Simbol jednog vremena: kapica iz Tokija ‘64 u Njavrovu korneru, korak do doma Jugaša: Adio, Profesore!

Kraj je kolovoza šezdeset i druge. Leipzig. Deseto Europsko prvenstvo u vaterpolu. Jugoslavija grabi prema srebru, dijeli ga na kraju sa SSSR-om, dok su Mađari opet nedodirljivi na vrhu. Ali ta zadnja utakmica, to odlučujuće kolo protiv četvrtog sudionika završnice, Istočne Njemačke – to se pamti. U bazenu Milan Muškatirović, Ivo Trumbić, Vinko Rosić, Zlatko Šimenc, Toni Nardelli, Jani Barle i Frane Nonković.

Druga je četvrtina. Rosić je majstorski proigrao Šimenca, a on, onako kako je samo on znao, pogađa! Bio je to jedini pogodak na utakmici, zlata vrijedan u borbi za postolje. Istovremeno, Mađari i Rusi igraju 2:2. Da je SSSR dobio, bio bi prvak. Da je Istočna Njemačka srušila Jugoslaviju, uzela bi broncu. Ali nije. Šimencov gol presudio je da se ponovi uspjeh iz Budimpešte ‘58. i opet dohvati europsko srebro.

Malo nakon toga, sredinom rujna, nastavilo se domaće prvenstvo. Drugi dio. Na Zvončacu vri, Jadran čeka vodeću Mladost, a nakon toga igraju POŠK i Jug. Mornar brani naslov, puše za vrat Zagrepčanima koji bježe tek bod. Tražimo dalje po arhivi: 22. srpnja u Gružu, prije europske smotre u Leipzigu, pred dvije tisuće gledatelja Mladost je odnijela bodove (2:4). Za Juga su pogađali Nonković i Dabrović, a za „žapce“ dva puta Žužej, te po jednom Legradić i, naravno, Šimenc. Te je godine Mladost prvi put podigla pokal državnog prvaka. Do tad su se u vitrinama dičili samo onima sa zimskih prvenstava, ali te uspjehe nitko nikad nije uzimao za ozbiljno...

Mladost 1962. prvi put prvak, 22. srpnja bila je bolja u Gružu od Juga 2:4. Šimenc je bio strijelac za ‘Žapce‘

Vratili smo se malo u taj đir kroz povijest jer je iz Zagreba stigla tužna vijest. U 88. godini života zauvijek nas je napustio Zlatko Šimenc. Jedan od najsvestranijih hrvatskih sportaša, istinska sportska vertikala. Čovjek koji je bio reprezentativac i u rukometu i u vaterpolu, oba sporta igrajući na najvišoj svjetskoj razini. Zimi rukomet, ljeti vaterpolo. Doktor kineziologije, profesor generacijama sportaša, gospodin u bazenu i izvan njega.

Vrhunac? Olimpijske igre u Tokiju 1964. i srebro. Njegova kapica s tog njegovog najvećeg i najdražeg uspjeha ne spava u nekom zaboravljenom ormaru. Ona je tu, tik do Gruža, hrama vaterpola i doma Jugaša, u vaterpolskom korneru Tomislava Njavra. Donio ju je u caffe bar Giro Maro Pulić, još jedan zaljubljenik u vaterpolo, bivši Jugaš. Njemu je Zlatko Šimenc bio profesor na fakultetu.

Jugov veliki rival bio je i Zlatkov sin Dubravko, legendarni Dudo, koji je nastavio tamo gdje je njegov otac stao. Tri puta se popeo na olimpijsko postolje, dva zlata s Jugoslavijom, pa onda srebro s Hrvatskom ‘96. (prva vaterpolska medalja za Lijepu našu na velikim natjecanjima), plus naslov svjetskog prvaka s reprezentacijom bivše države...

Otišao je Zlatko Šimenc, čovjek koji je igrao kontra Juga u Portu krajem 50-ih, koji je među prvima osjetio grušku vodu, koji je kasnije i kao trener Mladosti 70-ih bio suparnik dubrovačkom sportskom velikanu, a kao profesor mentor mnogim našim sugrađanima na Kineziološkom fakultetu.

U onom moru kapica i uspomena koje čuva Njavro, ona crno-bijela fotografija i kapica Zlatka Šimenca ostaju kao najstariji, najdragocjeniji dio tog prekrasnog sportskog mozaika.

Otišao je Profesor, velikan hrvatskog sporta...