Volio je Dubrovnik, zbog toga nije otišao u Bayern. Preminuo je Muharem Kočić, majstor nogometa, duša od čovjeka

Sine, nema od tog nogometa ništa, treba počet‘ radit, treba živjet‘ od nečega“ - s tim su ga riječima dočekali otac i majka kad je završio školu. Na svu sreću, Muharem Kočić nije se dao obeshrabriti tim komentarom, da jest, ne bi postao jedan od najboljih igrača dubrovačkog nogometa. Sve je počelo daleko od Dubrovnika. U Sarajevu. 

- Sarajevo, klub u kojem sam ponikao, bio je institucija. Ne mogu vam opisat‘ kako je bilo nama mladim igračima ući u svlačionicu u kojoj su bili Vahidin Musemić, Fahrudin Prljača, Boško Antić i drugi. Nekoliko igrača Sarajeva, pet, šest iz momčadi, koja je osvojila naslov prvaka Jugoslavije 1967. godine, imala je pravo odlaska u druge države. Nas pet, šest mlađih je već bilo potpisalo ugovor s klubom, međutim, na kraju svi ti igrači stariji od 28 godina nisu napustili klub. Većina ih je ostala nakon čega je vodstvo kluba odlučilo da nas mlađe, koji smo tek potpisali ugovore, pošalje na posudbu - pričao nam je Kočić prije pet godina, za vrijeme korone. Kad se nije izlazilo vanka, šetalo po gradu. Kad je bilo vremena prisjetiti se tih lijepih, nezaboravnih vremena iz života Grada, dubrovačkog nogometa, kad je Lapad bio pun k‘o šipak, kad se svake nedjelje tražila karta više...

 - Klub ‘satelit‘ Sarajeva bio je Famos iz Hrasnice. Nisam htio ić tamo na posudbu. Mene je primijetio Enver Krajišnik i predložio mi da dođem igrat‘ za Dubrovnik i tako sam, trbuhom za kruhom, stigao radit‘ u grad. Ali, igrao sam za Dubrovnik tri mjeseca. Bilo je to u sezoni 1968/69., a nakon toga je stigao poziv iz GOŠK-a, koji je bio veći rang. Točnije, poziv iz GOŠK-a sam dobio nakon utakmice protiv njega. Iako smo izgubili sa 6:0, ‘bacio sam na nos‘ nekoliko puta igrače GOŠK-a, i to oni nisu zaboravili... Zato su me zvali. Kostur GOŠK-ove momčadi bio je sastavljen od igrača iz Dubrovnika, a momčad bi se popunila samo s igračima koji su bili potrebni, kojih je u tom trenutku na toj i toj poziciji nedostajalo u gradu. Zato sam i ja dobio poziv da dođem, zato je bio došao Boris Kummer, pa Ante Golijan, Veselin Zrilić...

To su bile godine kad je trenersku palicu držao Marinko Mikulandra. Bili ste dobro ekipirani?

- Da, te sezone nas je vodio Mikulandra. Malo tko je uspio ostati neporažen u Dubrovniku. Tih godina smo bili jesenski prvaci, druga Budućnost je imala, ako se ne varam, nekoliko bodova manje, a treći, ne mogu se sjetit‘ tko je bio treći, ali je imao više od deset bodova zaostatka. Na kraju smo ostali treći jer nije bilo u interesu ljudima koji su vodili grad i klub da uđemo u Prvu ligu. Zbog čega je to bilo tako, zašto, ni dan danas nemam odgovor na ta pitanja, tj. ne razumijem zašto su bili protiv da uđemo u Prvu ligu, a imali smo jaku, baš jaku momčad. Bili smo čudo. Najbolji klubovi bivše države su dolazili u Dubrovnik, kompletni, ali nas ne bi uspjeli pobijediti.

Muharem Kočić i Mato Beus s nagradama za najboljeg igrača odnosno vratara dubrovačkog turnira

Lapadske tribine su bile uvijek pune, igrale su se lijepe utakmice...

- Ujutro su ljudi išli u crkvu, na misu, nakon toga doma na objed, a potom kolone ljudi su išle prema Lapadu. Danas, a tako je zadnjih 20, 25 godina, na utakmicama 10, 20, 50, 100 ljudi. Tragedija! U Dubrovnik su prije mog dolaska, za vrijeme dok sam igrao, te nekoliko godina nakon što sam zaključio igračku karijeru, dolazile kvalitetne momčadi. Svake godine je tu bio netko od klubova takozvane ‘velike četvorke‘, Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena zvezda. Tomislav Ivić je inzistirao na dolasku u Lapad kad je vodio Hajduk, dolazili su i Sarajevo, i Željezničar, dolazila je Sloboda, Velež, Radnički iz Niša, zatim, znali su doći i jaki njemački klubovi. Sjećam se bio je Schalke... Doveo je Ćiro Blažević s bijelim šalom Dinamo, koji je 1982. osvojio prvenstvo, i izgubio je. Zatim dođe Partizan s jakom momčadi. I on je izgubio.

Dubrovačka sportska javnost godinama je pričala o utakmici sa Zagrebačkim plavim i GOŠK-ovoj pobjedi od 9:0. Je li bila namještena?

- Kunem se svačim na svijetu, ta utakmica nije bila namještena. Stoji, i to je istina, svima to kažem, mi igrači smo između sebe željeli skupiti novac te ga ponudit‘ igračima Zagrebačkih plavih. Nama treba pobjeda 9:0, a njima ta utakmica ništa ne znači. Oni su ionako ispali. Zatim, znam i to da je vodstvo našeg kluba također nudilo njihovim igračima, ne novac, već da dođu s obiteljima na ljetovanje u Dubrovnik. Međutim, nisu htjeli ni jedno, ni drugo, a nisu ni smjeli jer je brat trenera Zagrebačkih plavih bio u Varteksu jedan od vodećih ljudi. Nama je profesor Minja Petković bio trener. Nije istina, a i to čujem kako pričaju, kako smo deveti pogodak postigli debelo u sučevoj nadoknadi, već je to bilo dvije, tri minute prije isteka 90. minute. Inače, tu sezonu smo otvorili s deset utakmica bez poraza, ali u zadnjih pet kola prvog dijela smo osvojili samo 4 boda. Ipak, bili smo jesenski prvaci. U drugom dijelu borba, velika borba. Na kraju smo uspjeli. Treba reći kako smo uistinu imali jaku momčad, kako smo priželjkivali uspjeh. Bila je to prva sezona nakon ujedinjenja dva kluba, GOŠK-a i Dubrovnika. Ušli smo te 1980. u Drugu ligu, te je Dubrovnik opet imao drugoligaša..., a trebao je imat‘ još prije prvoligaša. Međutim, ponavljam, onima koji su bili na čelu grada i kluba nije bilo u interesu da uđemo u Prvu ligu.

Uoči utakmice GOŠK - Dinamo Zagreb na Lapadu - Zlatko Kranjčar, kapetan Dinama, sudac Frano Bašića i kapetan GOŠK-a Muharem Kočić

Možete li izdvojiti svoju najveću ili možda najvažniju utakmicu?

- Cijeli grad je bio na Lapadu! Igrala se Kup utakmica protiv Vojvodine s kojom je GOŠK izborio četvrtfinale Kupa Jugoslavije. Teško je reći koje su najveće utakmice, ali bilo je dosta tih utakmica, koje se pamte, a koje su također odigrane pred četiri, pet tisuća gledatelja, točnije, onoliko koliko je moglo stat‘. Zatim, svaka utakmica GOŠK-a i Dubrovnika je bila događaj. Pun Lapad. Međutim, bilo je i kriza. Bilo je vremena kad nas nije išlo, kad su ljudi bili nezadovoljni s nama jer smo imali također jaku momčad, ali slabe rezultate.

Igračku karijeru zaključili ste 1984., no ostali ste u klubu, na lapadskom stadionu?

- Proveo sam 15 godina u klubu i odigrao oko 700 utakmica... Klub me je nakon igračke karijere poslao na višu trenersku školu u Sarajevu koju sam, između ostalog, pohađao s Ikom Buljanom i Ivicom Šurjakom. Bila su mi ostala još dva ispita kad je došao rat. Bio sam u to vrijeme u omladinskom pogonu GOŠK-Juga. Rezultata je bilo. Čak devet igrača iz omladinskog pogona je potpisalo ugovor s prvom momčadi, a to je najvažnije u radu s mladima, stvoriti igrače za prvu momčad. Poslije rata, kad sam se skinuo iz vojske, otišao sam raditi u Njemačku, međutim, ubrzo sam se vratio natrag. Hoću u Dubrovnik, idem doma. Skupio sam stvari i vratio se. Ne postoje te pare da bih ja napustio ovaj grad. Moj život u Dubrovniku je odličan. GOŠK je bio poluprofesionalan klub i tu sam zarađivao, a imao sam i posao. Bio sam sretan s time. Zbog toga nisam otišao ni kad su me zvali Bayern, pa ni kad me je zvao Partizan... Milutin Šoškić je dolazio po mene da dođem u Partizan, zatim me je Mario Bonić nagovarao da dođem u Dinamo. Sarajevo je tražilo da se vratim natrag. Frane Matošić je iz Hajduka došao po mene u grad da me vodi u Split. Jednom prilikom mi Dragan Džajić, jedan od najboljih nogometaša svijeta svih vremena, rekao: „Kole, ne mogu vjerovat da ti nisi nikad igrao Prvu ligu!“.

A danas nema ništa od ‘velikog‘ nogometa u Gradu. Zašto?

- Mi se tada nikoga nismo bojali. Ni Hajduka, ni Dinama... Nedavno, kad je Milan Đuričić nakratko opet stigao u Dubrovnik, a on nam je u sezoni 1983/84. bio trener, pričam s njim, te ga pitam: „Što bi i koliko ona naša momčad mogla napravit danas u Hrvatskoj ligi?“ Kaže meni Đuričić: „S ovim današnjim načinom treniranja nitko nam ne bi mogao stati u kraj“. Pazi, Padovan i Beus su bili vratari, Šahinović, Beletić, Žunec, Petrović, Đemo Dilberović, Rončević, Stipe Nikolić, kojeg smo doveli iz Neretve, Predrag Jurić, ja i Šimić. Plus deset mladih igrača, ‘gladnih vukova‘, koji spremni čekaju da uskoče na tvoje mjesto.

Kad bi sastavljali momčad danas, najbolje, tko bi oni bili?

- Ovaj grad je iznjedrio tolike igrače, koji su ostvarili zapažene rezultate. Pada mi prvo na pamet Mario Bonić, koji je igrao u Dinama te potom vani, zatim Marin Kurtela u Hajduka i Dinama, pa Emir Spahić u Rusiji, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj... u Hajduku je bio Milan Petrović, zatim je Srđan Lakić igrao u Bundesligi i bio tamo među najboljim strijelcima, pa Hasan Kacić, Boris Raič, Adnan Aganović, Elvis Sarić... Ahmet Brković je igrao u Engleskoj... Što ja znam, Akan i Đemo Dilberović su išli u Velež... Da, Srđan Andrić, Zvonimir Deranja i Darko Miladin u Hajduku, a i oni su poslije igrali vanka... Strah me, kad ovako nabrajam na brzinu, da sam nekoga zaboravio spomenut, a neću se upustit nabrajat one kvalitetne igrače, koji su mogli napraviti isto, ali su ostali u Dubrovniku te doprinijeli uspjesima o kojima smo govorili. I njih ima dosta, baš dosta - pričao je Muharem Kočić, Kočo, kako smo ga od milja zvali, dobitnik 2022. godine Nagrade Dubrovačkog saveza športova za životno djelo.

Danas je stigla tužna vijest. Zauvijek je zaklopio svoje oči u 76. godini života. 

Kočo, zbogom i hvala!

Muharem Kočić Kočo