Ruske mučionice u Ukrajini vodili su agenti FSB-a, uvjereni su bivši logoraši. Sadistički su se iživljavali nad ukrajinskim vojnim veteranima i sumnjivim civilima

Ratni veteran Sergej Čepurnji nedavno je napunio 40 godina. Ove godine nije proslavio rođendan. Čepurnji pažljivo bira riječi dok se prisjeća što su mu ruski vojnici učinili kada su u veljači okupirali njegovo rodno selo Veliki Burluk, nedaleko od ruske granice, piše Slobodna Dalmacija.

Malo naselje službeno je oslobođeno 12. rujna. Nekoliko dana ranije Čepurnji je oslobođen iz komore za mučenje u Vovčansku. Proveo je 44 dana u pritvoru, svakodnevno izložen ruskoj torturi, elektrošokovima i premlaćivanjima. "Sve je bilo na sat, sve je bilo isplanirano", rekao je za Kijev Independent o vremenu provedenom u ruskoj komori za mučenje.

Njegovo svjedočanstvo, zajedno s drugim iskazima preživjelih iz ruskih mučilišta, otkriva da je mučenje civila bilo daleko od spontanog čina: to je bio sustavan i organiziran napor da se terorizira lokalno stanovništvo. Glavni istražitelj Harkivske oblasti objavio je da je samo na ovom području njegov tim pronašao 22 ruske lokacije mučilišta, a Human Rights Watch je prikupio nekoliko stotina svjedočanstava žrtava.

Oslobođeni ruski zarobljenici 

Handout/Afp

Svjedočanstva preživjelih otkrivaju razmjere visoko organiziranih planova da ukrajinske ratne veterane, dragovoljce i sumnjive civile izlože torturama. Kao ukrajinski ratni veteran koji je služio vojsku u vrijeme ruske invazije na Krim i Donbas 2014., Čepurnji je znao da ima metu nacrtanu na leđima. Rekao je da su ga ruski vojnici uhitili dok je obavljao komunalne poslove na cesti u srpnju. Odmah su ga doveli u policijsku postaju Velikog Burluka, gdje su ga tjerali da cijeli dan čeka u ćeliji bez vode i pristupa toaletu. Onda su u 22 sata došli kod njega, stavili mu vreću na glavu, vezali ruke i odveli ga u nepoznato.

Prema ukrajinskoj obavještajnoj skupini, policijska postaja u Velikom Burluku skrivala je bataljun ruske 200. zasebne motostreljačke brigade. Podrum postaje otkrio je labirint vlažnih improviziranih ćelija s prljavim krpama i praznim bocama razbacanim po podu, gdje su preživjeli rekli da su držani prije nego što su prebačeni u druge komore za mučenje u gradovima poput Vovčanska i Kupjanska. Sudbina mnogih do danas je nepoznata. Rusima je bilo lako hapsiti ukrajinske ratne veterane jer su kolaboracionisti ruskim vojnicima davali popise s njihovim imenima. Svi su bili provjeravani na kontrolnim punktovima koji okružuju grad, pa je bilo nemoguće pobjeći ako se vaše ime nađe na popisu.

Moderni Hitler s istoka

Artur Widak/Nurphoto Via Afp

U Vovčansku, tri kilometra od ruske granice, staru su tvornicu pretvorili u zatočenički centar. Ispitivanja su vršena noću, uz mučenja strujom iz induktorskih telefona, i pod maskama. Ljudi su mislili da neće preživjeti ni jedan dan, a bolovi su im ubrzo postali dnevna rutina i trajali su najčešće dulje od mjesec dana. Batine, struja, polijevanje vodom, pa iznova. Samo moliš Boga da ti srce ne stane.

Čepurnji je uporan pri tvrdnji da su njegovi mučitelji bili Rusi, a ne njihovi lojalisti u Donjeckoj i Luganskoj oblasti. "To je bio FSB (Ruska federalna služba sigurnosti)", uvjeren je. Rekao je i da su se neki zatvorenici predavali nakon mučenja, navodeći primjer jednog čovjeka koji je pušten nakon četiri-pet dana. On i danas misli da je taj čovjek otkrio položaj ukrajinskih trupa. Čepurnji tvrdi da je u njegovoj ćeliji bilo oko 40 ljudi, uključujući tri ratna veterana, civilne žene i šest radnika iz Šri Lanke koje su ruske snage mjesecima držale u zarobljeništvu.

"Posluživali su nam hranu bacajući je tamo gdje smo išli na WC", rekao je. “Kad bi se napili, rekli bi: “Gdje vam je vojska? Želimo ih uništiti jer mi smo jaka ruska vojska." Ali 10. rujna Rusi su počeli bježati. Vratili su zatvorenike u ćelije i otvorili im vrata u zadnji čas.

Drugo veliko rusko mučilište osnovano je u okupiranoj policijskoj postaji Kupjanska, na glavnoj gradskoj ulici. Ruske snage imale su svoj glavni stožer preko puta. Prema ukrajinskim oružanim snagama koje su oslobodile grad, Rusi su koristili policijsku postaju kao takozvani "preodgojni" centar, tjerajući zatvorenike da svakodnevno pjevaju rusku himnu.

U Velikom Burluku, Čepurnji tvrdi da u njegovom srcu nema mjesta strahu. Želi se oporaviti, otići na posao, zagrliti svoju 18-godišnju kćer i ponovno izgraditi svoj život.  “Ovu torturu je bilo teško preživjeti, jer oni nisu ljudi, nemaju sažaljenja. Oni su orci (izraz koji se u Ukrajini koristi za ruske vojnike). Sada prema njima ne osjećam ništa, samo mržnju."