StoryEditorOCM
Kultura‘F32‘ U LAZARETIMA

Aleksandar Stanković: O depri sam pričao u Lepoglavi, javio mi se lik s kojim sam bio na sudu, na jedno pitanje ostao sam ‘paf‘, a kćeri sam objasnio bolest, rekla je: ‘Tata...‘

Piše Bruno Lucić
10. studenog 2026. - 09:01
Aleksandar Stanković i Katarina Milat KraljMihael Barišić/Cropix
Prati Dubrovački vjesnik na Googleu

Nakon što je u ožujku 2024. dubrovačkoj publici prezentirao knjigu Depra u kojoj je progovorio o svojoj borbi s bolešću, novinar, urednik i voditelj Aleksandar Stanković predstavio je u petoj lađi Lazareta novo djelo: F32. U ime organizatora događaja, okupljene je pozdravila direktorica Dubrovačke baštine Katarina Milat Kralj koja je, kao i prije dvije i pol godine, bila moderatorica predstavljanja.

- Kad sam pisao prvu knjigu o depresiji, sam sebi sam rekao da neće biti više knjiga jer sam mislio da nemam što za reći, ali nakon što sam napisao prvu knjigu, bilo je toliko reakcija da sam odlučio zabilježiti taj trenutak, to vrijeme. Pisao sam o tome kako su ljudi reagirali na to da netko ima dijagnozu F32 a što je medicinska šifra za depresivno stanje. Bio sam iznenađen da je toliko ljudi imalo potrebu obratiti mi se osobno i ispričati što im se događa u životu ili nekome njima bliskome a što nikome drugom ne mogu prenijeti, ako i mogu, onda vrlo uskom ljudi mogu svjedočiti što im se događa. Nakon što je izašla Depra, dva ili tri dana u mjestu u kojem živimo počeli su mi se obraćati mnogobrojni ljudi koji su počeli prepričavati svoje sudbine i sudbine svojih bližnjih. Nisu od mene ništa specijalno tražili, nego sam im bio čovjek kojemu mogu povjeriti svoju priču. Govorili su mi tako: "Ja...", "Ja...", "Moja mama...", "Moj tata...", "Moje 11-godišnje dijete...", a da ne govorim o tome koliko je toga bilo na društvenim mrežama i mailom! Kad su mi ljudi krenuli pričati, od toga sam napisao tridesetak kratkih priča koje sam doznao u povjerenju ali sam, naravno, izmijenio identitete ljudi i od toga sam napravio knjigu. U prvom dijelu knjige su reakcije, nalaze se tu svjedočanstva ljudi koji su mi bliski, oni koji su dalje i oni koji su mi najdalje..., objasnio je Stanković te pročitao jednu priču koja govori o tome kako mu se javilo sedmero ljudi, kolega s televizije.

image
Mihael Barišić/Cropix

Nekima je bilo lošije, nekima bolje. Troje je najavilo kako će uskoro izaći u javnosti s bolešću jer ih je Stankovićev nastup ohrabrio. No, jedan je odlučio razgovarati sa suprugom, jedan s psihijatrom, a jedan s upravom svoje televizijske kuće za koju je u tom trenutku radio. Stanković je naveo kako je zadovoljan ali i ujedno zabrinut da to ne postane "pomodni hir nas dokonih žurnalista jer smo, eto, svi depresivci". Svo troje kolega na kraju je odustalo od javnog istupa o bolesti.

- Htio sam naznačiti koliko me iznenadila činjenica da korporacija u kojoj je radio jedan od kolega ne želi da on govori o svom stanju jer bi im to narušilo ugled?! To je jedna od negativnih reakcija nakon objave knjige. Razumijem da je ovo dvoje kolega nakon razgovora s psihijatrom odnosno suprugom odustalo, ali ovako nešto nisam očekivao od jedne televizijske kuće. Kolega je kasnije otišao i sad se bavi sasvim drugim poslom. Reakcije na prvu knjigu su bile pozitivne, bilo je nešto negativnih, ali bilo ih je manje nego što sam očekivao odnosno manje ih je došlo do mene nego što sam očekivao... Neke reakcije ticale su se moje bivše šefice, jednog političara i jedne novinarke koja je pisala o Depri... S bivšom šeficom i političarem se očigledno nikad nisam slagao, političar me nije volio zbog javnog angažmana i zbog toga su oni izvukli zaključak da simuliram bolest i da je sve ovo što govorim laž. Moram priznati, nisam imun na zločestoću, naravno da mi nije drago zbog toga ali nekako sam se svjesno trudio to zanemariti i zato večeras neću spominjati imena tih ljudi jer bi im se davala prevelika važnost. Javio mi se čovjek koji je bio na sudu sa mnom, izgubio je, osuđen jer mi je nekad prije u karijeri prijetio. Nije bio u zatvoru, nego je bio uvjetno osuđen, prošao mu je rok kušnje, a javio mi se da mi kaže da ima sličan problem u svojoj obitelji i da u potpunosti razumije što sam napisao u knjizi. Predložio je da se nađemo na piću, nismo se našli jer mislim da za tim nema potrebe, ali mi je drago zbog te geste jer ima nade. Ako je knjiga došla do njega, da do nikog drugog nije došla, bilo bi mi drago! - ispričao je gost.

Potom je pročitao još jednu priču koja govori kako mu se tijekom promocije u Koprivnici javio jedan gospodin s egzistencijalnim problemima koji, kako je rekao, zbog toga ne stigne ni pomisliti da ima depresiju te je optužio autora knjige da sam sebi prodaje priču. Okupljena publika je ušutkala i nadglasala 50-godišnjaka, djelatnica lokalne knjižnice se ispričala gostu, a nakon godinu dana je Stanković taj događaj zabilježio te je završio ukoričen u knjizi.

- Čovjeku ne treba zamjeriti jer o bolesti ne zna ništa. Znam ljude koji su slično razmišljali poput njega i nesretnim događajem ostali su bez djece i sad u sjećanju traže trenutak kad su im kćeri i sinovi tražili pomoć, podcrtao je autor knjige. 

Na Interliberu je Stanković doživio situaciju da baš nikome nije potpisao knjigu, nitko to nije tražio od njega što je ispao svojevrsni ‘ispit‘ za njegov ego ali je i to završilo u knjizi. Što se tiče neobičnih promocija, drugačija je bila ona u Lepoglavi. Od 600 zatvorenika, predavanju o depresiji prisustvovalo je njih 63.

image
Mihael Barišić/Cropix

- Prilikom postavljanja pitanja svaki od zatvorenika priznao mi je da mu je žao što sam bolestan! Inače, kad sam napisao prvu knjigu i kad sam imao prvu javnu promociju, nisam znao kako će ovakve situacije djelovati na mene. Bio sam dosta anksiozan u prvi mah, nisam se dobro osjećao, ali nakon tog prvotnog vala i hypea oko knjige, a odradio sam 50 promocija, toga više nije bilo. Moja supruga mi kaže: "Radi to jer imam dojam da se osjećaš bolje i da si nakon toga na neki način sretniji!" Ovakve sastanke volim, pogotovo kad krene dio s pitanjima publike, kad krene interakcija jer imam dojam da radim nešto korisno. Najčešće se ljudi otvore, iznesu svoj primjer, stvorimo neku malu sigurnu zajednicu gdje ljudi koji imaju sličan problem ili netko njihov ima taj problem, mogu iznijeti taj isti problem bez straha da će doživjeti prijezir, prijeki pogled ili stigmu. Zato mi supruga kaže: "Odi, veseliji si nakon toga!" Premda je to paradoksalno... Osjećam se smireniji kad sudjelujem na ovakvim stvarima, priznalo je zaštitno lice HRT-ove emisije Nedjeljom u 2.

Ispričao je kako se bolest odrazila na njegovom radnom mjestu.

- Ja sam dobio podršku od vaše sugrađanke, moje šefice Marije Nemčić s kojom dobro surađujem i kojoj sam rekao da sam bolestan, da ću izdati knjigu, a ona je rekla: "Aco, to je tvoja privatna stvar, dobro je da pričaš o tome. Što se tiče HRT-a, imaš svu moguću podršku ako će ti trebati!" Prije 15 godina nisam imao dobar odnos s urednicima, tad im nisam htio priznati da sam bolestan, ali su to primijetili moji najbliži suradnici... Prva tri, četiri mjeseca bilo mi je užasno loše, smršavio sam 10 kilograma, bio sam smušen, kod mene su se javljali znakovi apsolutnog nedostatka koncentracije, životnog veselja, jako izražena anksioznost, nedostatak apetita, nisam mogao spavati... Razvuklo se to tri, četiri, pet mjeseci dok su počeli djelovati rezultati terapije... Nisam nikome htio reći u firmi, nisam bio u dobrim odnosima s urednicima, bojao sam se da će me poslati na bolovanje i da će, kad se vratim, netko drugi raditi emisiju i da će mi se zahvaliti... Psihoterapeutkinja mi je dala savjet: "Radi koliko god možeš!" Imao samo srednje teški depresivni oblik, a radna terapija može biti dobra i korisna da se, recimo, ne bi samosažalijevao... Držao sam se te njezine devize, a kasnije, kad je terapija počela djelovati, bilo mi je bolje. Nikad mi nije bilo loše kao te 2010. I dan danas pijem tablete i funkcionalan sam. U 16 godina, koliko imam dijagnozu, napravio sam pet sezona putopisnog serijala, sezone emisije Nedjeljom u 2, napisao sam dvije knjige, a supruga i ja dobili smo još jedno dijete. Dakle, ljudima koji imaju slične probleme želim vlastitim primjerom pokazati - može se! Imam sreću što nemam najteži oblik depresije, ali i u srednje teškom depresivnom stanju se upornošću, disciplinom i srećom može biti sasvim funkcionalan, poručio je Stanković.

Od moderatorice je dobio pitanje kako je odabrao priče za knjigu.

- Bilo je više svjedočanstava nego što ih ima u knjizi, a išao sam ispričati nešto što je i meni bilo zanimljivo. Ima tu svakakvih situacija, ima i suicida osoba za koje nitko nikad ne bi pretpostavio da će si uskratiti život... Psihijatrica mi je kad sam došao rekla da, gledajući me na televiziji, nikad ne bi rekla da imam depresiju i to unatoč tome što je žena u mirovini i što iza sebe ima 40-godišnje iskustvo liječenja depresije. Ona nikad ne bi pretpostavljala da imam tu bolest. Ljudi su na najrazličitije načine dobivali dijagnozu depresije... Osim trideset priča, stavio sam u knjigu 31. priču. Malo sam se poigrao jer je, dok sam pisao drugu knjigu, postojala umjetna inteligencija, postajao je ChatGPT i odlučio sam da umjetna inteligencija napiše jednu takvu priču... Dao sam joj upute što želim, nije mi se svidjelo prvo, drugo niti treće uprizorenje koje mi je poslala umjetna inteligencija, morao sam dosta uputa davati, a poslao sam 10 svojih priča da ona napiše priču po tom obrascu i nakon tri ili četiri sata truda stigla je priča koja je ušla u ovu knjigu. Urednici koja je uređivala i prvu knjigu ispričao sam ovo što i vama, a nakon tri pokušaja nije uspjela pogoditi o kojoj se priči radi. Jedina koja je pogodila bila je moja supruga. Nisu mogli pogoditi niti moji frendovi koji su pročitali knjigu... Malo se šalim ali došli smo do trenutka kad će umjetna inteligencija sasvim dobro pisati poput nas. Nisam optimist i nisam pesimist, ne znam kako će ovo završiti, ali malo sam se zezao... Ljudi mi se sad javljaju i pitaju me je li to ta i ta priča, ali im ne želim reći koja je... Na taj način svjedočimo nekom trenutku, priznao je Stanković te nastavio:

- Na kraju knjige sam zamolio ChatGPT da sa mnom napravi intervju kakav bi novinar Aleksandar Stanković radio s piscem Aleksandrom Stankovićem i zamolio sam ga da bude provokativan kod postavljanja pitanja. I, bio je provokativan... Tako prvo pitanje glasi: "Gospodine Stankoviću, jeste li ikad pomislili da možda eksploatirate vlastitu muku ili patnju, da zarađujete novce na tuđoj i vlastitoj muci?" Ostao sam paf! Pomislio sam: "Koje đubre!" To pitanje sam sebi ne bih usudio postaviti, a ovaj mi je postavio to pitanje u sekundi! Ili OVA - da budem pristojan jer se uvijek obračunavam s muškarcima s druge strane! (smijeh) S psihoterapeutkinjom sam o tome razgovarao tijekom jedne seanse... Ne želim postati "maneken za depresiju", knjiga košta 20 eura, a da li eksploatiram sebe? Moj odgovor na njezino pitanje je: DA. Ne treba od toga bježati, ali bitno je da je veća korist... Svi mi sebe produciramo na ovaj ili onaj način, ne bi se tu vama pojavio da nemam tu potrebu... Ekshibicionist u meni postoji, to samo treba osvijestiti... Pa ne bih radio 27 godina na televiziji da toga nema u meni! Nije da ću zaraditi za stan, ali jedan fini pristojan motor mogu kupiti od prodaje ove knjige, to moram priznati, naveo je autor knjige F32.

image

Aleksandar Stanković

Mihael Barišić/Cropix

Otkrio da mu nije jednostavno slušati priče drugih i da to može podnijeti do određene mjere.

- Divim se kolegama koji se bave socijalnim temama i koji stalno pišu o tim nesretnim sudbinama jer to ostavi negdje posljedice i na nama... Meni se to u vezi povjeravanja događalo na suosjećajnoj razini, ljudi su imali potrebu ispričati svoje priče, ali kad traže savjet, nelagodno se osjećam jer nisam liječnik, mogu im samo reći da potraže savjet liječnika, ne mogu im davati konkretne savjete... Mogu pričati o svojoj situaciji, kako se 16 godina borim s bolešću, a tu ima oscilacija. Prije tri mjeseca imao sam sličan problem, ne tako težak koji me mučio dva ili tri mjeseca na početku, ali sam se opet vratio antidepresivima nakon godine dana jer mi se bolest opet počela podvlačiti pod kožu. Godinu dana nisam pio antidepresive jer sam pomislio da možda više ne moram, bilo mi je dobro godinu dana, ali odmah se bolest počela ponovno vraćati na način da mi je oduzimala životnu energiju, da se nisam ničemu radovao... Nisam imao manifestacije kao prvi put, a možda bi do toga došlo da ponovno nisam uzeo terapiju. Počeo sam gubiti izazove, poslovne i obiteljske, ničemu se nisam mogao radovati, ni 16-godišnjoj kćerki i sedmogodišnjem sinu, a kad vidiš da se djeci ne raduješ, moraš shvatiti ‘koliko je sati‘... Nisam htio mučiti sebe a ni obitelj jer se to itekako odražava na obitelj, vidi obitelj da se loše osjećate... Vratio sam se antidepresivima i nakon mjeseca, mjeseca i pol bilo mi je bolje, a sad mi je sasvim pristojno. Temeljni cilj mi je da budem dobro, da budem dobar tata i dobar suprug, da mogu raditi svoj posao..., naveo je Stanković te dodao:

- Borim se, nisam prekinuo terapiju zbog nuspojava, mene je to zaobišlo najvećim dijelom, ali razumijem ljude koji se udebljaju 20 kilograma i kad stanu ispred zrcala vide osobu s kojom nisu zadovoljni pa se zapitaju što im je važnije: da se dobro osjećaju u glavi ili će im činjenica da su se udebljali dodatno vratiti nemir pa će promijeniti terapiju ili potpuno odustati od nje. Kod dosta velikog broja ljudi koji piju antidepresive javlja se seksualna disfunkcija i to može biti jedan od razloga za prekid uzimanja terapije ili njezine promjene... Nisam imao neke izraženije nuspojave... Mislio sam da živim relativno zdravo, rekreativno se bavim sportom svaki dan te sam pomislio da mi nakon svih tih godina terapija ne treba, ali ispostavilo se da nije tako. Znam ljude koji su godinama uzimali terapiju, prestali su i više ne uzimaju. Znam i ljude koje nikad nisu pili antidepresive i bolest su pobijedili psihoterapijom. Ne postoji univerzalni lijek kako treba postupiti, ali potražite pomoć liječnika! U 80 do 85 posto slučajeva onih koji potraže pomoć, naći će tu pomoć na ovaj ili onaj način i to je dosta velika brojka, naglasio je gost u Lazaretima.

Tema autosugestija bila je još jedna koje se Stanković na pitanje moderatorice dotaknuo.

- Kad sam bio najlošije, autosugestija mi nije pomagala, nije mi pomagao ni sport kojim se bavim cijeli život... Prije, u trenucima anksioznosti, bi mi to pomoglo. Nakon polemične emisije bih došao kući i tresle bi mi se ruke iako inače nemam tremor. To je bila manifestacija anksioznosti. Otrčao bih potom pet kilometara, vratio bih se i mogao sam normalno jesti juhu, ruka se ne bi tresla... Svaki dan treniram kad god mogu i nakon treninga lakše mi je neka dva sata, osjećam se bolje nego inače. Većinom mi je kod anksioznosti i nekih stanja nakon treninga bolje. Autosugestija ne može puno pomoći, može u nekim graničnim situacijama kad vas bolest uzme, ali autosugestija vam neće pomoći da ozdravite i tu treba potražiti pomoć u medicini, savjetovao je Stanković.

Na red je došlo pitanje hoće li biti nove, treće knjige?

- Sigurno općinstvo neću više ‘daviti‘ s depresijom, barem ne kroz knjige, a ovo je sve što sam rekao o ovoj temi... Imam neke ideje, ali ne tiču se ove teme... Ovo što namjeravam pisati imat će dodirne točke s ovom temom, ali neće ona biti dominantna. Ne bih volio da me se doživljava kao ‘manekena za depresiju‘, doziram svoje pojavljivanje u javnosti. Šira javnosti i kolege novinari žele me često vidjeti da govorim o ovoj temi, ali je kontraproduktivno da neprestano govorim o njoj. Dozirat ću se u javnosti u ovakvim manjim grupama gdje kontakt može biti intenzivniji i otvoreniji, komentirao je Stanković.

Prokomentirao je i koliko je društvo promijenilo svoj odnos prema bolesti.

- Optimist sam po tom pitanju. S obzirom da sam kroz tu temu involviran 16 godina, primjećujem da je stvar bolja, da se dosta razgovara o njoj, a treba razgovarati jer je prognoza Svjetske zdravstvene organizacije da će za dvije do četiri godine depresija biti bolest broj jedan, da će prestići kardiovaskularne bolesti koje su sad broj jedan. Htjeli ili ne, morat ćemo razgovarati o toj temi, ovakvih skupova će biti sve više i više... Psihijatri i psiholozi s kojima sam razgovarao rekli su mi da je kod mladih ljudi od 7., 8. godine pa nadalje eksponencijalni rast anksioznosti i depresije, a da ih nema dovoljno, da se ne mogu boriti s bolešću koliko ona galopira. Senzibilitet postoji, ali postoji i sve veći broji ljudi koji se suočava s njom. Pred zdravstvenim sustavom su neki novi izazovi, nadam se da će odgovori na njih biti adekvatni jer u ovom trenutku sustav adekvatno ne odgovara. U velikim gradovima koliko-toliko, ali u manjim sredinama dosta teško..., konstatirao je Stanković te iznio jedan skandinavski primjer:

- Norveški premijer Kjell Magne Biondevik je 1999. u televizijskom obraćanju naciji priznao da je obolio od depresije i da sljedeća tri mjeseca neće moći obavljati svoj posao. Najavio je da će se pokušati liječiti, povukao se, a rekao je da će se nakon tri mjeseca vidjeti je li sposoban za svoju dužnost... Norveška je javnost dobro reagirala, senzibilizirala se, a on se vratio nakon tri mjeseca, bio je dosta popularniji, bio je dosta bolje, a nakon toga je godinu ili dvije obnašao premijersku dužnost. Normalno da su oni u tom pitanju godinama ispred nas, ali i mi smo godinama ispred drugih, čak i među zemalja u regiji. Moja knjiga je izašla u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini i uvijek kad gostujem tamo, primjećujem izvjesni stup zaostatka tretmana ove teme. Ne trebamo se uljuljkati, ali da je situacija bolja nego prije 10 godina, svakako jest. Kroz knjigu želim da ljudi koji imaju sličan problem, problem prepoznaju, da u ‘bunaru i u mraku‘ u kojima sam se i sâm nalazio nađu nadu i da to vide kroz moj primjer. Druga stvar, želim da ljudi koji ništa ne znaju o toj temi saznaju nešto više o njoj, ustvrdio je autor, novinar i voditelj.

image

Aleksandar Stanković i Katarina Milat Kralj

Mihael Barišić/Cropix

Nakon pitanja iz publike, Stanković je skrenuo pažnju na važnu distinkciju.

- Temeljno polazište je da krenemo razlikovati loše raspoloženje od depresije. Depresijom označavamo loše raspoloženje, čuo sam tako Duška Ćurlića kako to koristi u Plesu za zvijezdama, kako je netko "depresivan" u Plesu sa zvijezdama... Da, to je loše raspoloženje, ali ono traje sat, dva ili tri, dan, dva ili tri ili tjedan dana i onda prođe. U tome je temeljna razlika, klinička depresija dođe i ne prođe ako ne potražite stručnu pomoć. Klinička depresija praćena je s dosta simptoma, osim lošeg raspoloženja, tu su nemir, anksioznost, gubitak apetita... U medicinskoj terminologiji moguće je pronaći 20-ak mogućih simptoma koji karakteriziraju depresiju kao bolest. Loše raspoloženje samo je jedno od dijelova koji čine kliničku depresiju. Liječnici kažu da je depresivna epizoda, za razliku od lošeg raspoloženja i anksioznosti, uvijek praćena razmišljanjem o suicidu. To depresiju razlikuje od ostalih stanja. Vrlo veliki postotak ljudi koji izvrši suicid, od 60 do 70, klinički su depresivni. Bolest treba shvatiti jako ozbiljno, naznačio je Stanković.

Dobio je potom pitanje iz publike o tome kad je i kako s djecom razgovarao o svojoj bolesti.

- Razbolio sam se kad je kćer imala šest mjeseci, kad je bila beba. Taj period sam doživio na traumatičan način jer me u tom periodu, kad mi je bilo najgore, meni beba smetala, jako me uznemiravala... Došao sam od situacije da bih se, kad bih vidio svoje dijete, rasplakao od dragosti, do toga da sam bježao od nje jer me svaki plač uznemiravao! Samog sebe sam optuživao kako sam sebi to dozvolio jer sam inače ulogu tate doživljavao jako važnom u životu. Kasnije sam doznao podatke da svaki četvrti otac doživi postporođajnu depresiju a da to i ne zna. Bio sam iznenađen jer sam mislio da je mogu imati samo žene i da zna biti jako opasna, nisam znao da je očevi mogu imati, nisam znao jesam li je imao, možda bi mi tad bilo lakše da sam znao da sam bolestan... Čak sam pitao dva frenda, pedijatra i ginekologa, znaju li za postporođajnu depresiju kod muškaraca... Rekli su da znaju, a onda sam ih pitao zašto se ne priča o tome?! Priznali su da je to greška... Sinu koji ima sedam godina ništa nisam govorio, a kćerka... Prije izlaska prve knjige supruga je pročitala u pripremi i rekla mi je da bi možda bilo bolje da to ne radim jer se dosta govori i o nama kao obitelji u knjizi a i zbog toga da se Uni, a tako se zove moja kćerka, djeca ne rugaju da joj je tata to što jest. Onda je došao trenutak kad sam sjeo s tad 13 godišnjom kćerkom i objasnio joj kako stoje stvari... Sjeli smo: Una, tata i mama i rekao sam joj da bolujem od bolesti koja se zove depresija, da od nje dosta ljudi boluje a da ne govore o njoj... Rekao sam joj da će izaći knjiga, a njezina reakcija bila je da mi je rekla: "Ne bih rekla da si ti bolestan, tata..." To znači da sam uspješno skrivao bolest pred njom, da sam uspio navući ‘masku‘ kad mi je bilo loše jer kad bi mi bilo loše, vjerojatno mi je bilo bolje kad bih se posvetio njoj, kad bi se igrali, provodili vrijeme skupa... Njezin odgovor da je nisam opteretio svojom bolešću jako mi puno znači. Imala je tu sreću da sam nakon tri ili četiri mjeseca kad mi je bilo najgore došao k sebi i da sam mogao normalno živjeti. To je bio prvi trenutak kad smo ona i ja porazgovarali o toj bolesti. Uvijek zna kad idem na ovakve susrete, ona je tinejdžerica koja relativno dobro ulazi u te stvari. Imao sam, dakle, trenutak kad sam osjetio potrebu s njom otvoreno porazgovarati o tome i nadam se da je to dobro primila, izjavio je Stanković.

Osvrnuo se na sustav i na liječenje depresije.

- Znam za inicijativu udruge Životna linija... Jednom dijelu ljudi je psihoterapija relativno nedostupna, nema dovoljno psihoterapeuta, a i ono što ih ima, često rade u privatnoj praksi i dobar dio ljudi si ne može priuštiti ispravnu terapiju. Ne znam kako je u Dubrovniku, ali jedan sat u Zagrebu je 70 eura... Ne mogu si to svi priuštiti... Postoji inicijativa o tome hoće li HZZO ubuduće snositi dio troškova terapije kod privatnih psihoterapeuta... Bilo bi dobro da se stvar pokuša rješavati, HDZ ima većinu u Saboru... Psihoterapeuti jednostavno nemaju dovoljno vremena baviti se ljudima. Mogu vas primiti na 15 ili 20 minuta, a poslije razgovora vam mogu propisati terapiju... Temeljno je da oni nemaju dovoljno vremena! Hoće li inicijativa biti usvojena ili neće, ne znam. Emisiju ne smijem previše koristiti jer bi se to protumačilo kao sukob interesa, ali neću se libiti da na neki način podržim dobre inicijative koje se pojavljuju, a pojavljuju se, poručio je Stanković.

image
Mihael Barišić/Cropix

Dobio je gost od jedne gospođe pohvalu što je uz Vojislava Mazzocca ili Edija Kiseljaka postao još jedan muškarac s ovih prostora koji je javno priznao da boluje od bolesti.

- Na ovakvim skupovima uvijek je po knjižnicama veći broj žena i zato pozdravljam sve muškarce koji su večeras došli! Pa što reći? Prepoznao sam očigledno ženu u sebi pa tako i nastupam! (smijeh) Ja nisam morao dobro promisliti kad sam izašao vani s tim, ipak sam u povlaštenoj poziciji, radim na HRT-u, neće mi se ništa dogoditi ako izađem s tom pričom... Možda će me netko ismijati, ali neću izgubiti posao, neće me nitko šikanirati... Razumijem da se ljudi odlučuju ne priznati o čemu se radi, a naslov F32 pokušava destigmatizirati da u medicinskom kartonu imamo dijagnozu. Ali, neki ljudi to ne mogu javno izreći. Radnica u dućanu možda ne može reći da joj piše F32 u medicinskom kartonu jer je strah da joj se neće zahvaliti na suradnji zbog toga a nitko joj ne smije reći da je to razlog. Pokušat će onda naći nekog zdravog, dat će joj bolovanje jer moraju, ali kad se vrati možda više neće biti u situaciji raditi taj posao, upozorio je autor knjige.

Umjesto zaključka, Stanković je pročitao mail koji je dobio dva mjeseca nakon objave prve knjige a koji je objavio u drugoj. Javila mu se 19-godišnja Slavica iz Švicarske koja je u dobi od 12 godina s obitelji preselila u Švicarsku i otad joj je život postao pakao. Pročitala je Stankovićevu knjigu i osjećala se shvaćeno. Mama joj nije vjerovala, mislila je da je to isprika za njezinu lijenost a što je otežavalo cjelokupnu situaciju, ali nakon što je vidjela epizodu emisije, kupila knjigu i brzo je pročitala, to joj je postala motivacija da pokuša razumjeti kćer a što je djevojci donijelo sreću i nadu.

Novi koncept "Nedjeljom u 2": Izgubili smo muškarce, a dobili žene i mlađe

Nezaobilazna tema je bila i emisija Nedjeljom u 2 odnosno promjena njezinog koncepta nakon toliko godina emitiranja.

- Mene prati sreća u životu. Ne znam da li je razlog tome i moja bolest, vjerojatno jest, vjerojatno su i godine, ali dosta niz godina radio sam politički talk show i meni samom je pomalo dosadilo da to radim, zasitio sam se, shvatio sam da ne mogu previše dati na tom području, a shvatio sam da mogu dovoditi slične goste koji bi imali uvijek slične odgovore. Otišao sam kod svoje urednice i rekao joj da bih promijenio koncept, da bih razgovarao s ljudima, da ne bih više zvao političare, ne zato što oni nisu ljudi, ne, isti su kao i mi, nego zbog mene samog, to me više ne ‘drajva‘. Akcent bih stavio na ljude koji nisu toliko u žiži javnosti, tražio bih teme koje će zanimati širu javnost... Predložio sam da to ne bude Nedjeljom u 2, rekao sam neka Nedjeljom u 2 radi netko drugi, da je moje vrijeme što se toga tiče gotovo, razmišljao sam o nekom večernjem terminu... Mojoj urednici se svidjela ideja, ali je bila mišljenja da bi trebalo ostati u tom terminu i da bismo svi supa trebali vidjeti kako će ljudi reagirati na promjenu. Evo, sad je treća sezona u kojoj nemamo političare, premda se razgovara o političkim temama i ne bježim od toga, ali nakon godinu dana radili smo analize: dobili smo žene, izgubili smo muškarce, ne sve, nego samo jedan dio - one iznad 50 godina jer oni vole politiku i polemiku a naučili su na to u Nedjeljom u 2. I, dobili smo jedan dio mlađe publike... Procijenili smo da je to relativno dobro polazište za dalje, na toj smo cesti pa dokle, vidjet ćemo, zaključio je Stanković.

18. studeni 2026 13:25