U Podgorici promocija antiratne knjige „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.” – da se ne ponovi; u njoj su i svjedočanstva s obje strane

Uoči godišnjice najtežeg granatiranja Dubrovnika 6. 12. 1991., Akcija za ljudska prava iz Podgorice predstavila je knjigu „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“ u kojoj su sabrana, kako sjećanja vojnika iz Crne Gore, koji su napadali dubrovačko područje, tako i žrtava – stanovnika i branitelja, javljaju iz crnogorske Akcije za ljudska prava. Promocija je održana u Evropskoj kući u Podgorici, pred publikom, koju su činili ratni veterani s obje strane, sudionici društveno-političkog života tog vremena, građanski aktivisti, novinari i studenti.

Urednici knjige su Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica HRA, i Petar Pejaković, kazališni redatelj, sveučilišni profesor i osnivač Dramskog studija Prazan prostor koji su i bilježili svjedočenja sudionika rata. Gorjanc-Prelević je kazala da se radi o „antiratnoj knjizi“, koja pokazuje da su u ratu svi poraženi. Naglasila je da su kroz knjigu svi sugovornici sfss crnogorske strane poslali istu poruku – da nikada više ne bi ratovali.

„Napravili smo knjigu da bismo spriječili svaki budući rat. Svjesni smo da postoje ljudi koji bi se opet za to opredijelili. I danas imamo tzv. ratne poduzetnike, kakvi su postojali i 90-ih godina. Napravili smo knjigu da bismo mlade generacije naučili da se odupru ratnoj propagandi.“

Pejakovićeva predstava „Smrt u Dubrovniku“, koja je proglašena najboljom na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu, nastala je upravo na temelju svjedočanstava koja su prikupljena i objavljena u knjizi. Kaže da treba odati počast ljudima koji su odlučili svjedočiti o njihovom sudjelovanju u pohodu na Dubrovnik jer je ta povijesna epizoda i dalje tabu tema u Crnoj Gori.

„Vrlo je važno da se ovakvi glasovi čuju, da svi koji imaju mogućnosti, bilo koje vrste, da se suprotstave negativnim stvarima koje nas vode u mržnju, netoleranciju, nerazumijevanje, destrukciju, u krajnjoj liniji.“

Koliko je u tim trenucima bila bitna propaganda podsjeća i dubrovački novinar i publicist Luko Brailo. Na promociju knjige je donio tri Pobjedina izdanja iz listopada, studenog i prosinca 1991. godine, pod naslovom „Rat za mir“, a koja su bila, kako je rekao, „primjer ljudskog beščašća i profesionalnog primitivizma“.

„Ovo su primjeri potpadanja pod utjecaj i kad se prelazi ona tanka crta od novinara u propagandista u najgorem smislu. To je nešto što je strašno… A ima mnogo sličnih elemenata koji se i danas događaju, koji možda nisu u ovako sirovom, grubom obliku“, kaže Brailo.

Zato je, smatra, neophodno da imamo knjigu kao što je „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“.

„Ova je knjiga pokazala da postoje normalni ljudi koji hoće pričati o nečemu što je bilo strašno. Ali baš zato što je bilo strašno, o tome treba pričati, razgovarati međusobno. Budemo li se zavlačili u ovakve stvari kao što je ‘Rat za mir’, bojim se da će nam se neki djelovi povijesti ponoviti“, upozorio je Brailo.

Zlatko Bagoje, branitelj Dubrovnika i zarobljenik u logoru Morinj, kazao je da je ova knjiga, kako bi rekli u Konavlima, „na dobrom putu“.

„Taj je put prema pomirenju, prema miru, prema oprostu, prema svemu dobrom… Knjiga je došla u pravo vrijeme, ne bi li se taj kontrasmjer zaustavio, ne bi li ljudi počeli normalno misliti, normalno živjeti“.

Koliko je taj normalan život i odnos među ljudima dragocjen, svjedoči upravo Bagoje. Po dobru se, tijekom zarobljeništva u logoru Morinj, prisjeća postupaka stražara Mladena Proročića, ali se prisjetio i još jednog trenutka koji je logorašima vratio vjeru u život.

„Bio je i još jedan stražar koji je došao jedno jutro, nakon svih tih naših jada, i rekao – ‘dobar dan, ljudi’. Ljudi moji, ta rečenica… To nije normalno koliko nam je ta rečenica tada značila, jer smo mi bili ustaše, zenge, koljači…“, prisjeća se Bagoje.

Marko Ugrin, iz Hrvatskog nacionalnog vijeća, govorio je o „sramnoj odluci“ kotorskih vlasti da bazen u Škaljarima nazovu po Zoranu Gopčeviću čija je uloga u logoru Morinj, gdje je bio angažiran, sporna. Poslao je i poruku Darku Ivanoviću zbog odnosa crnogorskih navijača prema napadu na Dubrovnik i uvredljivog odgovora navijača Hrvatske.

„Onaj transparent u kome se ne prihvaća oprost vjerujem da nije stav većinske Hrvatske i smatram da su jedino mjerodavni da o tome govore ljudi koji su nešto od toga i proživjeli“, kazao je on.

Upravo onaj koji je proživio strahote rata Zlatko Bagoje, imao je poruku zbog postupka njegovih sunarodnika. Nazvao ih je sramotnicima.

„Ja se ljutim, recimo, zbog nekih otrovnih strelica koje dolaze sa crnogorske strane, u posljednje vrijeme pogotovo. A ovi naši što su učinili, to me baš sramoti. To mi je puno teže… Šta je ono pisalo? ‘Nema oprosta…’ Užas, užas, jedan! Ko je to napisao, pa ko si ti da to kažeš?!“, pitao je vidno uzrujan.  

U razgovor su se uključili i oni koji su prije 34 godine bili u vojnim redovima koji su hitali ka Dubrovniku.

Radomir Goranović, nekadašnji oficir KOS-a JNA, koji je bio i isljednik u logoru Morinj i čije se svjedočenje nalazi u knjizi, tvrdi da ništa od onoga što je vlast plasirala uoči napada na Dubrovnik nije bila istina.

„Zlikovci koji su lagali Crnu Goru i gurnuli djecu u krvoproliće, koji su dobili nacionalne penzije, koji i danas drmaju u Crnoj Gori na nekim funkcijama, koji su govorili da 30.000 ustaša kreće na Crnu Goru. Sve je bila laž!“ - piše Akcija za ljudska prava.

U vrijeme napada na dubrovački kraj komandant bataljona JNA bio je i Rade Radoman. Tvrdi da se od prvog dana protivio mobilizaciji i da su se zato on i bliski oficiri obraćali državnom i vojnom rukovodstvu.

„Postavljali smo pitanja gdje idemo i protiv koga ratujemo. Postavljali smo i pitanja tko je izvršio ratnu mobilizaciju, jer nije Predsjedništvo. Da li je onda JNA izvršila državni udar i uzela sudbinu zemlje u svoje ruke? Nije bilo odgovora”, prisjeća se Radoman.

Ukazao je i na obiteljske drame koje su slijedile nakon što su sinovi odbijali ići u rat.

„Otac hoće da ubije sina, jer mu je sin bacio pušku. Neće da ide u rat… Hoće da puca u sina, a majka i sestra skaču ispred pištolja. Dva mjeseca njih dvije spavaju naizmjenično na pragu od sobe, da otac ne ubije sina, jer je obrukao porodicu i bacio oružje. Taj momak je teško obolio od stresa, od muke i, nažalost, umro. Ima mnogo sličnih slučajeva“, upozorio je Radoman.

Zoran Kapisoda, čije je svjedočenje takođe zabilježeno u knjizi, objasnio je da su rezervisti, koji su poslani na Dubrovnik, imali malo izbora.

„Morali smo biratihoćemo li ići na Vojni sud, u zatvor, ili da idemo na Grab. Nama je rečeno da idemo na Grab, da stojimo tamo i čuvamo granicu Crne Gore.“

No, i pored toga, Kapisoda je poslan na dubrovačko ratište. Tvrdi, pak, da u njegovoj vojnoj knjižici piše da je bio na vojnoj vježbi, a ne da je ratovao. Uputio je i ispriku gostima iz Dubrovnika.

„Oprostite što sam bio u zabludi. Nisam imao izbora, i sad osjećam da nemam izbora“, poručio je Kapisoda.

Knjiga „Sjećanja na rat – opsada Dubrovnika 1991-1992.“ dostupna je ovdje.

Predstavljanje publikacije je organizirano u okviru projekta „Opsada Dubrovnika 1991-1992: Sjećanja na rat da se zlo ne ponovi”, koji zajedno provode Akcija za ljudska prava i NVU Prazan prostor, uz podršku Evropske unije kroz regionalni projekat „EU podrška izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, a koji implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).