U migrantskom valu koji je pokrenulo Arapsko proljeće, Europa je teško stradala. Demografski, gospodarski i kulturalno. Kad se SAD, kao potpisnica Budimpeštanskog sporazuma, povukla iz preuzetih obveza prema sigurnosti Ukrajine (u zamjenu za njezino nuklearno razoružavanje), sav teret obrane te zemlje pao je na Europu. Kad je buknuo rat na Bliskom istoku, sada još u fazi varljivog primirja, Europa je opet teško stradala. Energetski i gospodarski.
U sva tri povijesna događaja Sjedinjene Države svijetle kao zajednički nazivnik. Nije li stoga makar legitimno pretpostaviti da je sve to zakuhala ona ista Amerika koja je odnos s Rusijom postavila kao prioritet, a u svoju nacionalnu strategiju Europu upisala u rubriku - "civilizacijski nestanak"?
Jedan od glavnih razloga civilizacijskog nestanka vidim u masovnim migracijama, istim onim koje je pokrenulo Arapsko proljeće, navodno spontana revolucija koja je krenula iz Tunisa, pa se proširila na Egipat, Libiju i Siriju. Iz Tunisa sam otišao točno tri dana prije nego što je predsjednik Zine el-Abidine Ben Ali pobjegao iz zemlje. Dakako, sveprisutni megaposteri Bena Alija, po kojem se zvao i nacionalni aerodrom, govorili su da Tunis nije baš demokratska zemlja, ali ljudi su bili opušteni, fokusirani na turizam i ništa nije dalo naslutiti da će tri dana kasnije sve planuti. Navodno je i administracija Baracka Obame bila iznenađena, pa je Arapsko proljeće podržavala samo verbalno, a mučne snimke ubojstva libijskog lidera, pukovnika Moamara al-Gadafija dokazuju da su se ponegdje ipak umiješali i organizacijski. U Siriji, koju su kasnije preuzeli ISIL i Al-Nusra, također su "dali ruke", a Europa se našla u problemu jer joj moralna načela nisu dopuštala da pred izbjeglički val stave "žilet-žicu", da migrante na silu zadrže na svojim istočnim granicama.
Nije li združeni američki-izraelski napad na Iran samo još jedan od poteza SAD-a, države čiji je predsjednik (Trump) javno, jasno i glasno rekao da je (cit.) "Europska unija stvorena da bi za.ebala Ameriku"? Pitali smo to i dr. Anđelka Milardovića, hrvatskog politologa, znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju pri Institutu za migracije u Zagrebu. Milardović u ponedjeljak 27. travnja u prostorima splitskog HAZU-a, zajedno s Institutom za europske i globalizacijske studije organizira tribinu na temu „Energetska i prehrambena suverenost u doba deglobalizacije“.
- Trumpovoj Americi Europska unija je konkurencija. Za Europu je nezgodno što se našla između Donalda Trumpa i Vladimira Putina, s tim da je prednost Rusije i SAD-a što su to dvije države, dok EU to nije. Unija ne može voditi gepolitiku jer je konglomerat država od kojih svaka ima vlastite ekonomske, energetske i vanjskopolitičke prioritete.
Trumpu i Putinu je zajednički nazivnik patološki narcizam i patološki koncept moći, s tim da je Putin radikalniji...
– A je li radikalniji?
– Jest, jer Trump ipak ima kontrolne mehanizme puno većeg potencijala. S tim da treba primijetiti da je s naslova političke psihologije sličnost između Trumpa i Putina puno veća nego među europskim liderima, od koji je jedan nedavno otišao sa scene u izrazito demokratskoj proceduri. Orbanov efekt treba temeljito proučiti jer je demokracija oligarhiji dala legitimitet. Kriza demokracije dovela je do krize lidera, a oni su opet odraz simulirane demokracije. Koja je razlika između Trumpa i Hitlera? Pa obojica su na vlast došli demokratskim putem. Ni Trump nema etičkih prepreka.
– Kako onda Europa stoji u odnosu na Trumpa?
– Rat u Ukrajini mu odgovara jer dok on traje, EU će kupovati energiju (plin prije svega) od SAD-a, a energija je po njegovu uvjerenju izvor moći i novca. To je razlog zbog kojeg on i ne zagovara obnovljive izvore energije. Jer Amerika ne može izvoziti sunce ili vjetar, ali plin i naftu može.
– Kakvu ulogu u tom slučaju igra napad na Iran?
– Dugoročna energetska kriza izaziva ekonomsku krizu i krizu hrane pa će se svakako odraziti i na EU. Korist koju Trump tu ima vidim isključivo kroz njegovo upravljanje krizom. Predsjednik države čije institucije na ulici ubijaju vlastite građane nije u taj rat ušao zbog širenja demokratskih načela. On se prometnuo u autokrata i pokreće ga samo patološka težnja za moći. I novac. Patološka moć je moć sa zastranama, a onda slijede i zastrane u demokraciji. Ono što je izazvao zove se anomija, stanje bez zakona, on je opasan lik vođen idejom anomije. Problem je što se na svjetskoj sceni u isto vrijeme našlo još takvih likova.
– Može li se EU, s njome i Hrvatska, tome suprotstaviti?
– U globalnom društvu rizika tome treba suprotstaviti strategiju koja u tim okolnostima može funkcionirati. O njoj tek treba razgovarati. Ali Hrvatska je u problemu jer ima loto-ekonomiju, ekonomiju koja se temelji na dobitku iz fondova, iseljeničkih doznaka i turizma. Turizam je osjetljiv na krizu svake vrste, vidjeli smo to u vrijeme pandemije, u ratu. Fondove ulažemo u prostore u kojima nema ljudi. Ulažemo li ih u proizvodnju? Ne, jer državama koje odlučuju o tim fondovima ne odgovara da se Hrvatska reindustrijalizira. Mi smo Europi ono što je Jugoslaviji bilo Kosovo, zaostalo područje koje živi od fondova solidarnosti. Tri države vode hrvatsku ekonomiju – Njemačka, Austrija i Mađarska. One pokrivaju energiju, bankarstvo, turizam, poljoprivredu, pa čak i dio medija. Posljedica ekonomskog pada bit će i demografski pad, a nama koji ostajemo ostat će ganga, rera, linđo, Thompson, ustaše i četnici... Rasprodaja prostora u tome će biti posljednji čin jer živimo u zarobljenoj državi i to treba početi mijenjati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....