Ivan Đalma Marković je bio sjajan trener, ali se kratko zadržao na Lapadu. Otišao je pred kraj 1981. godine, a otišao je jer je GOŠK Jug bio tek 14. nakon prvog dijela sa samo 11 bodova, uz gol-razliku 7:20, a klubova u Drugoj ligi zapad bilo je 16. I piše te ‘81., u prosincu: "Sva pojačanja osim Stipe Nikolića i donekle Mate Obšivača su razočarala, a Đalma je bio šesti trener u zadnjih 18 mjeseci na Lapadu." Uzimajući u obzir sve savezne lige – ukupno su tri: Prva i dvije skupine Druge: GOŠK Jug je po tome rekorder u Jugoslaviji!
I onda su pripreme za nastavak počele 4. siječnja 1982. godine. Novi trener je Milan Đuričić iz Osijeka, a novi igrači Šime Bonacin, koji je došao iz Maribora, Marino Beletić iz splitskog Hajduka i Senko Glavinić iz HTP-a Dubrovnik, te povratnici s odsluženja vojnog roka Srećko Žunec i Tonći Padovan. Plus, došao je Radić iz Osijeka te Predrag Jurić iz Veleža, odakle se vratio i Đemo Dilberović. I tako je "loza" Dilberović u dubrovačkom nogometu nastavila trajati, a trajala je u tom trenutku više od 15 godina. Husnija Dilberović je 1967. bio vrsni centarfor i golgeter, kojeg je naslijedio njegov brat Ferdo, da bi se potom pojavio Ahmet Akan Dilberović, koji je nekoliko godina bio standardni član najbolje jedanaestorice, a povremeno je u momčadi bio još jedan Dilberović – Mirsad. Akan je te ‘81. otišao na odsluženje vojnog roka, a vratio se Đemo.
I onda prva prava utakmica GOŠK Juga pod vodstvom Đuričića – pao je zagrebački Dinamo pod vodstvom Ćira Blaževića 2:0. Momčad koja će te 1982. godine osvojiti naslov prvaka. Radić i Juričić su bili strijelci. Igrali su Padovan, Šahinović, Petrović (Đ. Dilberović), Lizatović, Nikolić, Žunec (Obšivač), Juričić (Jurić), L. Kurtela, Radić, Kočić, Beletić (Rončević), a Dinamo u sastavu: Vlak, Bračun, Bručić (Hadžić), Bošnjak (Dumbović), M. Kurtela, Mustedanagić, Hohnjec (E. Dragičević), Cerin, Kranjčar, Čalasan i Panić.
Zar se ova momčad bori za ostanak? – upitao je Ćiro nakon utakmice i ishvalio Đuričića.
Oduševljen sam arbitražom mladog Tea Beusana. Taj mladić može voditi i najteže okršaje – dodao je "bijeli šal".
Zatim je na Lapadu bio turnir GOŠK Juga koji je u tri dana, pazi sad, gledalo 12.000 gledatelja. Sarajevo je u finalu dobilo Crvenu zvezdu 2:1, koja je u polufinalu s 3:0 svladala GOŠK Jug, koji je pak u utakmici za treće mjesto bio bolji od mađarskog PMSC-a s 3:1. Sarajevo je u polufinalu dobilo sastav iz Pečuha s 1:0.
Izbornik Jugoslavije Miljan Miljanić je nakon turnira istaknuo kako je organizacija bila odlična te kako je Nogometni savez Jugoslavije planirao neke akcije imati u Dubrovniku. I ostala je ona legendarna izjava koju su prenijeli svi mediji u bivšoj državi: Dubrovčani sjajno organiziraju Ljetne igre, po čemu su čuveni u svijetu. Da bi više učinili na razvoju nogometa u ovom kraju, Dubrovčani moraju povesti brigu o uvjetima, u prvom redu o nogometnim terenima. Želio sam da reprezentacija boravi u Dubrovniku izvjesno vrijeme uoči Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. No, uvjeti za rad su više nego skromni, otud i nema šanse da se skrasimo ovdje – rekao je Miljanić.
Kako tad, tako i sad, 40-ak godina poslije. Ali to nije tema ove priče. Povratak na 4. siječnja 1982. godine. Jeste li zapamtili tko je sve stigao u redove GOŠK Juga? Naš glavni junak je Marino Beletić. Došao je tad i ostao. I hvala Bogu, još je tu, s nama. Danas je na Lapadu otišao u mirovinu. Cvijeće i pokloni njegovog GOŠK Dubrovnik 1919.
Marino je vazda podsjetnik na najveći uspjeh dubrovačkog nogometa, koji je trebao biti i veći, ali je GOŠK Jug u četvrtfinalu Kupa maršala Tita 1984. ispao od Metalca u Sisku.
– Sve je bilo na našoj strani, veći rang, Metalac je igrao u republičkoj ligi, a mi u Drugoj. Imali smo jaču momčad, daleko jaču. Uvjeren sam, od deset utakmica, da smo tada odigrali, mi bismo dobili devet. Ali, ta jedna... Dogodio se na njoj jedan nemili događaj i to već na samom početku... – prisjetio se jednom prilikom Srećko Žunec, još jedan "Hajdukovac" koji je došao u Dubrovnik i ostao.
– Bio je to takav lom, nikad prije ni poslije nisam tako što čuo. Ta utakmica je moje najveće razočaranje – dodao je Žunec.
– Zgazio me, mislim da nije bilo namjerno, ali ode noga. Odmah iz Siska za Zagreb, a moji igraju najveću utakmicu. Da smo prošli Sisak, igrali bismo polufinale protiv Hajduka – ispričao je sam Beletić o tom svom i klupskom crnom danu. Bila je srijeda, 11. travnju 1984. godine.
Ostavljamo utakmicu po strani. Dok se ona igrala, Marino se vozio za Zagreb, u bolnicu, a kažu mu kad je došao: "Nije puklo!"
I tako, samo što ga nisu stavili u celofan, zavezali mu fjoku te poslali van. Uglavnom, tako se Marino vratio u Grad. Doktori gore rekli "nije puklo", a njega boli i boli. Kad bol nije prestajala, ajde opet u bolnicu. Sad je otišao u dubrovačku. Kažu u njoj: "Puklo!"
– Mislim kako sam ja među prvima u gradu kojima su ugrađene pločice – kaže Marino.
I to nije sve. Pomakle se te pločice, nije bilo napravljeno kako Bog zapovijeda, pa je uslijedila nova operacija. Dvije godine na štakama, tri operacije, presađivanje... Svega je tu bilo. Tek nakon tri godine je mogao normalno hodati, ali bilo je jasno – kraj igračke karijere. Zato je počeo trenirati djecu, još onda kad su s njima radili Jerko Stipišić, Željko Vlahutin, Pero Miladin...
0:0 je bilo rezultat u Sisku u trenutku loma. Finulo je 1:0 za Metalac, koji je potom igrao u polufinalu s Hajdukom, ali ne u Sisku, već na Poljudu jer je republički ligaš u četvrtfinalu bio domaćin. Hajduk je Metalca dobio s 2:1, izborio potom finale s Crvenom zvezdom. U finalu su bile dvije utakmice. Prva 2:1 za ‘Bile‘ na Poljudu, Baka, Blaž Slišković, pogodio je iz kornera. Uzvrat na Marakani bez pogodaka.
GOŠK Jug tad bio drugoligaš, ‘pucao‘ je Lapad na Prvu ligu, ali ništa od toga. Iskra iz Bugojna je otišla te sezone 1983./84. gore, GOŠK Jug bio ‘tek‘ četvrti. Beletiću nakon Siska ni do čega, a bilo je, kad je o njemu riječ, svega, i lijepih, i ružnih stvari.
- Mislim da se igrač zvao Mance. Uglavnom, namjerno ili ne, noga je pukla, a on se meni nikad nije javio, nije ni Metalac. Sad, je li tko iz Siska nazvao koga u klubu, to ne znam, mislim da nije jer bi mi, vjerujem, rekli da su zvali. Tad je GOŠK Jug bio korektan. Baš korektan. Plaću sam primao kao da igram, liječenje mi osigurao, išao sam kod najboljih doktora. Ne mogu, a ne spomenut kako su čak navijači skupljali novac. Andro Stanković došao jedan dan, i kaže: ‘Marino, evo ti da imaš, trebat će. To ti je od nas‘. Ja im to ne mogu zaboravit nikad - kaže Beletić.
I onda trenerska karijera, plus radno mjesto sportski tereni, između ostalog - Lapad. Bilo je i tu i smijeha, i plača, pobjeda i poraza. Moglo bi se i o tome danima, ma što danima, godinama.
Marino je Istrijan. Prije 48 godina s juniorima Hajduka bio te 1978. prvak Jugoslavije, kad je trebao zaigrat službenu utakmicu za seniore Hajduka, ozlijedio se (ukupno osam prijateljskih utakmica i tri pogotka u ‘Bilom‘ dresu za prvu momčad). Nakon što se oporavio, igrao je za Split, zatim došao u Dubrovnik, na Lapadu u zimu 1982. zadužio opremu, obukao kopačke i istrčao na teren. Čekao ga je tamo Milan Đuričić. Tog dana je, kao i svi suigrači, otišao s Lapada sav blatnjav, umoran, znojan. Sutra opet tako, prekosutra također..
Danas je opet izašao na teren, 44 godina poslije svog prvog treninga na njemu, gdje je zadnji put igrao za GOŠK Jug 1. travnja 1984. godine – 2:0 pobjeda protiv Varteksa. Stipe Kedžo je bio trener, Boris Kumer pomoćnik. Varvodić na vratima, Obšivač, Trošelj, Kurtela, Šahinović je bio strijelac oba pogotka, Ivanišević, Žanetić, Miškić, Nenad Čogurić, Đuzel, Šimić i Goran Čogurić. Nedostajali su zbog kartona Žunec, Mostahinić i Rončević. Na vratima Varteksa Dražen Ladić, igrao je još jedan Dražen, Besek. I onda poraz u Brčkom 8. travnja od Jedinstva, zatim tri dana poslije utakmica u Sisku protiv Metalca...
Danas je opet izašao na teren. Tko je bio na lapadskom igralištu, taj je zapljeskao. Lijep trenutak.
I tako ode naš Marino, Bele, službeno u mirovinu, i to četvrti, četvrtog nakon što je prije malo više od 44 godine došao u Grad i ostao u njemu. Prvi trening je imao na Lapadu četvrtog prvog, zadnju utakmicu na Lapadu odigrao prvi četvrtog, zadnju utakmicu jedanaesti četvrtog osamdeset i četvrte.
Danas je na Lapad 66-godišnji Marino stigao u pratnji svoje četvero unučadi, koja su ‘preskočila‘ ogradu (uz malu pomoć roditelja) kako bi nonu (dida ga zovu) uljepšala uspomenu na odlazak u mirovinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....