Zbogom, legendo: Povijest vaterpola ispisana zlatom poklonila se Goranu Suknu u Komajima

Igrao sam prije nogomet, košarku i odbojku. Čak sam nastupio za juniore Nogometnog kluba Cavtat na Lapadu protiv GOŠK Juga i postigao pogodak. Bio sam napadač – izvukli smo to iz jednog od brojnih razgovora s Goranom Suknom.

Puno je braće igralo za Jug, ali ovakav slučaj – otac, pa nakon njega njegova dva sina – nije još zabilježen. To je rekao Đuro Kolić, čiji je otac Pero bio jedan od osnivača dubrovačkog Juga, a Đuro je i sam bio igrač, neko vrijeme predsjednik te dugi niz godina u vodstvu najtrofejnijeg hrvatskog vaterpolskog kluba, čovjek koji je u detalje znao povijest kluba.

Taj nezabilježeni „slučaj”, o kojem je Kolić govorio prvih godina ovog stoljeća, prije 20-ak godina, odnosio se na obitelj Sukno. Goran, tada sportski direktor i u vodstvu HVS-a, a prije igrač i reprezentativac Jugoslavije, s Jugom i reprezentacijom osvojio je brojne trofeje. Bio je klupski prvak Europe, prvak i osvajač kupa bivše države i to nekoliko puta, a s reprezentacijom olimpijski i svjetski prvak, doprvak Europe, osvajač bronce na Univerzijadi te prvak Mediterana. Ivan i Sandro su, kao i tata Goran, vaterpolsku karijeru počeli u rodnom Cavtatu.

- Ivan i Sandro su prije mene zaigrali u Jugu u mlađim uzrastima, dok sam ja u Gruž stigao tek sa 17 godina, ali sam odmah počeo igrati za prvu momčad. Bilo je to 1976. godine. Pokojni Minja Petković gurnuo je nas par mladih igrača u vatru: mene, Đuha, Boža Vuletića, poslije Milata, Luka Vuletića... Od starijih su ostali samo Luko Vezilić, Đuro Savinović, pokojni Dubravko Staničić... – rekao je jednom prilikom Goran, kojem je u Cavtatu trener bio Ivica Moretti.

- Moretti je odgojio generacije i generacije uspješnih cavtatskih igrača. U Cavtatu nema tko nije igrao vaterpolo.

Goran je prvi reprezentativni nastup imao za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije krajem 1976., a za A reprezentaciju 1978. godine.

- Išao sam 1979. na Univerzijadu umjesto Ratka Rudića. On nije bio student i nije mogao igrati, a bila je to A reprezentacija koja se pripremala za Olimpijske igre u Moskvi.

Na kraju je bio prekobrojan za Olimpijske igre 1980. godine, ali je četiri godine poslije, u prvoj akciji Rudića kao izbornika, osvojio olimpijsko zlato. Dvije godine kasnije, na SP-u u Madridu, također pod vodstvom Rudića, bio je kapetan reprezentacije koja je osvojila zlato.

- Nakon Madrida sam karijeru nastavio u Italiji i tu je bio kraj moje reprezentativne karijere. Naime, Rudić nije računao na igrače koji nisu igrali u domaćem prvenstvu.

Goran je tek osam godina poslije, 1994. godine, zaključio igračku karijeru. Zatim je uslijedio povratak – kao sportski direktor Juga. 

Pamtimo 10. svibnja 2008. godine, finale Lige prvaka u Barceloni. Kiša, točnije milenijski potop. Još je i puhalo. Njegova dva sina u bazenu, produžetci, odlučuje se o prvaku Europe, a on, mokar, skače uz rub bazena. Pogledavao je prema sucima, kao i svi kojima je Jug pri srcu. 

Suparnik Pro Recco na kraju je podigao „kantu”, a danas je taj isti klub, najtrofejniji svjetski vaterpolski klub, budući da mu je Sandro trener (prije toga igrač), došao u kompletnom sastavu na ispraćaj Gorana Sukna, koji nas je napustio prije tri dana u 66. godini života.

Goran je ispraćen na posljednji počinak ove srijede na groblju Svetog Luke u Komajima. Okupila se povijest vaterpolskog sporta ispisana zlatnim slovima. Došle su generacije i generacije igrača – oni koji su još 70-ih s njim dijelili bazen, oni koji su igrali dok je bio sportski direktor, pa sve do onih koji danas nose kapice s istim žarom koji je Goran nekad imao. Došli su treneri, vaterpolski djelatnici i veliki rivali Juga, i to ne samo iz Hrvatske. Da se moglo izbrojati sve medalje i trofeje onih koji su ga došli ispratiti, dobili bismo potvrdu kako trofejnijeg vaterpolskog skupa nikada nije bilo.

Nažalost, taj je skup bio tužan. Tišina je vladala u Komajima. Zbogom, Gorane.