Plakao sam. Jesam, Što ću kad sam takav - rekao je Delija u noći slavlja: Znaš, nisam to isticao, ali meni je ovo bio zadnji vlak za UFC-u

Znaš, mislio sam kako će me ono što sam doživio u PFL-u, a tamo je bilo sjajno, dočekati i u UFC-u. Kako bolje ne može organizacijski i kako će tako dobro biti i ovdje. Sad ne mogu vjerovati kako je ovdje sve na još većem nivou. Baš sam rekao Paulinu Hendiću, Kristijanu Peraku, svima njima koji su uz mene, koji su me došli podržati i na čemu im velika hvala, kako je UFC organizacijsko čudo. UFC je jedna nevjerojatna mašinerija, jedna sjajno uigrana ekipa, kojoj je borac najvažniji. Što god sam poželio, dobio sam. Nevjerojatno kakav odnos imaju prema svakom borcu – priča Ante Delija za Dubrovački vjesnik nakon pobjede koju je Hrvatska čekala više od deset godina. 

Naime, od kad je 11. travnja 2015. Mirko Filipović nokautirao Brazilca Gabriela Gonzagu u Krakowu, u njihovom revanšu, nitko do subote 6. rujna u Parizu od hrvatskih boraca nije ostvario uspjeh u najjačoj svjetskoj organizaciji. 

I Deliji, koji je zaključio nakon 3801 dan hrvatsko čekanje, borba protiv Poljaka Marcina Tybure bila je revanš. Odradio ga je sjajno. Nakon samo dvije minute i tri sekunde slavio je pobjedu protiv četiri godine starijeg borca te se predstavio ljubiteljima UFC-a na najbolji mogući način.

- Vjerovao sam u sebe. Odlično sam se spremio. Malo je nedostajalo da u prvoj minuti zaključim borbu. 

Da, bio je superioran u stand-upu. Od prve sekunde je napado Tyburu, koji je spas pokušao naći u klinču. Pokušavao je srušiti Deliju, a kad u tome nije uspio, razornom kombinacijom udaraca 35-godišnji Konavljanin je zaključio borbu. 

- Je li bilo teško čekati borbu podno tribina Bercyja? Kad sam ovaj put krenuo sa zagrijavanjem u svlačionici? Pa, nije budući da je sve išlo po planu. Bilo je govora kako bi moja borba mogla biti oko 20 sati, tako je na kraju i bilo. Što se tiče zagrijavanja, uvijek isto. U trenutku kad je javljeno kako su još dvije borbe do moje, tad sam krenuo. Što je rekao u svlačionici trener Stipe Drviš i ostali prije nego smo krenuli u dvoranu? Nismo puno pričali jer smo se za ovu borbu spremali tri mjeseca. Ha, tri mjeseca smo radili i pripremali se za borbu s Tyburom. Za to vrijeme smo se previše napričali o svemu te nije bilo potrebe sad opet to ponavljati. Da smo pričali, ha, to bi značilo da se nismo dobro spremili. 

Ante Delija tijekom priprema za meč protiv Marcina Tybure u Parizu

Zajednički treninzi - Ante Delija i Tom Aspinall

Ante Delija i Stipe Drviš

Delija u zadnje vrijeme surađuje i s Tomom Aspinallom, 32-godišnjim Englezom, aktualnim UFC-ovim prvakom teške kategorije. Tom se također borio protiv Tybure, i znao je kako do pobjede. 

- Što je Tom rekao? I on je, kao i ja, uvjeren da ako sam spreman, da Tybura nema izgleda. I budući da je znao kako sam spreman, nije iznenađen kako je sve završilo. Meni je svaki trening s Tomom, ha, tom ‘životinjom‘ od čovjeka, bio teži od ove borbe. Ja i dalje stojim pri onome što sam već rekao da osim petorice najboljih teškaša, a smatram kako protiv svakog od njih imam priliku pobijediti, svi ostali protiv mene nemaju nikakvih izgleda.

Zaplakao je u trenutku kad je zaključio borbu, kad je bilo jasno kako je u subotu navečer prošao kroz slavoluk pobjede u svom debiju u UFC-u.

- Vražje emocije. Ha, što da ti kažem, da nisam plakao. Plakao sam. Jesam. Što ću kad sam takav. Uvijek plačem. Radio sam 16, 17 godina za ovaj trenutak. Sve ti prođe kroz glavu u tom trenutku... Pazi, ja sam se s Tyburom borio prije deset godina i tad slomio nogu. On je dobio ugovor s UFC-om, a ja sam nakon toga ležao u bolnici. Sjećaš se svih onih silnih problema koje sam imao nakon toga. Rana nikako da zaraste. Ušla u nju bakterija. Problema je bilo kao u priči. I to mi u onom trenutku prođe kroz glavu. Krenu suze – priča koji sat nakon borbe prvi borac u UFC-u iz dubrovačkog Gladiatora.

- Pa i taj cijeli moj put, taj početak u Gladiatoru, prvi trening s Marom (Perak – op.a.), poslije sve što sam prošao s njim. Pa nakon toga suradnja s Mirkom (Filipović – op.a.), sa Stipom (Drviš – op.a.)... Sad u zadnje vrijeme suradnja s Tomom (Aspinall – op.a.). Non stop na putu, non stop u dvorani, u teretani...

Nakon borbe je zahvalio navijačima u pariškom Bercyju, zatim Tomu Aspinallu, Stipi Drvišu, svojoj supruzi... I kad su Francuzi na spomen Aspinalla reagirali zvižducima (ne vole Engleze, i točka), opet je reagirao te još jednom poslao poruku Tomu: Hvala!

Bila je ovo 32 profesionalna borba Delije u kojoj je ostvario 26. pobjedu. Prvi nastup je imao 2011. godine. Zbog teške ozljede 2015., upravo protiv Tybure u M1 organizaciji kad je u prvoj rundi slomio nogu, bilo je pitanje hoće li se vratiti. Ali, unatoč tri godine izbivanja, nije odustao. 

- Vjerujem kako sam sad nakon ove pobjede u TOP 10 UFC-a.

Istaknuo je to nakon što se u najavi meča isticalo kako je Tybura sedmi na rang listi izazivača za pojas UFC-a u teškoj kategoriji. Tyburi je ovo bio 23. meč u UFC-u, upisao je deveti poraz. Ostao na 14 pobjeda. 

- Zna li se kad bi mogla biti iduća borba? Nisam nakon meča razgovarao na tu temu. Sad ću odmoriti dva tjedna. Idem doma. Idem u Dubrovnik. Nakon toga ću opet u Englesku, kod Toma. Nastavljam s radom. Znaš, nisam to isticao, ali meni je ovo bio zadnji vlak za UFC. Uskočio sam u njega, i ne želim iz njega izaći. 

Zašto misliš kako je ovo bio tvoj zadnji vlak?

- Zbog toga što imam 35 godina. Rijetki su oni koji su imali debi u UFC-u s toliko godina. UFC uglavnom uzima mlade, razvija ih. I zbog toga ništa nisam želio prepustiti slučaju, zbog toga nisam izlazio zadnja tri mjeseca iz dvorane, već sam radio od jutra do mraka. Isplatilo se. I nastavljamo i dalje tako. Jedino tako ovaj moj put u UFC-u može biti uspješan – istaknuo je Delija.   

Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj.... - Ante Delija ulazi u dvoranu

U borbu je išao s pjesmom Daleke Obale: Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj! Pjevao ju je skupa s trenerom, prijateljima i nakon meča, ispred dvorane, na ulicama Pariza...

- Uvijek je festa, uvijek je ludo i nezaboravno kad se pobijedi, a fala Bogu, toga je bilo puno više nego poraza. I tad, kad smo pjevali je suza došla u oko. Navale emocije. Što ćeš, takav sam. 

Nek‘ se zna, zaplakao je i Tom Aspinall slaveći Antinu pobjedu. I to će se pamtiti. To su zabilježile UFC-ove kamere.

- Zahvaljujući i njemu sam ušao u UFC s 35 godina. Trebalo je opravdati ovo povjerenje. Ja znam kako vrijedim, znam kako mogu, ali vrijeme je prolazilo. Prilika koju sam imao prije pet godina je propala zbog ugovora koji sam tad imao s PFL-om, te zbog toga nisam mogao nastupiti. Ponavljam, rijetki u UFC-u dobiju priliku za debi s 35 godina. Tomu, i svima drugima, hvala na svemu. Nisam ih razočarao protiv Tybure u Parizu. Vjerujem kako neću ni u idućim borbama.