Pamtim samo sretne dane - junak naše priče je jučer srušio i ‘Žute‘, danas slavi rođendan. Tek mu je 41.!

Volio bih da sam još mogao igrati, ali zbog problema s leđima nisam više mogao. Bilo je na kraju: ‘Veži ga tu’. ‘To bi bilo to’. Prve dane nakon prestanka nije mi nedostajala lopta, trening, ali poslije jest. Lagao bih kad bih rekao drugačije, ali svako malo bi me zaboljela leđa, te mi je bilo jasno kako je ipak to, to i kako nema dalje. Muku mučim s leđima još dok sam bio u Kazahstanu. Pred kraj te sezone, 2014./15., ‘iskočio je disk’. Morao sam na operaciju. Preskočio sam čitavu iduću sezonu zbog toga, ali je nakon toga sve bilo u najboljem redu do sredine prošle sezone, moje posljednje. Tad su mi dva diska malo ‘izašla’, i to možda ne bi bio problem da nije bilo te ranije ozljede i operacije. Trebalo je zbog toga dosta više samokontrole, pazit se u igri. Pokušao sam jer je pred nama bio završni turnir Kupa Mađarske. Ozljede su nas desetkovale. Bilo je onih koji nisu mogli nikako izaći na teren. I tako, igrao sam, i uspio sam izdržati. Još smo osvojili trofej, ali nakon toga više nije išlo... Sve se raspalo. Više nisam mogao. Pričao sam tad s trenerom i vodstvom kluba. Rekli su mi, odmori, pa ćemo vidjeti što će biti. Pokušao sam se oporaviti, pokušavao cijelo prošlo ljeto, ali nije išlo, baš nije nakon čega sam donio odluku: ‘Gotovo’, ‘Nema više’... – ostalo je 2020. godine zapisano na stranicama Dubrovačkog vjesnika. 

Lukša Andrić je tad imao 35. godini, i napisali smo: zaključio je igračku karijeru, koju je počeo pod koševima Gospina polja, u dresu Dubrovnika. Sjetili smo se, naravno, prvih košarkaških koraka...

- Brat Đivo je prvi počeo trenirat košarku i on je bio razlog što sam došao na trening košarkaškog kluba. Odmah sam zavolio košarku. Inače, sportsku karijeru sam počeo trenirajući vaterpolo, ali, kako smo prvih mjesec dana samo plivali, odustao sam. Probo sam potom igrat’ tenis, ali kad je trebalo izaći na teren u podne, na plus 35, po zvizdanu, i od toga sam odustao. I onda sam se uhvatio košarke. Tu je sve bilo odlično. Gušto sam. 

Sezona igranja za prvu ekipu Dubrovnika.

- Zatim, a bilo je to nakon drugog razreda srednje, otišao sam u Zagreb, u Cibonu. Imao sam dosta familije u Zagrebu te mi taj odlazak nije bio tako velika promjena, kao nekima. Istina, nisam živio s njima, već u klupskom domu, ali, kažem, nije mi bilo teško. 

Te 2020. godine, kad je Lukša radio završni račun, nakon dvadeset i nešto godina u košarci, a gotovo sedamnaest seniorskih sezona, rekao je: Ispalo je daleko bolje nego sam očekivao kad sam s bratom prvi put došao na trening u Gospino polje.

- Da, pa ni kad sam otišao u Zagreb, a bio sam tad još junior, gore sam krenuo u treći razred srednje škole. Da, ni tad nisam mislio kako ću na kraju, kad prođe juniorski staž, uspjet zaigrat za prvu momčad Cibone. Želja je bila, ali Cibona je u to vrijeme bila jaka. Gotovo svi naši najbolji igrači su igrali kod kuće, većina reprezentativaca u Ciboni... Ali, nakon igranja za juniore Cibone te za Dubravu gdje su me poslali na kaljenje, stigao je poziv: ‘Dođi na trening prve momčadi Cibone’. Ni tad nisam imao velika očekivanja. Pazi, Cibona je bila svih tih godina, koliko sam igrao za nju, euroligaš. Cibona je, dakle, igrala u najjačem europskom klupskom natjecanju. Zatim sam i nakon odlaska iz Cibone igrao u Euroligi, i to za Galatasaray. Osvajao sam osim s Cibonom trofeje i u Turskoj, poslije u Kazahstanu te na kraju u Mađarskoj. Ali, vratit ću se na taj početak u Ciboni. Samo to što sam se našao u prvoj momčadi Cibone je već bilo ispunjenje mojih snova, a taj moj početak je bio nakon što je Nikša Prkačin napustio Cibonu te otišao u Tursku, u Efes. Tad sam ja upao u prvu momčad...

Istanbul, dvorana Abdi Ipekci, 17. studenog 2004. godine. Utakmica 3. kola skupine ‘A’ Eurolige. Efes Pilsen je slavio protiv Cibone 72:70. Prvi put u povijesti najjačeg europskog klupskog natjecanja – Dubrovčanin protiv Dubrovčanina, Nikša Prkačin (Efes Pilsen) protiv Lukše Andrića (Cibona).

- Sjećam se te utakmice. Da, moja prva prava sezona u dresu Cibone. Trener nam je bio Dražen Anzulović. Znaš, uvijek sam mislio da ću igrati košarku, ali da ću igrati ozbiljnu košarku, e to sam shvatio tek nakon te prve sezone u dresu prve momčadi Cibone. Krenulo me je.

Lukša je uvijek u razgovorima tijekom karijere isticao samo ono najbolje. ‘Pamtim samo sretne dane’ – pjevala je Gabi Novak.

- Hahaha, a ja pamtim samo dobre stvari. Što ću, takav sam, a dobrih stvari je baš bilo tijekom svih ovih godina moje karijere. U toj prvoj sezoni za Cibonu meni je svaki dan bio super. Imao sam 22 godine, a igrao sam za jaku Cibonu jake utakmice, Euroligu, Regionalnu ligu, završnicu oba domaća natjecanja... Zatim, dvorane su u to vrijeme uvijek bile pune, i ne samo naša dvorana u Zagrebu, već sve u kojima smo igrali. Dakle, radiš što voliš, radiš to u sjajnoj atmosferi, u prepunim dvoranama, i plus imaš dobre rezultate. Naravno, željeli smo mi i više u tom trenutku nego smo na kraju napravili, ali bilo je trofeja. Ni toga nije nedostajalo.

S Cibonom je Lukša četiri puta bio prvak Hrvatske i jednom pobjednik Kupa ‘Krešimir Ćosić’, s Galatasarayom osvajač turskog Superkupa, s Astanom prvak Kazahstana, te sa Szolnokiom prvak i dva puta pobjednik Kupa Mađarske. Ukupno u karijeri deset trofeja!

- Koje pamtim? Sve, baš sve, a, naravno, više se volim sjetiti onih kad sam više igrao. Vjerujem kako tako razmišlja svaki igrač. Zatim, pamtiš one koje si osvojio u dramatičnim završnicama poput onog naslova prvaka Hrvatske kad je Prka, Nikša Prkačin, sa zvukom sirene u Višnjiku pogodio za pobjedu, skočio u napadu nakon što ja nisam uspio pogoditi iz dvokoraka, te smo osvojili naslov prvaka. Neću zaboraviti ni ono finale protiv Zadra kad smo u seriji na tri pobjede gubili 2:0, a na kraju slavili. To je lijepa uspomena. Ako se ne varam, tad je Hrvoje Perić igrao za Zadar. Nama je trener bio Velimir Perasović. Bila je to moja zadnja sezona u Ciboni, dakle, bilo je 2010. godine.

Bila je to sezona u kojoj je Cibona drugi put uzastopno igrala finale Regionalne lige, ovaj put kod kuće, a ta utakmica se pamti: Bojan Bogdanović je 0,6 sekundi prije kraja pogodio tricu za 74:72 vodstvo Cibone nakon čega je Dušan Kecman naciljao preko cijelog terena za pobjedu Partizana 75:74. U zagrebačkoj Areni je više od 15.000 gledatelja nakon trice Bogdanovića slavilo naslov, a potom u nevjerici gledalo što se dogodilo, zašto slavi Partizan.

- Fala Bogu pa smo mi pobijedili tu utakmicu i osvojili Regionalnu ligu, hahaha... Ne sjećam se toga koša Kecmana. Kažem ti, pamtim samo lijepe stvari. Ja pamtim kako je Bojan postigao tricu i to je to. Hahaha, inače, kad se u društvu povede priča o mojim utakmicama, ha, drugima odmah padne na pamet ta utakmica nakon čega ja trebam napustiti to društvo i poć doma.

Nije valjda da se sjećaju samo te tvoje utakmice?

- A što ću ja, i kad se oni sjete tog izgubljenog finala u Zagrebu od Partizana, onda se ja dignem i kažem: ‘Eto vas ekipa, vidimo se’.

Pamti i četvoricu iz Dubrovnika na pripremama. 

- Sjećam se toga. Izbornik je tad bio Jasmin Repeša. Inače, bio sam s A reprezentacijom na ukupno dva svjetska prvenstva, osim u Turskoj 2010. igrao sam i 2014. u Španjolskoj, te na dva Eurobasketa, 2011. u Litvi i 2013. u Sloveniji. Nije bilo onako kako smo željeli, ali ipak neću nikad zaboraviti Eurobasket u Sloveniji, čak ne toliko zbog rezultata, iako ni on nije bio loš, na kraju smo bili četvrti, već zbog navijača. Sam naš put do polufinala je bio prekrasan zahvaljujući njima. Neka druga priča, priča koja se ne može zaboraviti. Nakon što smo dobili Poljsku u Celju, a dobili smo onim košem Ante Tomića, ulaz, lijevom polaganje, za pobjedu, krenulo nas je. Sve se tad okrenulo. Na kraju su naši navijači zauzeli cijelu dvoranu u Ljubljani. Istina, u polufinalu i za treće mjesto nismo imali izgleda. Nije nam se i to poklopilo, te nismo uzeli medalju, ali ta atmosfera, činjenica da je cijela država igrala skupa s nama, to se ne zaboravlja.

Ipak, uz njegovo ime piše – s reprezentacijom zlato s Mediteranskih igara u Pescari 2009. godine.

- Ha, to znamo ti i ja, i nitko više. Dobro, jest uspjeh, i do njega nije bilo lako doći jer su mnogi na to natjecanje poslali svoje tzv. ‘B’ reprezentacije s po nekoliko igrača koji su kucali na vrata ‘A’ reprezentacija. Ali, opet, ne može se to usporediti s recimo medaljom na Eurobasketu iako, što jest, jest, trebalo je za to zlato dobiti domaćina Mediteranskih igara, Italiju smo svladali u polufinalu, a Grčku u finalu. Nisam bio jedini iz Grada ni tad. Igrao je i Ante Tomić, a od poznatijih naših igrača još Kruno Simon, Damjan Rudež, Luka Žorić...

S Nikšom Prkačinom je imao priliku igrati u paru. 

- Bilo je fenomenalno. On bi sve navukao na sebe, i uvijek si ubacio deset i više koševa zahvaljujući njemu. Kad si dobio od njega loptu imaš je samo stavit u koš. Da, Prka je bio sjajan po tom pitanju. S Tomićem sam igrao u reprezentaciji. Sjajan igrač. On je uz Bojana Bogdanovića i Kruna Simona naš najbolji igrač posljednjih desetak godina. Inače, fascinantno je to što se pojavilo nekoliko igrača u isto vrijeme iz Dubrovnika na tako visokom nivou. Međutim, meni to nije bilo čudno jer sam ih poznavao, možda, više drugima kad bi vidjeli: Prkačin je iz Dubrovnika, pa Tomić je iz Dubrovnika, pa i Hrvoje Perić je iz Dubrovnika, pa i Mario Hezonja je iz Dubrovnika, pa i ovaj Andrić je iz Dubrovnika...

Nek se zna kako je pokušao izaći na NBA draft. 

- Obišao sam jedno sedam, osam gradova jedno ljeto. Sletio sam prvo u Chicago, pa išao u Milwaukee, pa u Houston, u Detroit... Sve je to bilo na jedan dan. Dođeš, odradiš trening i ideš dalje. Agent nam je dogovarao treninge na kojima je bilo uglavnom po četiri igrača. U mom slučaju dva centra i dva beka. Radilo se prvo individualno, zatim igralo jedan na jedan, dva na dva. Sat vremena pred trenerima NBA klubova i to je bilo to. Bilo je razgovora nakon tih treninga, ali ništa konkretno. Poslije više nisam pokušavao. Nisam bio ‘lud’ za NBA-om, ali da su me izabrali, išao bih, to je sigurno. Međutim, to se nije dogodilo. 

Lukša je nakon 2020. i tad ‘zbogom igranju‘ počeo trenersku karijeru, raditi s mladim dubrovačkim košarkašima. Kad je prošle sezone sve ‘pošlo k‘vragu‘ po pitanju prve momčadi, vratio se na parket. Prekinuo mirovinu. Bio je, bez sumnje, najveće pojačanje Dubrovnika, jedan od najzaslužnijih za izboren ostanak. I kad smo promislili, to je to, opet su ga nagovorili. 

I opet smo krivo promislili, teško će izdržati ovu sezonu, ipak je ušao u peto desetljeće života. Dogodit će se pad. Međutim, on svaki put ubacio u veću brzinu. Živi je dokaz da su godine samo brojke ako imaš tu glad, naravno, znanje, a on to ima.

Pokazao je i dokazao to i jučer. Bio je jedan od junaka velike pobjede Dubrovnika protiv Splita, aktualnog doprvaka i osvajača kupa, ekipe koja se za Zadrom i ove godine bori za naslov. Krajem prošle godine bio je junak prve povijesne pobjede kluba protiv Cibone. Dubrovnik ove godine slavi 80. rođendan, uspio je srušiti oba hrvatska kluba koji se mogu pohvaliti kako su u svojoj povijesti bili prvaci Europe. 

Danas je junaku naše priče rođendan, 41. rođendan. Tek 41.