Akademski slikar, likovni pedagog i pjesnik Josip Škerlj pisao je za naš tjednik: Volim novine, Dubrovački je lijepo osjetiti pod prstima

‘Posjetio jedan naš gospar dubrovačkog slikara Lukšu Peka, zatražio sliku takvu i tolikih dimenzija. Kako mu cijena nije odgovarala, zahvalio se i primijetio da mu je jeftinije ako preboji cijelu sobu, nego da slikom prekrije vlažnu mrlju na zidu.

- Tako mnoge slike umiru, gorko će Lukša. Često se pitam gdje vise neke moje slike...‘

Ove retke te daleke 1971. u Dubrovačkom vjesniku napisao je akademski slikar, likovni pedagog i pjesnik Josip Škerlj. Njegova kolumna ‘Galerija mladih stvaralaca‘ u Dubrovačkom je izlazila otprilike dvije godine. Ugostio je tu brojne sugrađane, poznanike i prijatelje, slikare, glazbenike, pjesnike, pisce, kipare, inženjere, arhitekte... U Škerljevoj ‘Galeriji‘ našli su se Ivo Jašić, Vedran Grabovac, Đorđe Trkulja, Pero Šantić, Milan Milišić, Slobodan Janjić, Mato Jerinić, Milan Karlovac...

Škerljeva kolumna ‘Galerija mladih stvaralaca‘ u Dubrovačkom je izlazila otprilike dvije godine

Dv/

Pisao je za Dubrovački u mladim danima, kasnije, kroz 60 godina njegovog umjetničkog stvaralaštva o njemu su pisali u Dubrovačkom. Pišu i danas. Dvije dubrovačke institucije vjerno se prate.

Meštar Mato

Kad je izašao prvi broj Dubrovačkog vjesnika Josip je bio devetogodišnjak.

- Bilo je filmski i zanimljivo, sjećam se meštra Mata ‘Novinara‘ Balarina (poznati dubrovački kolporter), imao je razne novine pa bi ih nudio glasno kroz grad, vazda bi se sa strane čulo ‘imaš li Dubrovački?‘. To su dječje slike. Poslije sam nekako našao prijatelje u novini pa sam i ja malo piskaro, imao i kolumnu. Mnogi su me ispravljali dok nisam ušao u to – kroz osmijeh će Škerlj koji je od tada objavio više od 20 ukoričenih naslova.

- Mene je to gustalo, mislio sam ako ne bude nikakvog posla pa ću bit malo novinar. Ali išao je taj radni vijek raznim putovima, raznim ulicama i bio je raznolik. Nešto će ostat na nekom zidu sigurno.

Čuvao je Škerlj te novinske isječke sve dok nisu nestali zajedno sa spaljenom kućom u Župi dubrovačkoj tijekom Domovinskog rata. ‘Mnogo toga je izgorjelo i slika i crteža i novina, te prijeratne uspomene su nestale, ali sreća imam ove poslijeratne‘, kaže nam dubrovački slikar koji je izlagao na stotinjak samostalnih izložbi, bio sudionik brojnih izložbi i likovnih kolonija u Hrvatskoj i izvan nje.

- Onda kad sam pisao sjećam se iz novina Suada Ahmetovića, Nikole Isufija, pa Davor Mojaš, Vedran Benić, sve su to ‘tipovi‘ koji su bili tamo. I Feđa Šehović je isto piskaro u novini u tim nekim svojim počecima. A i ja sam se vrtio tu, usput sam bio i nastavnik – kaže nam sugovornik i posebno ističe vrijeme Domovinskog rata kada je unatoč opsadi grada ratni Dubrovački dolazio do sugrađana.

- Dubrovački vjesnik je isto izlazio, skrivećki ali je izlazio. Tih par listova koji su izlazili pod opsadom za Grad je tada bilo jako bitno. Imao je i krv i duh, Grad je bio živ. Ima i nekoliko mojih crteža u tim ratnim izdanjima – kaže nam Škerlj.

Tekst novinara Suada Ahmetovića o Josipu Škerlju

Dv/

Svi su bitni akteri kulturnog života grada, čini se, oštrili pero u Dubrovačkom vjesniku?

- Zašto ne, to je najbolje! To je lokalni list koji je bio među najboljima koje znam. Trenutno sve manje piskaram, radije slikam, ko će više radit sa slovima! Služim se bojom radije. Opet slikam pa mi neka ulica padne na pamet i krenem – kaže ovaj svestrani umjetnik i spominje svoju zadnju knjigu pjesama o likovnim kolonijama.

Pitamo ga što ga u našoj novini najviše zanima:

- U jednom trenutku me zanimalo koga više nema među nama, jer svih nas čeka da nas tamo pročitaju – uz osmijeh će pa dodaje kako ne voli šture informacije, tek kratke izvatke već tekstove s težinom.

Onaj koji ‘pozna‘ dušu

- Ako nisam tu kad Dubrovački izađe, kad se vratim natrag u grad ili kupim novinu ili u brijačnici ili nekom lokalu pročitam najnovije izdanje. Dubrovački je bio dio života, redovito, i danas ga kupujem – ističe akademski slikar.

Novinar Dubrovačkog vjesnika Suad Ahmetović 1968. u tekstu naslovljenom ‘Umjetnik, slike i dječaci‘ Škerlja tada naziva jednim od trojice najmlađih dubrovačkih likovnih umjetnika:

‘... Iz Škerljevih slika izbija svojstvena suptilnost. Onaj tko ‘pozna‘ dušu Dubrovnika, otkrit će lako u njegovim radovima staru istinu da je to miran grad. Na Škerljevim vedutama Dubrovnik je onakav kakvog ga rijetko ili uopće nisu vidjeli ni oni koji u njemu žive...‘, piše Ahmetović.

Škerljevi Zelenci, crtež objavljen u našoj novini 1968. godine

Dv/

Nijedan novinar koji je pisao o njemu nije mu stao na žulj:

- Ma ne, nitko, svi su bili uzor. Samo par ljudi je na moju ženu Emicu bilo kivno, ona je pisala kritike u Dubrovačkog vjesniku ali jako kratko, dva, tri članka pa je odustala nakon kritika – prisjeća se Škerlj. Četiri desetljeća atelijer mu je bio u bastionu Svete Margarite na zidinama, unatrag nekoliko godina je na Pelinama, svoju povezanost s Gradom svjedoči u potezu kistom i u napisanoj riječi. Jer sve što ne može reći slikom, nastoji objasniti stihom i obratno – kazao je jednom prilikom. Poput Dubrovačkog vjesnika i Škerlj ove godine slavi vrijednu obljetnicu – 60 godina bogatog stvaralačkog djelovanja, od 1965. kada je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do danas.

- Izlagao sam tim povodom u Mostaru. Baš sam primjerak novine, kažem da je to moj broj jer u njemu je novinar Bruno Lucić pisao o mom životu i stvaranju, odnio u Mostar i oni su ga ‘spremili‘ u svoju povijest. Spremam obljetničku izložbu za Umjetničku galeriju u prosincu. Do tad ću još štogod naslikat. Izložbu priprema Antun Karaman, on je organizirao i prvu moju izložbu u Galeriji prije 30 godina – napominje Josip Škerlj i za kraj nije izostala poruka Dubrovačkom:

- Što se mene tiče, volio bih da Dubrovački traje jer volim novine, neka o(p)stanu, lijepo ih je osjetiti pod prstima. Dok ima šuma, bit će i papira. Valjda!