Legendarni dubrovački košarkaš: pisalo je, ne zaboravlja se- ‘Milan Jejina zasjenio Dražena Dalipagića’

Dubrovčani su uspjeli. Sljedeće sezone igrat će u Prvoj ‘B’ ligi. Ovom utakmicom oni su to u potpunosti zaslužili jer su bili bolji. Vodili su od početka do kraja i njihova pobjeda ni jednog trenutka nije dolazila u pitanje.

Novi Zagreb je sagorio u želji za uspjehom. Kompletna momčad je podbacila, a posebno kapetan Kukolja, koji je slabu igru začinio i nesportskim ponašanjem, pa je u posljednjim trenucima susreta opravdano isključena – napisao je Drago Marić, zadarski sportski novinar.

- Znaš po čemu pamtim tu utakmicu? ‘Pola’ Grada je bilo u Zadru, u Jazinama – kaže Milan Jejina, koji je proglašen igračem utakmice. Ubacio je te večeri 23 koša u 79:70 (42:39) pobjedi Juga protiv Novog Zagreba.

- Novi Zagreb je bio lider i naš gost u zadnjem kolu lige. Imao je pobjedu više. Gore smo izgubili, a u Gružu smo ga dobili.

Delegat je u svom izvješću s utakmice posljednjeg, 22. kola Druge savezne lige zapad: Jug – Novi Zagreb 91:87, koja je odigrana 28. ožujka 1981. godine, upisao u zapisnik kako je u dvorani Osnovne škole Ivana Gundulića ‘dozvoljen pristup većeg broja gledatelja od kapaciteta dvorane, što je otežavalo suđenje’.

- Gotovo na svim utakmicama u Gružu je bilo tako. Što je moglo stat u dvoranu, tek koja stotina, a interes je bio velik u to vrijeme. Košarka je bila popularna. Svaka dvorana je bila puna. Dvorana u Gružu se zaključavala sat prije utakmice jer je već bila puna.

I kad je nakon 22. kola bilo: Dubrovnik 16 pobjeda i 6 poraza, Zagreb također, a u međusobnim ogledima 1:1, igrala se majstorica.

- Tad se nije gledala koš razlika.

I Savez je nakon tih 1:1 našao ‘neutralni’ teren, Zadar je bio na ‘pola puta’ i tako je majstorica bila 4. travnja 1981. godine u Jazinama.

- Prekrasna priča, toliko naših ljudi iz grada u Zadru, a oni koji nisu mogli doći, slušali su prijenos. Radio Dubrovnik je prenosio utakmicu te kad smo pobijedili, ljudi su se počeli skupljat na Stradunu i slaviti naš uspjeh.

Ostalo je zapisano kako se cijelu noć slavilo, a i to kako je trnovit i bremenit bio put dubrovačkih košarkaša do današnjeg uspjeha – drugog ranga. Taj put je bio dug punih 35 godina. Ispunjen uspjesima i krizama, ali nikad brodolomom. Igra pod koševima u gradu podno Srđa bila je i ostala svojina mladića i košarkaških pregalaca i zanesenjaka. Tako je od 1946. godine kad je osnovan klub. Povijest jugaša najviše je vezana za najstariji dio grada Karmen gdje klub ima 27 godina svoje igralište i prostorije.

- Teško je danas mlađima zamisliti kako smo mi to trenirali i igrali na betonu, pod vedrim nebom, između kuća, unutar zidina....

Dubrovački đardin

U tom popularnom ‘dubrovačkom đardinu’ stasale su nove generacije. Karmen je izdržao sva iskušenja i teškoće. Pobjede, poraze i odgajao mnoge generacije. Jedni su odlazili, drugi dolazili, i nikad taj ‘đardin’ nije ostao bez poletaraca...

- Kad sam ja došao? Početkom 70-ih, 1974. godine. Banja (Milan Marković – op.a.) je bio najbolji strijelac, kapetan Nino Marinović, Adnan Bečić, Marko Cukrov, Dubravko Grbić, zatim doktori, Vicko Mihaljević, Hrvoje Jelavić i Hrvoje Brajčić, pa Miho Korda, Dragan Paskojević, Božo Leto... Mi smo te 1974. bili uvjerljivo prvi u Dalmaciji te smo igrali kvalifikacija za Jedinstvenu hrvatsku ligu. Dobili smo Pazin u Zagrebu, također uvjerljivo, i tad je klub prvi put zaigrao van Dalmacije prvenstvenu utakmicu. Putovali smo iduće godine u Rijeku, u Zagreb, u Osijek, u Vukovar, u Sisak... I odmah smo bili u vrhu i te lige, a druge sezone u njoj smo bili na vrhu. Izgubili smo samo jednu utakmicu te smo opet napravili korak naprijed i zaigrali iduće godine u Drugoj ligi – zapad.

- Tad su bile četiri skupine Druge lige, zatim nama je novost bila ta što više nismo igrali proljeće – jesen, već jesen – proljeće. I te sezone, to je bilo 76./77., opet u vrhu. Samo su Dalvin iz Splita i ljubljanska Ilirija bili ispred nas. I nakon te sezone su odlučili da više ne budu četiri skupine Druge savezne lige, već samo dvije, a mi smo zahvaljujući trećem mjesto ostali trećeligaši....

I zatim sezona 1980./81.

- Da, postali smo nakon one nezaboravne utakmice u Zadru, kad smo u majstorici dobili Novi Zagreb, drugoligaši. Bila je tad Prva A savezna liga s 12 klubova, te Prva B liga, koja je brojala također 12 klubova. Kad smo mi ušli u Prvu B saveznu ligu, Jugoplastika je te sezone ispala iz Prve A lige te smo igrali protiv nje. Više od 2000 ljudi je bilo u Gospinom polju kad je došla. Baš se te godine izgradila dvorana. Nažalost, nismo imali uspjeha u toj Prvoj B ligi. Izgubili smo nekoliko utakmica nesretno, koš, dva, tri razlike, i kad se to dogodilo, nije više bilo sreće za nas.

Nekoliko igrača je otišlo, neki su zaključili karijeru. Jejina je te sezone bio treći strijelac lige. Ubacio je 527 koševa u 21 utakmicu, prosjek 25.1 koš po utakmici. Iduće sezone, u 1. kolu trećeg ranga, protiv Osijeka, Jejina 45 koševa. Zatim je i on otišao, nezadovoljan stanjem u Jugu te je zaigrao za Primorje iz Herceg Novog u Prvoj B ligi. I opet je bio među najboljim strijelcima lige.

- Poziv Primorja sam prihvatio jer nisam morao seliti, a opet sam zaigrao u Prvoj B ligi. Dakle, ajde na trening pa se vrati doma, ajde na utakmicu pa se vrati doma.

Potom je opet bio doma, ponovno u svom Jugu, koji se krajem 80-ih vratio u Hrvatsku ligu. Bio je ispao u Dalmatinsku.

- To je već bilo pred kraj moje igračke karijere. Opet su se stvari u klubu posložile kako treba, a želio sam pomoći mlađima svojim iskustvom...

Protiv aktualnog prvaka Europe

Već tad je počeo trenersku karijeru, koju je brzo prekinuo rat. Milan na prvoj crti. Branitelj. Ne zaboravlja se njegova uloga u obrani grada 6. prosinca 1991. godine. Početkom 1992. i dalje je vojnik, ali i opet trener, koji je okupio momčad.

- Sjećaš se da smo igrali s aktualnim prvakom Europe službenu utakmicu. Dobro, nisu splitski ‘Žuti’ bili u sastavu u kojem su osvojili treći uzastopni naslov prvaka, ali imali su ekipu kojoj je malo nedostajalo te sezone da izbori doigravanje u Euroligi. Nažalost, nismo mogli tu utakmicu igrati doma, u Gospinom polju, već smo bili domaćini u Pločama. Išlo se brodom na Korčulu, pa na Pelješac te u Ploče. Osim u Pločama, znali smo biti domaćini i u Metkoviću. Igrali smo te 1992. godine u A-2 ligi - jug, dakle, u drugom rangu, a ta utakmica s ‘Žutima’ je bila Kup utakmica. Četvrtfinale. Naravno, dobili su nas. Na kraju su osvojili to prvo izdanje u povijesti našeg kupa. Da, igrali smo službenu utakmicu protiv tad aktualnog prvaka Europe. Velimir Perasović je igrao protiv nas, Žan Tabak, zatim Aramis Naglić, Teo Čizmić. Spominjem one koji su bili prvaci Europe. Protiv nas je igrao i Josip Vranković, Damir Voloder, Nenad Videka, Ivan Kapov... Eto, i to se pamti.

Milan je potom opet zaigrao. I opet je bio onaj stari, ali kratko je to trajalo.

- Kako je situacija bila sve samo ne sjajna, nije bilo druge, jer nije bilo dovoljno igrača, nego skini se opet u dres, i igraj. Kad je Savez donio odluku da u toj A-2 ligi mogu igrat samo mladi, do 25 godina, više nisam mogao pomoći kao igrač.

Potom povratak na klupu. Pomagao je Darku Kunci, čuvao mu leđa.

- Nije lako mladom treneru u početku. Vjerujem kako sam mu pomogao da ne ‘izgori’, da ga stariji igrači ne ‘pojedu’.

U proljeće 2004. ‘gorio’ je grad. Dubrovnik je u svojoj 58. godini života prvi put prvoligaš. Darko Kunce trener, Milan Jejina pomoćnik, Ilija Lučić ‘Kele’ tehniko, Ivan Prce predsjednik...

- Pamtim festu ispred crkve svetog Vlaha, gusjenicu na Stradunu. Pamtim svaku utakmicu tih kvalifikacija. Mi smo samo protiv Zrinjevca imali 1:1 u pobjedama, a protiv svih ostalih smo dobili obje. I prije zadnjeg kola je sve bilo jasno... Mi smo te prve prvoligaške sezone bili peti u Ligi za prvaka, a prvi u prvom dijelu sezone u kojem nisu igrali Cibona, Zadar i Zagreb. Te sezone smo dobili Split u Gospinom polju, dobili Cedevitu, dobili Šibenku, Alkara... Ako se ne varam, nismo u prvom dijelu sezone izgubili niti jednu od deset domaćih utakmica, a u Ligi prvaka smo dobili Cedevitu i u Zagrebu, i u Gospinom polju... Pamtim kako smo igrali i u Europi, išli u Češku, na Cipar, u Rusiju...

Bosni utrpao više od 40 koševa

Milan Jejina je rođen 24. rujna 1958. godine. Debi je imao sa 16 godina.

- Danko Radić mi je bio prvi trener. On je došao u Dubrovnik raditi kao profesor tjelesnog. Radić je prvi posložio rad u klubu kako treba. Potom mi je trener bio Sobočan, koji je najzaslužniji za moje prve korake, on je postavio temelje. Dobre temelje. Bili su nakon toga Slobodan Jurković, pa Rusmir Halilović...

Ostalo je zapisano kako je Bogdan ‘Boša’ Tanjević, koji je Bosnu 1979. odveo na krov Europe, koji je bio trener tadašnje ‘omladinske reprezentacije’ bivše države doveo sarajevsku ekipu na ogled s Jugom, a Jejina mu ‘utrpao’ više od 40 koševa.

- Išao sam nakon toga u Sarajevo, bio u Bosni tri mjeseca, ali kako nisam dobio papire, morao sam se vratiti doma.

Pamti se kako je za vrijeme vojnog roka igrao ‘svearmijsko prvenstvo’, stigao do finala protiv Beogradske oblasti za koju je igrao veliki Dražen Dalipagić. Jejina je slavio u finalu i nadmašio tog dana legendarnog Praju.

- On mene čuvao, ja 27 koševa. Ja njega čuvao, on 12 koševa. Bio sam proglašen najboljim igračem prvenstva. I nakon toga zvala me je Jugoplastika, zvao me je i Partizan. Nakon nekoliko sezona me je zvala Šibenka. Ona je bila korektna i konkretna, ali od svega toga nije bilo ništa jer Jug nije bio za to.

Početkom 90-ih bio je u stožeru mlade reprezentacije.

- I to su bili lijep trenuci. Damir Mulaomerović, Nikša Prkačin...

Potom ga je ‘otela’ odbojka, sport koji je igrala sjajno njegova supruga Ankica. Ona je pomagala, on je odlučio dati ruke, i još uvijek pomažu.

- Presretan sam što je Ženski odbojkaški klub Dubrovnik, kao i Košarkaški klub Dubrovnik, najveći rang. Dođem na svaku utakmicu, i odbojkašica, i košarkaša.

Potom povratak na igračku karijeru, na njezin početak.

- Koju sam poziciju igrao? Svaku. Što je trebalo, igrao sam. Inače sam visok 197 centimetara.

Potom opet o ‘dubrovačkom đardinu’ u kojem su ‘rasli’ baš dobri košarkaši.

- Andro Knego je otišao početkom 70-ih u Zagreb, Adnan Bečić je također s Cibonom osvajao trofeje. ‘Banja’ je bio odličan.... Karmen, da ne zaboravim, to je mjesto zakon. Tu se pisala povijest kluba. Karmen je jedinstven. Šteta što njega više nema...

Puno je uspomena

Potom skok na početak 90-ih.

- Ponosan sam što smo sačuvali klub. Svi su obećavali pomoć, ali malo, baš malo njih su pomogli. I tad, a to je bilo ‘91., ‘92., ‘93. i ‘94., bilo je teško, ali smo radili, vukli, i uspjeli preživjeti. Ne mogu ne spomenuti kako je u tim najtežim trenucima povukao i ’Kele’, Ilija Lučić. I sad kad pričamo o Košarkaškom klubu Dubrovnik, da, na taj uspjeh sam itekako ponosan, to što smo sačuvali klub, a što se tiče trenerskog posla, sredinom 90-ih sam smijenjen nakon što sam sezonu otvorio sa sedam pobjeda. Eto, i to sam doživio...

Dvije godine nakon te smjene nisam bio u klubu.

- Nakon te dvije godine zvao me Kunce. Bio sam mu pomoćnik. Potom, kad više nisam mogao zbog zdravstvenih problema skakat kao prije, prepustio sam mjesto mlađima, a to se poklopilo kad smo Ankica i ja dobili poziv iz Ženskog odbojkaškog kluba Dubrovnik da se uključimo i pomognemo koliko možemo. Bio sam i predstavnik kluba u Dubrovačkom savezu športova. Naravno, i dalje srcem uz košarku, Košarkaški klub Dubrovnik. Tko bi rekao kako je prošlo pola stoljeća od moje prve utakmice za prvu momčad Juga, još više od prvog treninga u Karmenu i Gružu, zatim poziva iz sarajevske Bosne, od Bogdana Tanjevića, da dođem i budem dio ekipe s Mirzom Delibašićem, Žarkom Varajićem, ekipe koja će nedugo nakon toga biti prvak Europe... Brzo će i 50 godina od onog natpisa u novinama: Jejina zasjenio Dalipagića. Puno je uspomena, i lijepih, i onih koje nisu bile lijepe, puno je tu utakmica, i pobjeda, i poraza, puno sam ljudi upoznao, puno putovao, puno toga vidio. Puno sam, vjerujem, i dao. Bilo je još igrača, koji su ostavili traga, koji su također ponikli u klubu, ali su kratko bili u njemu. Otišli iz njega kao talentirani igrači te uspjeh ostvarili igrajući za druge klubove, poslije za reprezentaciju. Ja iz ovog ili onog razloga, što sam rekao, nisam. Prvo zbog ljudi, koji su vodili klub u ono vrijeme, sredinom 70-ih, poslije je srce reklo da ostanem tu iako je Šibenka nudila da i Ankica dođe sa mnom, da će oni i njoj naći posao, sve kako bi me privoljeli da dođem. Ostali smo u gradu, u svojim klubovima, i nije nam žao. Ako zdravlje posluži, bit ćemo tu i dalje, uz košarku i odbojku, jer bez toga, očito, ne ide.