GLUMAC: Poručio knez – da će sad doć ovamo!
GAVELLA: Tko?
GLUMAC: Knez
GAVELLA: Što je uradio?
GLUMAC: Poručio.
GAVELLA: Kada?
GLUMAC: Sad!
GAVELLA: Kuda? ....
I tako gotovo u nedogled.
U svim sjećanjima na Branka Gavellu neizostavno se spominje njegovo beskrajno insistiranje na ponavljanju prve rečenice svakoga lika na probama, jer se scenski govor “ne traži iz tona, već iznutra nalazi”. Radeći “Ifigeniju na Tauridi”, zaustavljao je Mariju Crnobori čak na prvom izgovorenom slovu, sve dok mu ona nije rekla da će ga politi čašom vode. Primjenjujući na Ljetne igre Gavellin poučak o traganju iznutra, činilo se da je nakon početnog krivudanja ali i promišljanja mnogih mudrih glava, kako praktičara tako i teoretičara, pronađen “kamen mudrosti” ambijentalnosti Igara. Upravo je “ambijentalnost na dubrovačku” u dramskom programa osigurala Igrama izdvojeno mjesto u nizu sličnih festivala. U jednom dužem razdoblju to je pitanje izgledalo toliko apsolvirano, da se činilo kako je dubrovačka vrsta ambijentalnosti upisana u genetski kôd Igara. Pukotine naslućene organiziranjem simpozija o budućnosti ambijentalnih izvedbi na Igrama na jubilarnom LXX. festivalu 2019. godine narednih sezona postale su sve uočljivije, a s novim naraštajima gledatelja nažalost na neki način i “normalnije”. Najprije smo se, u jednom relativno sušnom razdoblju dramskog programa Igara, “navukli” na atraktivna gostovanja najboljih hrvatskih predstava kloniranih na klasičnu pozornicu podignutu u parku Gradac.
Istodobno su zbog novčanih i inih razloga krenuli koprodukcijski projekti, lansirani na Igrama, ali mišljeni i scenografski postavljeni tako da mogu nastaviti jesensko/zimski život u matičnim teatrima. Mic po mic takav se način promišljanja na mala vrata uvukao u Igre. Recimo, znalo se dogoditi da bi bio pokrenut logistički pothvat prijevoza gledatelja na Lokrum, da bi na otoku gledali predstavu pred zidom nekadašnjega samostana kao u teatru-kutiji, iako su se ambijentalni izazovi poput “Krvave svadbe”, od predstava u zadnje vrijeme, pokazali teatarski uspješnijima. Ove godine, premda su u suštini ostvarene dobre predstave, utisak je da je za “Ribarske svađe” i “Medeju” prostor bio odabran prvenstveno u traganju za tihim gradskim kutkom, a ne ambijentalnim izazovom. Za razliku od lanjskoga “Ekvinocija”, kad je Dolenčić hrabro kročio na djevičanski prostor istezališta Posat u srcu turističkoga Dubrovnika i ostvario predstavu na najboljoj razini “teatra Igara”. Mislim stoga da bi redateljima koprodukcijskih projekata s premijerom u Dubrovniku, ali i svih drugih predstava, trebalo poput Gavelle ponavljati:
“Ambijentalnost?”
”Predstava na otvorenom!”
”Ne valja, ambijentalnost?”
”Pod noćnim nebom!”
”Ne valja, ambijentalnost?”...
Sve do pravog odgovora i redateljskog postupka!
Na moguću primjedbu da je takvo što u koprodukcijama teško postići, sjetimo se “Unterstadta” gostujuće osječke predstave koja se na Igrama 2013. godine u parku Umjetničke škole savršeno uklopila u pojam ambijentalnosti, čak bila proglašena naj-predstavom te sezone festivala. Reći ćete, razumljivo, jer je praizvedena na otvorenom prostoru Tvrđe u sklopu “Osječkoga ljeta kulture”! Da, ali je kasnije premijerno prebačena u osječki teatar i gostovala s jednakim uspjehom u mnogim kazalištima. Redatelj Zlatko Sviben čak je uspio golemu ansambl predstavu “ugurati” i na scenu zagrebačkoga ZKM-a, iako bi veličinom bio primjereniji prostor HNK. “Zlatko Sviben uvijek prilagodi predstavu novom prostoru”, rečeno je tom prigodom. Znači, mukotrpno, ali ipak je moguće!
Usput, da i to ubacim u ovaj napis, iako nema veze s temom ali mi je beskrajno duhovito. Gavella je kao svaki genijalac rado šaljivo banalizirao svoj posao. Govorio je: “Redatelj je bedak koji najde većega bedaka od sebe, pa mu onda veli, sada odi sim, sada odi tam. To je onda režija!”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....