Povezao sam se s Perom Matanom i Vlahom Kojakovićem. Hoćemo li košarku? Ajmo! Oni su bili stariji i iskusniji, a mene je dopalo da budem tajnik kluba. Tako je to počelo 1946. godine - rekao je Božo Grčić u razgovoru za klupsku stranicu
Marko Miloš, koji je razgovarao sa 101-godišnjom živućom legendom kluba, upitao je gospara Boža Grčića: Gdje su se odigrale prve utakmice?
– To smo se i mi pitali! Gdje ćemo odigrati prvu javnu utakmicu? Nema gdje, nego gore na Jezuitima. A nasred terena veliko stablo! Možete li zamisliti; okolo su bile kuće, živjelo se, djeca su se igrala... Nekako su i općinari „zatvorili oči” pa smo najprije pošegali to stablo. Ali to je bila zemlja! Ovakvi kameni! Rupe posvuda. Sjećam se da smo nasipali morski žal da popunimo te rupe. Eto, tu smo i u takvim uvjetima počeli s prvim treninzima. Imali smo i juniorsku ekipu, a oformili smo i žensku ekipu. Cure su bile krasne, a u mene su k‘o u Boga gledale! - prisjetio se, a zatim odgovorio i na pitanje: Kakve su bile prve košarkaške lopte? I kako su izgledali treninzi?
– Bila je jedna jedina, sva iskrpljena. Napuhivala se, a izvana bi se vezivala nekakvim špigetom. Stalno smo je krpili! Sama igra i ubacivanje nam je bilo zadnje na pameti; prvo bi se svi poredali i od jednog do drugog koša išli skupljat kamenje. Tek kad bi se teren koliko-toliko očistio igrali bismo s loptom. Iza treninga bismo otrčali još četiri kruga, radi uvjeta. Iza treninga, ne prije. Padali bismo s nogu. Blizu male Buže bila je pumpa za vodu, u samim zidinama. Jedan bi pumpao, drugi bi se prao. Jedna starija gospođa je sjedila na pižulu i samo govorila: ‘Ah, moja djeco, pitat će vas starost đe vam je bila mladost!‘.
Zatim o prvoj utakmici.
– Najbliži su bili Splićani. Tu prvu utakmicu smo odigrali na Jezuitima. Pobijedili smo! Ma, bio je neki smiješan rezultat, kao da je rukomet; 23:13 za nas! Bilo je do 2. ožujka 1947. godine. Zadnja utakmica koju sam ja igrao bila je u ljeto 1948. protiv milicionera u Sarajevu. Ni tamo nije bilo terena pa smo igrali na trgu ispred kazališta u Sarajevu. Bilo je puno svijeta! Bili smo smješteni kod tih milicionera u njihovoj zgradi. Sjećam se da sam na toj utakmici u jednom trenutku bio na centru; nisam imao kome dodati i samo sam šutnuo prema košu. Ušla je! delirij! Više nitko nije navijao za milicionere! To mi je bila oproštajna utakmica - rekao je Grčić.
Skačemo na 2004. godinu. Što je bilo tad? Dubrovnik je prvi put u svojoj povijesti prvoligaš. I opet je, kao te 1947., 2. ožujka, dobio novu prvu povijesnu utakmicu, prvoligašku. Svladao je pod vodstvom Darka Kunce u Rijeci Kvarner 75:78. Bio je 16. listopada 2004. godine, 57 godina, 7 mjeseci i 16 dana od prve utakmice u povijesti.
Ostalo je zapisano kako je te nedjelje, 2. ožujka 1947., prvi koš postigao Vjeko Pesenti. Hajduk (poslije Jugoplastika, POP 84. Slobodna Dalmacija, danas Split) je igrao u bijelim, a Jug (Dubrovnik) u crvenim dresovima. Uz kapetana Grčića i Pesentija igrali su još Lovorko Reljić, Filip Scipion, Mića Kos, Zdenko Šoljan i Vlado Ivković Salko. Potonji je ispisao povijest dubrovačkog sporta. Jesen i proljeće bio je košarkaš, ljeti vaterpolist Juga, potom reprezentativac i kao takav je 1956. godine osvojio olimpijsko srebro u Melbourneu (prva olimpijska medalja koja je stigla u Dubrovnik).
Igralište u Karmenu je podignuto 1953. godine. Gradile su ga košarkašice i košarkaši donoseći kamenje prije i nakon treninga.
- Sve je rađeno na ruke i nitko ništa nije trebao platiti - ostale su zapisane riječi Vlaha Kojakovića, koji je školu za profesora tjelesnog pohađao u Beogradu. Tu se upoznao s košarkom. I kad se vratio doma, počeo raditi u Gimnaziji, bilo je, kao što je Božo Grčić rekao: Ajmo košarka.
- Znao sam da ću mnogima biti smiješan ako ja u gradu plivanja i vaterpola počnem mladiće i djevojke učiti košarci. Ali, krenuo sam, pа što bude. I odmah me na startu dočekalo veliko, ugodno, iznenađenje. U Dubrovniku je postojao jedan drveni koš kojega je prije Drugog svjetskog rata napravio profesor Ivo Kresić (ubijen za vrijeme rata)! Na tom košu sam nekoliko mladića počeo učiti košarkaškoj abecedi, ali košarka se u gradu počela organizirano igrati tek poslije završetka Drugog svjetskog rata.. - pričao je gospar Vlaho, koji je ljeti svaki dan išao ujutro na kupanje, na Danče, zimi na kupanje u bazen hotela Excelsior. Iza podne đir po Bogišićevom parku, po Donjem Konalu, pod ruku sa suprugom Marijom. To mu je bilo odmah do kuće.
Potpisnik ovih redaka, i ne samo on, imao je zadatak javit kad je utakmica, i evo njega u Gospinom polju. Kako? Nije ga trebalo vozit, vozio je sam i kad je imao 90 i neku. Legendarna je bila njegova bijela ‘Buba‘, gotovo četiri desetljeća star Volkswagen. Nikad ga nije iznevjerio.
Parkirao bi kraj dvorane, izašao iz ‘Bube‘. S dva štapa, pomalo bi ušao u dvoranu. Znalo se koja je njegova stolica. I vazda bi, kad god bi mu se netko javio i spomenuo u priči Karmen, bio ljut k‘o ris.
- Kao što se desetljećima spominje Stari plac i ona legendarna murva kad se govori o povijesti splitskog Nogometnog kluba Hajduk, tako dok je god dubrovačke košarke mora se spominjati Karmen. Ponosan sam na to mjesto, na to svoje košarkaško djelo. Nažalost, nismo više u Karmenu, a nismo jer su nam sve raskopali. Tražili ispod igrališta arheološke nalaze, ništa našli nisu... A uništili su veliki dubrovački i sportski spomenik - znao je govoriti gospar Vlaho.
- Sad je košarka postala sport snage. Romantika nestaje. Došla su takva vremena - zapisali smo i te njegove riječi, kao i onu: Rođen sam 22. veljače 1913., ali su me moji prijavili tek dan poslije, pa stoji u papirima kako sam rođen 23. veljače. A kad je tako, ja svoj rođendan slavim dva dana.
Napustio nas je 2005. godine.
Praunuk Pera Matane jedini je dubrovački košarkaš, koji je igrao u najjačoj ligi svijeta, NBA - Mario Hezonja, danas član Real Madrida i hrvatski reprezentativac. Mariova mama Petrica bila je na proslavi 80. rođendana kluba. Bile su generacije i generacije igrača, članova uprave, prijatelja kluba...
Navratio je na festu Dubrovnika i 77-godišnji Vlado Vanjak, Zadranin, koji je kao trener vodio tri najveća naša kluba (Zadar za koji je i igrao, Cibonu i Split). Sa Zadrom je kao igrač osvajao trofeje igrajući s dvije legende, Krešom (Krešimir Ćosić) i Pinom (Giuseppe Gjergja). I kad smo već kod Kreša, i to je povijest dubrovačke košarke - Ćosić je prvi koš za seniorsku ekipu Zadra postigao u Karmenu.
Dubrovnik je u najvećem rangu igrao od 2004. do 2013. godine, vratio se 2023. godine. Ove sezone je prvi put u povijesti dobio Cibonu, dobio je neki dan Splita, u nedjelju se dobro držao protiv Zadra, aktualnog prvaka. Drži nakon 20. kola peto mjesto. Čeka ga nakon ove feste put u Zagreb, gost je Dubrave. Zatim mu stiže Šibenka.
Nastavlja se pisati povijest Košarkaškog kluba Dubrovnik. Ostat će zapisano kako je svoj 80. rođendan proslavio na daskama koje život znače, u Kazalištu Marina Držića, unutar gradskih mira, tu gdje je rođen, gdje je odigrao prvu utakmicu (Jezuiti), tu gdje je bio njegov Karmen, njegove klupske prostorije (Bandureva). Klub je to u kojem su ponikli trofejni igrači, a javiše uspjeha od njih imao je Andro Knego, košarkaš koji je vlasnik tri olimpijske medalje, jedan od rijetkih koji ima medalje sva tri sjaja s najvećeg natjecanja (srebro iz Montreala 1976., zlato iz Moskvi 1980. i broncu iz Los Angelesa 1984.), svjetski prvak 1978., europski doprvak 1981., klupski prvak Europe s Cibonom s kojom je dva puta osvojio i Kup pobjednika kupova Europe...
Božo Grčić je bio svjedok transfera Knega u Zagreb, prelazak u Cibonu, tadašnju Lokomotivu.
- Došli su ovi iz Zagreba po Andra, i sad, što ćemo? Ne za novac, ni govora! Razgovarao sam s Matanom i Kojakovićem i oni su mi rekli da je najbolje da nam daju nešto materijalno. Čim je novac u pitanju, ili će netko ukrasti, svašta može biti… zatražio sam tri garniture dresova za svih dvanaest igrača. Tražio sam i tenisice i dodatnu opremu, a poseban uvjet bio je da se Lokomotiva obvezuje da će pet godina zaredom sudjelovati u Jadranskom kupu koji se ljeti igrao u Karmenu. Eto, to je bio moj osobni doprinos u tom transferu - ispričao je Grčić.
Ostale su brojne fotografije, uspomene s feste u kazalištu. Ovo je mali dio njih, koje je snimio naš fotoreporter Božo Radić, imenjak gospara Grčića i aktualnog predsjednika kluba Koprivice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....