Potpis Dubrovčanina za vječnost: Prije 115 godina uzeo je lapis i odredio sudbinu – Hajduk kao domaćin nikad nije pao u Dubrovniku

U danima sretnim, u danima grubim..., i eto Hajduku je 115 godina. Vinko Coce je pjevao: Hajduk živio vječno, Bog i nitko više.

Navijački puk, dubrovački, kojima je bijela boja u srcu, ovaj rođendan dočekuju još ponosniji, a kako i neće kad je 13. veljače 1911. godine akt o osnivanju Hajduka potpisao Niko Nardelli, Dubrovčanin i tadašnji carski namjesnik Dalmacije.

Hajduk je prvi put došao u Dubrovnik 1923. godine, i to je odigrao tri utakmice, 8., 9. i 10. rujna. Dvije protiv GOŠK-a (1:3 i 0:4), treću protiv Juga (1:8). Tako piše u povijesti Hajduka, koji je, e to se ne zaboravlja, bio u Dubrovniku i domaćin. Kaznilo ga te 90-te zbog upada navijača protiv Partizana, prekida utakmice – mora van Splita, i odluči: Lapad će nam biti domaći teren. 

Prva utakmica, srijeda, 21. studenog 1990., uzvratna utakmica Jugokupa. Hajduk – Rijeka. ‘Bili‘ su uzvrat dočekali s 1:0, Robert Jarni je pogodio na Kantridi u prvoj utakmici, ujedno prvoj koju je te sezone ‘Bile‘ s klupe vodio Joško Skoblar. Uskočio je umjesto Luke Peruzovića pod čijim vodstvom nije išlo.

Nije ‘zlatna kopačka‘ Europe mogla protiv Rijeke računati na bekove, Mili Hadžiabdić i Darko Dražić su isključeni u Novom Sadu u prvenstvenoj utakmici protiv Vojvodine, te na Igora Štimca koji je dobio drugi žuti.

Prodano je za utakmicu Hajduk – Rijeka 2.914 ulaznica po 100 dinara. Na tribinama dubrovačkog igrališta se našlo oko 4.000 gledatelja, a gdje su svi oni po balkonima, terasama, krovovima. Bio je dogovor kad je Hajduk preselio u Dubrovnik: dijelit ćemo s GOŠK Jugom, koji je ustupio svoj dom, prihod po pola. Tako se u blagajnu dubrovačkog kluba, i splitskog, slilo 145.700 dinara.

Završilo je 1:1. Goran Vučević je početkom nastavka, u 48. minuti, pogodio iz slobodnog udarca u stilu Platinija, Fabijan Komljenović je izjednačio u 66. minuti. Rijeka je zadnjih šest minuta igrala s igračem manje.

U 71. minuti dubrovačka Torcida je ispalila svoj pirotehnički arsenal, bacala je bengalke u teren, prema šesnaestercu Rijeke na čijim vratima je bio Tonći Gabrić, te je to prouzročilo prekid od dvije-tri minute, koliko je trebalo da se dimna zavjesa raziđe s travnjaka.

Vladimir Lukarić, trener Rijeke je izjavio nakon utakmice kako je dalje otišao slabiji, te kako je sudac trebao isključiti prvo Alena Bokšića zbog udaranja Stojana Balajića. Gabrić je nakon utakmice opleo po Bokšiću: Neugodno sam iznenađen igrom i nesportskim ponašanjem Alena Bokšića.

Sudio je Esad Ahmetović iz Doboja. Vatroslav Mihačić, Grgica Kovač, Predrag Erak, Dragi Setinov (od 70. Ardian Kozniku), Jiři Jeslinek, Slaven Bilić, Goran Vučević, Dragutin Ćelić, Alen Bokšić (od 89. Damir Jurković), Ante Miše i Robert Jarni – to je bio sastav Hajduka.

Hajduk se na Lapadu osjećao kao kod kuće, publika je bila uz samo igralište, gledatelji su načičkali terase okolnih višekatnica, i to je klima koja pogoduje ‘Bilima‘ da i u iduće dvije utakmice u Dubrovniku (prvenstvene, ne kupa) ostvare pobjede. Hajduk je dobio obje, i Spartaka, i Proletera, obje s 3:0, te uspješno zaključio tu svoju dubrovačku epizodu. Nikad kao domaćin nije izgubio u Dubrovniku! – isticalo se.

Povijesna utakmica - Hajduk je izbacio Rijeku u Dubrovniku 1990. godine

Hajduk se u Dubrovniku osjećao kao kod kuće

Bio je Hajduk smješten tih dana u hotelu Plakir, na Babinom kuku. Pronašao je, ostalo je zapisano, u Dubrovniku u te tri utakmice ambijent svog legendarnog Starog placa. Lapad, i to je ostalo zapisano, nije reprezentativno zdanje. To gradivo smo, nažalost, utvrdili već desetljećima. Znamo i danas.

Skoblar se nakon prolaza Rijeke u četvrtfinalu Jugo kupa mogao pohvaliti kako je bez poraza od kad je preuzeo kormilo – tri pobjede i tri remija u šest utakmica.

U polufinalu je Hajduk izbacio poslije Borac iz Banja Luke s po dva puta s 1:0, a u legendarnom, posljednjem finalu Jugokupa, dobio Crvenu zvezdu usred Beograda onim slavnim pogotkom Bokšića.

I tako je preko Rijeke kao domaćin u Dubrovniku Hajduk otišao u sezoni 1990./91. do trofeja. Zatim je za bodove opet igrao 9. svibnja 1993. godine. Dubrovnik – Hajduk u HNL-u. Opet je pobijedio – 0:2. Slaven Bilić i Tomislav Erceg su pogađali. Igrao je i Milan Rapaić, igrao je i Adrian Kozniku, Dean Računica, Darko Butorović, Joško Jeličić, Ivica Mornar... Ivan Katalinić je bio trener. 

Iste godine, a nova sezona, 28. kolovoza 1993. godine, drugo kolo, i evo opet Hajduka. Bez pobjednika – 1:1. Vodio Dubrovnik pogotkom Davora Glavinića, Stipe Balajić spasio Hajduka. Lapad pun k‘o šipak. 

Te sezone, 1993./94., Dubrovnik i Hajduk suparnici u četvrtfinalu Kupa Hrvatske. U Splitu 1:0 za Hajduka i 0:0 u Dubrovniku, i Splićani su otišli u polufinale. Malo je bilo nogometa, tj. prilika/poluprilika, sedam, osam. Hajduk je imao koju više, ali nitko nije uspio pogoditi mrežu. Bila je to zadnja službena utakmica Hajduka u Dubrovniku. Ukupno ih je u svojih 115 godina odigrao šest, tri kao domaćin, tri kao gost, tri je dobio, tri je odigrao neodličeno. Da, nije izgubio ni jednu...

I tako, Hajduku je danas 115, toliko je prošlo kad je Dubrovčanin uzeo lapis u ruku i potpisao akt: Neka živi Hajduk!

Naslovnica Slobodne Dalmacije - Torcida na Stradunu 2011. godine