Trebalo se dobro spremiti, dva svjetska prvenstva, jedno za drugim. Prvo, koje je održano sredinom listopada u Poljskoj, to je priredila Shotokan Karate Do Union Nation, organizacija koja se orijentira tradicionalnom karateu i pravila suđenja su ista ili skoro ista kao i na natjecanjima prije 30 ili 40 godina, a ovo sad drugo je sad održano u Bugarskoj u organizaciji World Shotokan Federation.
Iz Poljske se Željo Perković vratio sa srebrom. Nakon finala u kojem nastupaju četiri najuspješnija natjecatelja prvenstva, početak je bio u kvalifikacijama, zatim se osam natjecatelja našlo u polufinalu, član Kakata dijelio je prvo mjesto i morao se održati dodatni meč.
- Nažalost, suci su u toj dodatnoj borbi bili više naklonjeni mom protivniku i morao sam se na kraju zadovoljiti sa srebrenom medaljom u katama. Nikad bliže nisam bio da nastup na Svjetskom prvenstvu zaključim na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja. Ostao je gorak okus u ustima jer sam uvjeren kako sam u Poljskoj pokazao više u tom dodatnom meču finala od suparnika, ali opet sam sretan i ponosan jer osvojiti srebro na Svjetskom prvenstvu, biti svjetski doprvak, nije mala stvar – naglasio je trofejni član dubrovačkog kluba nakon povratka iz Poljske.
Sad u Bugarskoj Perković svjetski prvak. Nema boljeg u konkurenciji veterana od 55 do 59 godina u katama.
- Konačno! Ostvario sam san – sreći nema kraja kod Perkovića.
- Znaš, u sportu sam imao dvije velike želje, dva velika sna. Imati crni pojas u karateu. To sam ostvario kao dvadesetogodišnjak, i biti svjetski prvak. To sam sad uspio – ističe član dubrovačkog Kakata, koji je karate počeo trenirati sa 16 godina, 1985. godine. Za crni pojas je položio 1989. godine.
- Na tom polaganju za pojaseve bilo je 25 kandidata, a samo smo četvorica položila. Mene su proglasili najboljim. Danas nakon 40 godina bavljenja karateom imam crni pojas 7.DAN – dodaje Perković, koji će se pohvaliti i slikanjem.
- Likovnu akademiju sam upisao 2004. godine, završio je u roku i diplomirao 2009. godine. Do sad sam osim nekoliko izložbi u Dubrovniku izlagao u švicarskom Montreuxu, tri puta sam se predstavio u Rimu s nekoliko slika i imao ukupno 15 izložbi u Parizu od kojih sam dvanaest puta izlagao u Musée du Louvre gdje sam se predstavio s ukupno 85 svojih radova u raznim formatima i motivima, što je rijedak i veliki uspjeh. Tu je san bio biti akademski slikar, i uspio sam i to ostvariti. Kad nisam na poslu, kad nisam u dvorani, slikam i uživam i u tome – kazao je Perković nakon čega se vratio na svoj sportski put.
- Nažalost, moja seniorska sportska karijera je završila kad je počeo rat u Sarajevu, gdje sam odrastao. Ostao sam bez trenera. Umjesto u kimonu, ja sam bio u uniformi Armije BiH u okupiranom Sarajevu. Bila su to uistinu teška vremena... Poslije, kad sam došao u Dubrovnik, nisam se mogao posvetiti karateu jer je važno bilo zaraditi za život. Sjećam se kako krajem 90-ih nisam otišao na državno prvenstvo u Zagreb jer nisam imao 114 kuna za kupiti povratnu autobusnu kartu! Da, znam da sada ovo sve zvuči nevjerojatno, nekome i smiješno, ali tako je bilo. Sjećam se isto tako da honorar, koji sam imao kao trener u tadašnjem Karate klubu Dubrovnik, nije bio dovoljan za platit najam stana. Svašta sam radio, ništa mi nije bilo teško kako bi preživio, i nakon svega toga, trčao bi opet u dvoranu, na trening. Jednostavno, jer sam to volio. Daleko je to tad bilo od idealnog, nisam imao pravih sparing partnera, problema napretek, ali svaki put kad bi uspio poći na državno, vratio sam se s medaljom oko vrata. U veteranskoj konkurenciji sam odavno najuspješniji hrvatski natjecatelj.
Karate klub Kakato je osnovao 1999. godine.
- Tek te 1999. godine sam se mogao opet malo više posvetiti natjecanjima, ali vrijeme je učinilo svoje. Već sam imao 30 godina. To je vrijeme kad se seniori uglavnom opraštaju, zaključuju karijeru. Mene je ljubav prema karateu tjerala da još uvijek sanjam, i kažem, kad bi pošao tu i tamo na državno, a natjecao sam se u kategoriji do 60 kilograma, uvijek bi se vratio u grad s medaljom.
Prije 14 godina je imao debi na veteranskom Prvenstvu Hrvatske u katama.
- To je bila godina kad sam posljednji put nastupio na seniorskom PH. U katama, u kategoriji veterana, bio sam zlatni, a u seniorima, u borbama treći u kategoriji do 60 kilograma. Dakle, imao sam tad 42 godine. Mislim kako sam i danas najstariji osvajač medalje na seniorskom prvenstvu Hrvatske u borbama. Tek pet godina nakon toga sam opet otišao na natjecanje. Te 2016. godine sam to učinio iz razloga jer smo imali u klubu smjenu generacija, nisam želio da ta godina prođe, a da se Karate klub Kakato ne može pohvaliti s medaljom s državnog prvenstva. Opet sam obukao kimono, nastupio i uspio nastaviti tradiciju osvajanja medalja na državnim prvenstvima.
Perković je u karijeri osvojio dvadeset i pet medalja s državnih prvenstava.
- Imam petnaest seniorskih medalja s državnih od čega su tri zlatne i deset veteranskih medalja od čega je šest zlatnih. Dakle, ukupno sam devet puta bio prvak države. Nije ni tako loše za nekoga tko nije bio redovan sudionik.
Novo poglavlje počeo je 2022. godine.
- Tad sam upoznat da na Balkanskim prvenstvima se natječu i veterani. I krenuo sam s nastupima. Natjecao sam se u katama, kasnije sam doznao kako ima i natjecanje u borbama. I tako sam počeo opet malo više da treniram kako bi i na WKF Balkanskim prvenstvima u katama i u borbama ostvario zapažen rezultat, a ne da brojim samo nastupe. Potom sam, jer sam imao uspjeha na Balkanskim prvenstvima, krenuo s nastupima na većim natjecanjima, europskim i svjetskim prvenstvima. Sretan sam što se opet i još uvijek natječem. Znam da se ovi moji rezultati ne mogu uspoređivati s rezultatima u seniorskoj konkurenciji, to i ne želim, ali tu sam. Sportski sam još uvijek živ i dajem i dalje sve od sebe. Ponosan sam što sam na Balkanskom prvenstvu 2024. svojim rezultatima uspio doprinijeti uspjehu Hrvatske, koja je bila najuspješnija država natjecanja. Ja sam tad osvojio dvije zlatne medalje, u katama i borbama. S Balkanskih prvenstava imam ukupno pet zlatnih i dvije srebrne medalje. Evo sad sam nakon povratka sa SP-a ‘kopao‘ po svojoj arhivi. Računajući seniorske i veteranske medalje imam s državnih prvenstava devet zlatnih, sedam srebrnih i devet brončanih medalja. S Europskih prvenstava zlato, srebro i dvije bronce, a sa svjetskih prvenstava dvije bronce, dva srebra i sad zlato. Kruna moje sportske karijere je bez dileme ovaj sad naslov svjetskog veteranskog prvaka. Znaš, iako sam doživio prvo na prvenstvima Balkana, zatim i na prvenstvu Europe da svira Lijepa naša u moju čast, sad u Bugarskoj, na Svjetskom prvenstvu, kad je zasvirala Lijepa naša bio je jedan nevjerojatan osjećaj. Bio je jer je biti svjetski prvak bio moj san. I te trenutke na postolju, ja na najvišoj stepenici, svira himna, zlato oko vrata... ne, te prekrasne trenutke nikad neću zaboraviti. Nikad – rekao je Perković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....