su ovakav stil života – kaže nam mladi čovjek, volonter u jednoj udruzi koja brine o beskućnicima s juga Dalmacije. U Dubrovniku imamo prihvatilište u hotelu Vis II, ali ‘naš‘ tamo neće, a ne želi se javiti niti Centru za socijalnu skrb, kako nam je mladić savjetovao.
- Ne znam u kakvom je gospodin stanju. Ima ljudi koji se uspiju izvući, ali na žalost, prevladavaju negativni primjeri. Najveći je problem kad osoba odbija pomoć. Imamo i mi puno takvih slučajeva, onih koji uporno odbijaju prihvat i nastave po svom. Ne mogu se prisilno nekud odvesti niti hospitalizirati i o tome nitko ne vodi računa niti razmišlja da takvih može ‘sutra‘ biti na stotine. Sve je to moguće. Ako i napravi kakav ispad, hospitalizirat će ga na psihijatriji i pustiti nakon 48 sati. To je vrlo teška kategorija ljudi za raditi pa se malo organizacija uopće želi baviti njima. Ruke su nam vezane, a sve ih je više. Pokušavamo im osigurati koliko-toliko dostojanstven život, iako smo svjesni da ne možemo svih spasiti – ističe.
- Problem je ako odbija bilo kakav oblik pomoći ili razgovor, onda se tu malo što može napraviti. Možete mu odnijeti nešto hrane, deku, odjeću i uputiti ga na institucije. Ako nema važeću osobnu iskaznicu, nema ni zdravstvenu niti apsolutno ništa – kaže volonter iz ove udruge. Na kraju je savjetovao da mu se ne daje novac, nego da mu se radije kupi što mu treba.
- To su ljudi koji se u datom trenutku nisu snašli i život ih je odveo na drugu stranu. Pomozite koliko možete i probajte razgovarati s njim, da makar ode u prihvatilište. Situacija je svugdje, na žalost, ista – rekao je na kraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....