Boris Mutić, jedan od najomiljenijih glasova u povijesti hrvatskog sportskog novinarstva, prenosio je prije točno 36 godina utakmicu iz Gospina polja, iz Dubrovnika, koja je, kako je istaknuo, bila od prve do posljednje minute izvanredno uzbudljiva i neizvjesna, a u kojoj je 79:77 Jugoplastika pobijedila Crvenu zvezdu u finalu 25. Kupa Jugoslavije.
Zasluženo! – rekao je Mutić, koji je komentirao u karijeri dugoj 45 godina utakmice s/iz više od 220 stadiona/dvorana svijeta. I dok su splitski ‘Žuti‘ skakali od sreće, bila je nedjelja, 18. veljače 1990. godine, Mutić je istaknuo: Sve čestitke treneru Boži Maljkoviću, koji svoj košarkaški brod vodi zaista na jedan stručan način, vrlo mirno, i njemu i svima iz uprave Jugoplastike, te naravno, ponajviše igračima, treba zahvaliti što su i na europskom tronu.
Godina je sad 2020., mjesto radnje Chicago. NBA All Star je u gradu vjetrova, a tamo je Toni Kukoč, akter te povijesne utakmice ‘Žutih‘ u Dubrovniku. Ne treba nabrajati što je sve Kukoč u karijeri osvojio, ali s Jugoplastikom je prvo imao dva naslova prvaka Jugoslavije i naslova prvaka Europe, a niti jedan Kup Jugoslavije. Sve do 18. veljače 1990. i finala u Gospinom polju.
- Čekaj, čekaj, da, prvi naslov prvaka Jugoslavije smo osvojili 1988. godine. Da, a te godine smo izgubili finale Kupa od Cibone u Rijeci. Zatim.... zatim smo 1989. izgubili finale Kupa od Partizana u Mariboru, a te godine smo bili prvaci Europe u Münchenu. I onda je bio taj Kup u Dubrovniku. Mi i Crvena zvezda u finalu (Jugoplastika je u polufinalu završnog turnira dobila Olimpiju, a Crvena zvezda bila bolja od Cibone - op.a.). Da, u Dubrovniku smo uzeli prvi Kup, a nakon toga i 1991. kad smo u Rijeci dobili u finalu Cibonu. Sjećam se dobro Kupa u Dubrovniku - istaknuo je Kukoč.
I neki dan, u Beogradu, za vrijeme Europskog prvenstva u vaterpolu, kava s Božom Maljkovićem. Nismo propustili priliku čuti sjećanje legendarnog trenera splitskih ‘Žutih‘.
- Dosta toga je ostalo u sjećanju kad je to finale u pitanju. Dosta. Sjećam se kako je Zvezda zvala Boru Stankovića da dođe u Dubrovnik, a tko ne zna, Stanković je bio generalni tajnik FIBA-e, svjetske košarkaške organizacije. Zvala je i Aca Nikolića, koji prije toga nikad nije došao u Dubrovnik jer mu je tu, nažalost, umrla sestra.. – počeo je sjećanje Maljković.
- Jedan sudac je bio Zoran Grbac iz Šibenika, a drugi Tomislav Jovančić iz Valjeva. Šef sudaca Radomir Šaper je bio za zapisničkim stolom, a on je igrao košarku za Zvezdu i Partizan. Znate zašto sve ovo navodim? – upitao je.
Znali smo, Zoran Slavnić, tad trener Crvene zvezde, ‘rigao‘ je vatru u pravcu sudaca. Zvezda je, isticao je, pokradena.
- Mi smo potpuno zasluženo dobili tu utakmicu. Nikakvu pomoć sudaca nismo imali.
Zvezda je u 27. minuti imala plus 7 (57:64), četiri minute poslije izjednačenje 65:65. U 34. minuti 73:68 za Jugoplastiku, 79:77 je bilo u zadnjim sekundama, kad je Goran Sobin izgubio loptu, Zoran Janković krenuo u napad, bacio se na ‘Žute‘, pokušao pogoditi i dobiti bacanja. Ništa ni od jednog, ni od drugog. Slavnić je opet krenuo u raspravu sa sucima. Smirivao ga je Šaper, šef sudaca. Četiri sekunde do kraja, lopta sa strane za ‘Žute‘. Kukoč iz auta ‘gađa‘ Duška Ivanovića, koji se sjurio prema košu Zvezde, ali nije pogledao koš, već je s loptom krenuo dalje, čekao da se oglasi sirena i označi kraj utakmice.
- Čak je bilo dijelova tog finala, koje sam poslije pokazivao drugim ekipama. Bilo je tu poteza, koji su bili takva perfekcija. Znali smo u sekundu izigrali Zvezdu. Mi smo nesretno izgubili dvije godine prije finale u Rijeci od Cibone, i taj nam je trofej jedini falio. Sve ostalo smo bili uzeli - istaknuo je Maljković, koji je na kraju te sezone otišao s Gripa, preuzeo Barcelonu, i tako je trijumf u Dubrovniku njegov jedini Kup Jugoslavije koji je osvojio.
- Zvezda je bila dobra ekipa. Polovicu tih igrača sam ja trenirao, znao sam koliko vrijede – istaknuo je Maljković, koji je bio pomoćni trener Zvezde od 1981. do 1986., a tad je stigao poziv sa splitskih Gripa.
Kraj prošlog stoljeća, spominjala se završnica Kupa Jugoslavije 1990. godine u Dubrovniku kao jedan od najjačih turnira u povijesti europske klupske košarke.
- Da kad uzmeš tko je sve te 1990. igrao finalni turnir kupa. Ha, ma uzmi samo Jugoplastiku. Ne moraš druge. Dakle, Toni Kukoč i Dino Rađa su bili NBA igrači, Zoran Savić je bez problema mogao igrati NBA, bio je niži centar, a brz... I sad, kad pričamo o tom finalu kupa, sjećam se pune dvorane, koja je igrala s nama. Imali smo sjajnu podršku s tribina – istaknuo je Maljković, koji je prvak Europe bio ne samo s Jugoplastikom, već i s Limogesom i Panathinaikosom.
‘Žuti‘ su na pobjedu u Kupu čekali od 1977. godine, Zvezda je zadnji trofej kupa osvojila 1975. godine. I jedni i drugi su uoči finala imali po tri ‘ulova‘. Kukoč, Rađa, Maljković... – prvi put u Dubrovniku pobjednici državnog kupa.
I da, Mutić je prenosio utakmicu na televiziji, a pamtimo kako je još jedan legendarni radijski i televizijski novinar, Mladen Delić, prepoznatljiv po izrazito temperamentnom i emotivnom stilu prenošenja utakmice, koji se pamti po kultnoj rečenici: ‘Ljudi moji, je li to moguće?‘, bio je službeni spiker u dvorani u Gospinom polju, koja je te nedjelje, 18. veljače 1990. godine, bila nikad punija, i koja je ‘drukala‘ za ‘Žute‘, nosila ih i vodila do pobjede.
I kad je bilo tako, ne čudi što je ostalo zapisano nakon finala i slavlja Jugoplastike, kako je sad Sveti Duje dužan Svetom Vlahu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....