Došao je s Halidom Bešlićem, u ‘Ćiru‘, i ostao zauvijek. Pogađao je na Starom placu, a na Lapadu s centra. Poznat termin posljednjeg ispraćaja

Bila je to 1969. godina. Sjeo sam na voz do Čapljine, pa na ‘Ćiru‘ do Dubrovnika. Došao sam u Dubrovnik i bio u njemu godinu dana. Radili smo hotel Libertas, sadašnji Rixos. Tad je sa mnom došao i čuveni nogometaš Kočo iz Sarajeva. Zaigrao je tu, postao popularan u Dubrovniku odmah. Bio sam uz njega. Na Stradunu smo bili glavni. Tada nisam pjevao nego sam samo radio. Proveo sam tako godinu dana ovdje, stanovao sam u Komolcu, gasio sam i požar na Brgatu, svašta nešto. Dubrovnik jako volim - ostale su zapisane riječi Halida Bešlića. Izrekao ih je legendarni pjevač, bosanska duša, na koncertu ispred Studentskog doma u Dubrovniku. Bilo je to krajem 2024. godine. Advent na Vojnoviću, na Stjepan dan. Zadnji Halidov koncert u Dubrovniku.

Kočo, s kojim je Halid prvi put došao u Dubrovnik, je Muharem Kočić. Halid nas je napustio početkom listopada prošle godine, u 72. godini života. Kočo je zaklopio oči u srijedu, 14. siječnja, u 76. godini. 

Pričao je Kočo kako su u to vrijeme, 60-ih, kad je on počeo igrati, strašne bile nogometne škole u bivšoj državi počevši od škole Hajduka, Dinama, Partizana, Crvene zvezde, Slobode Tuzle, Željezničara, Sarajeva i tako dalje. 

- Tu su se stvarali igrači i tu te nitko nije pitao jesi li iz bogate ili radničke familije. Izvlačila te je samo kvaliteta. Ako si znao, igrao si, ako nisi, otpao si i doviđenja! Svako malo se radila selekcija. Konkretno, mene su u Sarajevu izabrali s još 20, 30 dječaka od njih više od 400 nakon čega smo ‘tesali zanat‘. I nek se zna, a slušam danas ove koji kažu: "Nema uvjeta, ne valja ovo, ne valja ono". Svi ti igrači iz svih tih škola su stvoreni na nekakvim pomoćnim terenima koji su u to vrijeme bili grbavi, nikakvi, bez trave. I nitko nije tad plaćao članarinu, dok je danas glavno naplatit članarinu djetetu, a izgleda najmanje važno hoće li to dijete napredovat ili ne. U moje vrijeme trener je inzistirao da se vježba odradi najbolje što može bez obzira na uvjete rada, trener je bio odan svom poslu, uporan, bio je pedagog a u isto vrijeme i psiholog. I tu je isto tako bila selekcija te je s djecom radio trener koji je znao i koji je imao rezultate - isticao je Kočo, tužan kad vidi kako nogomet u gradu propada, kako je tako zadnjih više od 20 godina, ali se ništa ne mijenja.

- Ljudima koji vode nogomet i koji vode grad kao da nije u interesu da nogomet u Dubrovniku bude opet jak kao što je bio krajem 60-ih, početkom 70-ih, te 80-ih godina, a zna se dobro i kako se došlo do tih rezultata, kako se tad radilo, pa se ni po tom pitanju ništa ne mijenja. Naš klub je bio u bivšoj državi cijenjen, a bivša država je imala, ako se ne varam, 22 milijuna stanovnika, što je pet puta više nego nas ima u Hrvatskoj. Zatim, u bivšoj državi je bilo koliko klubova više, ali opet smo mi bili u vrhu i znali smo se nositi s najboljima. Danas nas u Hrvatskoj nitko ne spominje... Ne mogu to prihvatit i neću. Ne mogu jer volim ovaj grad i volim nogomet - govorio je. 

Prvi nastup protiv Hajduka imao je s GOŠK-om u Splitu krajem 1969. godine. Poraz 5:2 nakon vodstva na poluvremenu 2:0. Postigao je jedan pogodak.

- Da, i taj pogodak koji sam dao Radomiru Vukčeviću, sjajnom vrataru Hajduka, mi je jedan od najdražih pogodaka u karijeri. Igralo se na Starom placu. ‘Tukao‘ sam s jedno 25 metara te pogodio njegovu lijevu stranu. 

Izvještaj u Slobodnoj: Kočić i Zrilić strijelci, GOŠK je 5. studenog 1969. dobio 2:0 prvo poluvrijeme protiv Hajduka na Starom placu

Lapad pamti Kočov pogodak protiv Segeste u prvenstvu. 

- Prošao sam s desne strane dva, tri igrača, krenuo prema dva centarhalfa, njih sam ‘zanjihao‘, oni su se sudarili te sam nastavio dalje prema vrataru, dobro poznati Marijan Jantoljak je bio na vratima sisačkog kluba. Njemu sam provukao loptu kroz noge te postigao pogodak. Najljepši pogodak? Svakako pogodak protiv momčadi iz Titograda. Njen vratar je ispucao loptu, bio sam u krugu, na centru igrališta. Primio sam loptu na prsa te opalio iz prve, volej, koji je završio u rašljama. Lopta nije pala na zemlju. Istina, taj pogodak nije imao neki veliki značaj, rezultatski ta utakmica u tom trenutku nije bila neka velika utakmica, ali je taj pogodak, postignut s polovice terena, bio baš sjajan. Ante Golijan mi je, kad je lopta ušla u gol, rekao: "Sad možeš izać s terena, ne trebaš nakon ovakvog gola više igrat!"  

Nema više Koča. Ostale su uspomene. Puno ih je. I divne su. Dubrovački sport, nogomet prvenstveno, pamtit će majstora. Kočo je to bio.   

Posljednji ispraćaj Muharema Kočića je u subotu, 17. siječnja, točno u podne, na Muslimanskom groblju Boninovo.