Četrdeset je godina bio u kuli na Poljani Mrtvo zvono, a posljednjih nekoliko godina njegov atelje je na Batali gdje stvara s jednakim intenzitetom jer u njemu boravi svaki dan po 7, 8 sati, dakle, odradi cijelu jednu poštenu šihtu. Dolazi ujutro i popodne, uglavnom pješice iz Gruža... Najveće zadovoljstvo mu je doći u atelje, prava uživancija, a dobra strana slikarstva je, kako kaže, da nikoga ne ugrožava... To je životni ritam i itinerar dubrovačkog akademskog slikara Lukša Peka. Kao umjetnik odavno čvrsto stoji na kolorističkom pijedestalu, svojim prepoznatljivim radom uveličao je dubrovačku slikarsku mapu, a tako dugo kreativno trajanje nije prošlo nezabilježeno, posebno ne u Dubrovačkom vjesniku.
Jedan bi kupio pa proslijedio drugima
- Dubrovački vjesnik je bio jedna lokalna novina koja se u početku najviše bavila politikom i koju nisam čitao. Bili su tu izvještaji s Komiteta, raznih sjednica i to nisam čitao, ali čitao sam druge stvari, recimo, bili su prikazi o tome što se događa u teatru, bilo je tekstova o izložbama i koncertima, ozbiljni su ljudi pisali o tome... Čitao sam i Sport jer sam se prije bavio sportom. Prednje stvari nisam htio čitati jer su to bili čisti komitetski izvještaji, komitet i partija su vodili glavnu riječ... Možda isprva nisu svi kupovali Dubrovački, ali su ga čitali, nekima je to bilo skupo u to doba jer nije bilo para... Nitko ne može shvatiti koliko smo mi bili siromašni poslije rata, to je bilo teško siromaštvo. Moji prijatelji iz Gruža koji su išli sa mnom u školu dolazili bi bosi... A zimi, cijelu zimu smo svi mi bili u kratkim gaćama... Vladalo je opće siromaštvo tako da je kupnja Dubrovačkog bila opterećenje ljudima, ali se novina čitala! Jedan bi ga kupio pa proslijedio drugom..., priča slikar.
Zanimljivo je kako se Peko prvi put u Dubrovačkom vjesniku ne pojavljuje na stranicama Kulture.
- Najprije sam se pojavio u Sportu jer je moralo proći dosta vremena dok sam došao do Kulture... Sjećam se, bilo je školsko prvenstvo u atletici, bio sam tad malo jači pa sam bacao kuglu, bio sam pobjednik i pisalo je: "Luka Peko - pobjednik", pobijedio sam u bacanju kugle! Ne znam koje je to godine bilo, vjerujem 1955. kad sam išao u osnovnu školu. Normalno, poslije se pisalo o Jugu, o sportu, a u Kulturi sam se pojavio kad sam imao prvu izložbicu, zajedno smo prvi put izlagali Trostmann, Škerlj i ja, Tomo Šuljak nam je u Umjetničkoj galeriji napravio izložbu i to je bilo 1965. i tad se pisalo... Tad su pisali likovni kritičari, a bila je tu Sonja Seferović koja je moja školska kolegica i koja je kasnije vrlo ozbiljno o tome pisala... Od svih koji su pisali o likovnom stvaralaštvu, ona je bila daleko ozbiljnija. Pisao je Šuljak, a o teatru je pisao Feđa Šehović iako nije bio novinar... Sve je to išlo naprijed i to mogu tako reći jer sam kao dijete doživio Drugi svjetski rat, njegov završetak i znam kako je bilo, nije bilo kruha, hrane..., naglašava umjetnik.
Nažalost, u vihoru rata su sačuvani isječci nestali u vatri tako da ih danas nema.
- Znao sam urednike u Dubrovačkom, Miha Milića, kasnije Nikolu Isufija te Suada Ahmetovića, a bio sam dobar i s Dubravkom Cotom... Čak me je Suad Ahmetović pitao pa su me angažirali i napravio sam logo Dubrovačkog vjesnika. Dugo vremena se upotrebljavao, mislim da je to bilo negdje 80-ih godina, započinje Peko.
Novina cijenjena s razlogom
Dodaje kako se Dubrovački vjesnik čitao.
- Najviše su ga čitali oni čiji su muževi i očevi bili pomorci jer je u Dubrovačkom bio prikaz gdje se koji dubrovački brod nalazi. Čitale su se aktualnosti, tko je umro, tko se oženio, tko rodio... To je vremenom evoluiralo, bilo je sve manje politike, komitet nije bio toliko angažiran. Došao je Domovinski rat i tad je Dubrovački vjesnik odigrao svoju ulogu iako je redakcija bila pogođena... Svi smo bili vezani za Dubrovački iako nismo imali bogzna nekakvo mišljenje o Dubrovačkom, ali on je, unatoč tome, bio dobar. Recimo, ako si živio u Zagrebu, kupovao si ga u Zagrebu, ljude je zanimalo... Dubrovački vjesnik imao je svoju jako lijepu i dobru funkciju, dugo godina, drago mi je što je to tako, dodaje Peko.
Sjeća se da su ga mnogi novinari zvali zbog razgovora i izjava...
- Dubrovački vjesnik je bio podcjenjivan u Dubrovniku, ali i cijenjen u Dubrovniku. Podcjenjivan bez razloga, a cijenjen s razlogom! Nije ga trebalo podcjenjivati. Bila je to dobra novina - u skladu s vremenom, a danas je to sasvim drukčije. Znam da se Dubrovački dugo vremena tiskao u tiskari Oslobođenja u Sarajevu pa je znalo biti nekih ‘jezičnih nedoumica‘, ubacivane su nekad riječi koje nisu uopće bile prisutne u dubrovačkom govoru... Ali, uglavnom se pazilo na jezik... Tiskao se Dubrovački najprije u Gradu i to je bio knjigotisak, bio je problem u tome što, ako hoćete prikazati neku sliku, morate imati klišej, a to se nije izrađivalo u dubrovačkoj tiskari, nego se to radilo negdje u Beogradu, trebalo je vremena dok bi to došlo... Kad se Dubrovački počeo tiskati u Sarajevu, bio je to tiskarski napredak... Dubrovački vjesnik živio je svojim životom..., priča Peko.
Priznaje kako ga, kao ni ostale novine, danas ne čita, ali za Dubrovački ima jednu jedinu želju:
- Želio bih da Dubrovački vjesnik postane prava, velika novina i da ga se može kupiti u New Yorku, Parizu, Londonu kao što sam ga ja nekad kupovao u Zagrebu! - poručuje akademski slikar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....