Doktorica znanosti Aida Cvjetković održala je u organizaciji dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske i Dubrovačkih knjižnica u Saloči od zrcala predavanje Našijenci u svijetu koja govori o uspjehu ljudi s ovog područja koji su iselili u 19. stoljeću s Elafita i iz Dubrovačkog primorja. Bilo je tako riječi o Pasku Baburici, Ivu Kuljevanu, Federiku Glaviću te braći Mihanović koji su ostavili najviše tragova. Okupljene je uvodno pozdravila knjižničarka Nikolina Njirić.
Navela je predavačica početno kako je danas 4 milijuna Hrvata u dijaspori, a iselili su u 27 zemalja. Najčešći razlozi iseljavanja su nezaposlenost, visoki troškovi života, nepotizam, korupcija, povijesne okolnosti... U vrijeme Dubrovačke Republike bilo je puno Dubrovčana koji su se proslavili u svijetu, ali se malo zna za njih. Iznijela je tako primjer Antuna Pušića, portugalskog admirala hrvatskog porijekla. Veliko iseljavanje dogodilo se u 15. stoljeću i to širenjem Osmanskog Carstva, ali najveći val iseljavanja bio je ipak u 19. stoljeću kad su Hrvati iseljavali u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland, Južnoafričku Republiku. U 20. stoljeću najveći broj Hrvata otišlo je na Zapad, a u 21. stoljeću Hrvati odlaze po Europi, posebno se Irska istaknula u posljednje vrijeme. Veliki se broj iseljenika i vraća, najviše iz Južnoafričke Republike, vjerojatno zbog tamošnje nesigurne situacije. Najviše hrvatskih iseljenika je u SAD-u, Njemačkoj, Argentini, Australiji, Kanadi, Čileu, Novom Zelandu i Švicarskoj.
U potrazi za boljim životom, iseljenici su odlazili posvuda. Mnogi su zarađivali jedan dolar dnevno u tvornicama salitre, a neki su kasnije postali vlasnici tih tvornica. Teška gospodarska situacija uvjetovala je iseljavanje... Hrvati su prodavali vino po zlato kad se pojavila filoksera i peronospora u Francuskoj, uvjereni da će to stanje potrajati, ali bolest vinove loze je brzo došla u Italiju i polako u Dalmaciju. U ono doba ljudi su imali puno djece a djecu je trebalo prehraniti. Odlazili su najjači, a putovanje do Južne Amerike je trajalo od 20 do 40 dana, ovisno jesu li plovili jedrenjakom ili parobrodom. Zbog loših higijenskih uvjeta, beškota i čaja koju su bili jedina hrana na brodu, na putu je vladala smrtnost od 2 do 3 posto. Najveći dio Hrvata odlazio je u Čile jer su dobivali zemljište, a restrikcije za iseljenike su bile minimalne.
Hrvati su se bolje snalazili nego druge nacije jer su Hrvati znali talijanski te zbog sličnosti sa španjolskim lakše im je bilo svladati novi jezik. Također, imali su odlične odnose s domaćim stanovništvom. Rudnicima su davali imena mjesta i otoka iz domovine... Bio je to težak rad, ispočetka su se bavili opskrbom i trgovinom, a kasnije sve više rudarstvom jer su shvatili da je to financijski isplativije. Hrvati koji su došli u Punta Arenas najprije su se tako bavili pekarstvom, a onda su postali stočari. Inače, u Čileu je vrlo aktivna hrvatska zajednica, službeno je 200 tisuća Hrvata, a mišljenja je Cvjetković da ih ima i 300 tisuća. Dosta Korčulana je stiglo u Čile, a nisu zaboravili svoju baštinu pa su ponijeli i svoje nošnje!
Baburica je vrlo rano otišao s Kalamote u Trebinje gdje je pet godina bio šegrt. Sa 17 godina je iselio u Južnu Ameriku. Imao je dva brata i jednu sestru, postao je "kralj salitre", zapošljavao je 30 tisuća Hrvata. Imao je preko 30 tvornica salitre, osnivao je dobrotvorne zaklade, a kuća koju je kupio je danas Muzej likovne umjetnosti. Postao je prvi počasni građanin Dubrovnika 1920., nekoliko ulica nosi njegovo ime jer nije zaboravio svoj kraj, slao je financijska sredstva za brojne projekte... Prvo je otvorio gvožđariju, prevozio je stoku, imao lanac mesnica i klaonica, a onda je krenuo u posao sa salitrom. Ulagao je u banke, a jedan je od osnivača Jugoslavenskog Lloyda. Cvjetković je rekla kako je svatko koga bi na ulici u Čileu pitala znao tko je Pasko Baburica. Preminuo je 1941. u Valparaisu.
Kuljevan se rodio na Lopudu 1850., imao je 10 braće, a sedmero djece. Nije zaboravio svoj otok, trudio ga se unaprijediti, htio je dovesti električnu energiju na Lopud ali se naljutio na Lopuđane pa je odustao. Trudio se poboljšati otok na sve moguće načine, a 1926. je došao u svoj rodni kraj pa se razočarao kad je vidio što je sve napravljeno poslanim sredstvima.
- Svi naši iseljenici su čuvali svoj teško zarađeni novac, ali su ga davali za dobrotvorne svrhe. Lokalci su mislili da su to lako zarađeni novci, da su to "portfelji bez dna"... Ali, bilo je tu i raznih prijevara kad bi se slao novac za dobrotvorne svrhe, bilo je svađa..., podvukla je predavačica.
Preminuo je Kuljevan 1928. u gradu Chiclayo.
Glavić je, prema riječima predavačice, bio poseban. Bio je tajnovit te je, kad je Cvjetković pisala knjigu o njemu, bilo teško doći do biografskih podataka. Skoro je tri godine istraživala njegov život. Glavić je drugačiji jer se vratio, donio je svoj kapital koji je bio oplođen i do danas se koristi.
- Da nije bilo Federika Glavića, Dubrovnik i njegovo pomorstvo bilo bi izbrisano s karte gospodarstva. Da nije bilo njega, ne bi bilo povratka brodova u Dubrovnik niti bi bilo Atlantske plovidbe... Sad je otplovila u Zadar! Cijenio je sredinu iz koje je potekao, a njega nisu cijenili, podrugljivo su ga zvali "tovarom od zlata". Zaposlio bi koga god je mogao, puno je stvari financirao, ulagao je u turizam kad ga još nije ni bilo, ulagao je u tramvaje, a tramvajska stanica kod Vile Dubravke bila je tamo na njegov zahtjev. Sve segmente života u Dubrovniku je pokrio, ali nije trpio nerad, komentirala je predavačica koja je dodala kako ga je posebno dotukla smrt kćerke Marije. Kad je Glavić preminuo 1941. godine, cijeli Grad je bio zavijen u crno.
- Nismo mu se dovoljno odužili, nadam se da će buduće generacije to napraviti, mišljenja je Cvjetković.
Nikola i Miho Mihanović bila su dva velika dobrotvora, a obojica su završila u Južnoj Americi. Imali su sedmero braće i tri sestre. Otac Petar je bio pomorac tako je Nikola Mihanović počeo raditi u pomorstvu. Bio je jako vrijedan i uspješan. Kao i Glavić, oženio se bogatom udovicom. Bio je počasni konzul Austro-Ugarske, izgradio je prvi neboder u Buenos Airesu, 1897. imao je 57, a početkom 20. stoljeća tristotinjak brodova. Preminuo je u Buenos Airesu 1929.
- Svi našijenci koji su se obogatili, bavili su se raznim gospodarskim granama. Nikola i Miho Mihanović trudili su se da ljudi koji žive s njima žive bolje i kvalitetnije, jako su se brinuli za žene, osnivali su zadruge, tečajeve, unaprjeđivali život žene na selu, puno su ulagali u školstvo, gradili su gustijerne... Udružili su se s Račićem pa su postali jako moćni brodari. Nisu se bavili politikom, ali su se borili protiv talijanskog svojatanja Dalmacije. Nikola Mihanović odlikovan je, a dobio je titulu "baruna". Zašto smo park u Pilama nazvali Park u Pilama?! Mogli smo ga nazvati Mihanovićev park jer je toliko toga napravio za ovaj grad, za sela u Primorju! Ni Mihanović, ni Glavić, ni Kuljevan nemaju ulicu u Dubrovniku! Braća Mihanović ulagali su u školstvo, zdravstvo, dijelili su pomoć siromašnima, pomagali su rodbinu, obitelji, župe, iseljenička društva u Južnoj Americi, a škola u Dolima je njihovo djelo... Bavili su se dosta školstvom i zdravstvom, što je jako bitno za jedno društvo. Nikola Mihanović pomogao je češkom botaničaru Friču u istraživanju pa je ovaj kao znak zahvalnosti kaktusu dao ime po dobrotvoru s hrvatskog juga. Preminuo je Nikola Mihanović 1929. u 83. godini života, a on i brat mu Miho pokopani su u Buenos Airesu, navela je predavačica.
Miho Mihanović bio je filantrop, govorio je nekoliko jezika te je, kako je kazala predavačica, imao "veliko srce". Nepismenost je smatrao najvećim problemom naroda, više ga je zanimalo obrazovanje od stjecanja kapitala. Inače, danas je u Južnoj Americi oko 300 živih potomaka braće Mihanović.
- Teška nevolja natjerala ih je da napuste svoju domovinu, otišli su bez škola, posebnih kompetencija a puno su postigli. Bilo je i puno onih koji nisu ništa postigli, bilo je i onih koji bi se i vratili ali ih je bilo sramota ili nisu imali novaca vratiti se. Neki su posudili novac od zelenaša pa im je trebalo vremena da vrate solde... Otišli su na najsurovitija mjesta gdje nitko nije htio otići, bili su snažni i puni volje za rad. Mnogi su gradili tuđe domovine, ali ne zaboravivši svoje. Trebali bismo se ovim ljudima bolje odužiti, zaključila je Cvjetković zahvalivši gospodinu Brbori na brojnim podacima o braći Mihanović te Matici hrvatskoj na prilici da govori o našijencima u svijetu.
Na kraju se u ime dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske zahvalila Monika Grdiša Asić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....