Ušao je u 70. minuti utakmice protiv Orebića. Bilo je to u 6. kolu ove upravo završene sezone. Konavljanin je ostvario uspjeh na Šupjaci 4:1. Bila je nedjelja, 27. listopada 2024. godine. I to je bilo to.
- Ozlijedio sam se na početku sezone. Neki dan je trebalo napraviti operaciju. I kad je tako, kad se to dogodilo, nažalost, to bi bilo to što se tiče igranja – rekao je neki dan na Šupjaci. Slegnuo ramenima. Zatim je izašao na teren nakon pobjede Konavljanina protiv Gusara u zadnjem 22. kolu, a prije nego je sa suigračima primio zlatnu medalju i podigao pokal prvaka, jer i on je dio ovog uspjeha, svi su pljeskali njemu.
Tomislav Marinović je u 35. godini zaključio karijeru.
Kopamo po arhivi: Prošao je sve mlađe uzrasne kategorije GOŠK-a, polusezonu proveo i s prvim sastavom, ali kako nitko nikad nije postao igrač sjedeći na klupi, napustio je Lapad. Put ga je doveo u Dubravku. S 18 godina zaigrao je za Sokol u Prvoj županijskoj ligi.
- Nakon te sezone uprava Sokola je odlučila izgraditi novi teren, te kako zbog toga neće nastupati iduću sezonu dok traju radovi. Tad je bio dogovor, otiđite igrat sezonu za nekog drugog, pa se vratite. Ali, radovi nisu bili počeli, dugo, dugo Sokol na kraju nije igrao. Ja sam bio otišao u Croatiju.
Trebao ostati sezonu, a ostao je trinaest godina. Bio je šest sezona kapetan sastava iz Gabrila. Prije toga je bio zamjenik kapetana kad je traka bila oko ruke Marija Mostine. Gotovo svake sezone borio se s Croatijom za vrh. Dva puta je otišao do kraja.
- Prvi naslov sam osvojio 2011. godine. Ako se ne varam, nekoliko kola prije kraja smo bili osigurali taj naslov. Drugi put najbolji 2019. godine. Pamtim i dvije sezone kad je odlučivalo zadnje kolo, a kad nismo uspjeli. Pamtit te dvije sezone jer su te zadnje utakmice odigrane u sjajnom ambijentu. Prvi put je to bilo 2010. godine kad smo izgubili u Gabrilima od BŠK Zmaj 2:0, kad je bilo više od tisuću gledatelja na utakmici, kad je bilo 200, 300 navijača iz Blata, možda i više, koji su stvorili sjajnu atmosferu... bubnjevi, te bengalke... Zatim, kad je u zadnjem kolu bilo, Župa dubrovačka ili mi, a igralo se u Čibači. Opet veliki broj gledatelja. Nama je za naslov igrao i remi. Izgubili smo 1:0, a imali smo u zadnjoj minuti veliku priliku za 1:1. Pamtim i kad smo, a bila je to sezona kad smo pod vodstvom Frane Lojića osvojili naslov prvaka 2019., tad smo u kupu izbacili GOŠK Dubrovnik 1919., dobili ga u Gabrilima s 2:0. Te sezone smo bili najbolji napad lige, te najbolja obrana lige.
Tomislav je stoper. Znao je u karijeri preseliti i pred gol suparnika, znao je jednom, dva puta po sezoni zatresti mrežu.
Od dresa Croatije se oprostio nakon 300 službenih utakmica. Zahvalio je tad bivšem predsjedniku Mihu Miletiću, novom Mariju Mostini, upravi, te svim suigračima i trenerima.
Zatim je sjeo sa Stijepom Njirom, trenerom Konavljanina. Dogovorili su se vrlo brzo. Pamte se njegove riječi: Imao sam sreće u karijeri, nikad nisam bio teže ozlijeđen, i ako i dalje bude tako, igrat ću, nadam se, još nekoliko sezona. Točnije, ha, igrat ću dok budem mogao pratiti protivničke napadače – nasmijao se.
I pratio ih je uspješno do kraja listopada prošle godine. I zatim prva ozljeda, nažalost, teška. I to je bilo to.
- Hvala Konavljaninu, hvala upravi na čelu s Ivanom Pavlovićem, hvala suigračima, hvala navijačima – rekao je Marinović.
Teren je napustio s poklonima i cijećem. ‘Zatrpali‘ su ga Ivan Pavlović, Marko Skurić, Slaven Radišić te Mario Matić. Ostali su mu zapljeskali...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....