Antun Nodilo predstavio tri knjige: ‘Svaki čovjek je početak svijeta, a život je vječno vraćanje samome sebi! Svi elementi u nama su vanzemaljski, a od čega je satkana duša?‘

Dubrovački filozof Antun Nodilo predstavio je u Art radionici Lazareti svoje tri knjige Put u raj, Cjelov Mrkaninoj majci i A sad!... homo spat! Uz njega je govorio Nikša Selmani koji je bio moderator predstavljanja odnosno filozofskog dijaloga.

- Ove godine imamo priliku predstaviti tri knjige koje su izašle unutar ove godine, autor je bio osobito plodan. Započet ću ovo predstavljanje s anegdotom koju sam čuo od jednog gospara. U predstavi Julije Cezar krajem 60-ih godina bio je statista. Julija Cezara igrao je Fabijan Šovagović i kako je Tito bio na toj predstavi, došao je nakon predstave među glumce. Fabijan Šovagović mu je navodno rekao: "Druže predsjedniče, jeste li vidjeli kako se upravlja državom?!" Bio je muk. Tito mu je potom odgovorio: "Ja se jedino sjećam kad su vam zabili noževe u leđa!" Tonko u zadnje vrijeme jako puno piše uz kazališna djela, filmove, glazbu..., uvodno je naznačio Selmani, a potom je Nodilo nastavio:

- Umjetnost ne govori o onome što se dogodilo, nego o onome što se dogoditi moglo jer je jedna viša sfera zbivanja. Kad gledate bilo koju predstavu, uzmemo li recimo Shakespeareovog Hamleta, on je ustvari esencija svakog kraljevića. Nije faktički kraljević koji je bio u Danskoj, on je figura koja izranja iz bezdana mogućnosti i odgojno nas uvlači na poistovjećivanje da mi budemo ono najbolje što imamo u sebi. Budući da je Hamlet aristokrat, a aristokracija jest vladavina najboljih, ono najbolje u nama je sloboda. Hamlet nas odgaja za slobodu i za odgovornost za slobodu. Smisao umjetnosti je iznad činjenične stvarnosti zato što je u blizini onog bitnog, a znamo i koliko činjenična stvarnost može biti trivijalna. Sloboda se ne može definirati, svako definiranje je ustvari negacija... Ove knjige koje su ovdje nisu nikakav nauk. Vrlina se ne može naučiti, ali to treba pokazati. Ne zna se život naučiti... Sve prave stvari nisu naučljive. Razum nema nikakve veze s filozofijom, on bi htio definirati stvari, ali se u filozofiji u tom smislu ne može ništa definirati. Čak i kad se prividno nešto znanstveno obradi, najvažnije nije ono što je rečeno, nego ono što je prešućeno i onda nastane muk. Čemu onda obrada? U tome je stvar, što je u horizontu mišljenja ono ‘nemišljeno‘ lik koji vodi igru! To je za razum neuhvatljiva situacija, podcrtao je Nodilo te dodao:

- Filozofija nije ohola da bi negirala razum, razum je potreban za život, za mnoge životne odluke. Recimo, znamo da je božica ljepote Afrodita, nelijepo je to što to nije zvijezda Danica, nego je planet. Njen nastup na nebu koji je prekrasan je lažan, to je ono nelijepo što stoji iza božice ljepote. Isus je imenovao svetog Ivana zvijezdom Danicom, prešućeno je to da, koliko god je Isus sin Božji, to je očitovanje nekog ega, naveo je filozof.

Selmani se osvrnuo na pojavu intime, prisnosti u filozofiji ali i na komponentu ‘odgoja‘ koju autor naglašava u svojim djelima.

- Svaki odgoj je i ‘samoodgoj‘, a nikako mi kao djetetu nije bilo jasno zašto se nešto uči ako je nenaučljivo, ako je odgoj nešto što se ne da naučiti. Čemu to definiranje, bubanje, držanje nekog putokaza, čemu to služi? Kasnije, kako čovjek napreduje, polako se uljulja... Znanost služi da nas omami u neki drijemež, ona je tu da nam omogući da izdržimo načelni život, a načelni život je ponoran. Tko to svakodnevno može izdržati ponoran život?! Bolje se uljuljkati u neki san! Ili, recimo, poezijom... Nikad nećete doći do intime sa samim sobom, a kamoli s nekim drugim! Svaki čovjek je ponorno biće, svaki čovjek je početak svijeta kad se rodi, to je izvanredno! Kad je čovjek mlad onda to ne razumije, uče ga u školi da je to slučajno, trivijalno, pripremaju ga za tržište rada, da kasnije postane kotačić... A zadatak čovjeka je puno veći - čovjek je tu da bi bio početak svijeta, upozorio je autor. 

Moderator se dotaknuo sadašnjosti, uvijek je danas sve ‘sad, sad i sad‘, ali ne razumije se dublja narav ‘sadašnjenja‘. Autor također često koristi termin "vrtloženje trenutka"...

- Sveti Ivan je u Apokalipsi za svijet koristio termin ‘pobačaj‘. Rađanje je nešto što je prouzročeno, pobačaj ide na to da nema uzroka svijeta i tu je za razum muk. Za znanstveno gledanje mora postojati uzrok svijeta, Bog Stvoritelj je prvotni uzrok. Međutim, Bog nije causa prima, na svu sreću, jer kad bi to bio, između stvoritelja i stvorenja bila bi principijelna razlika, neki raznošaj, diferencija... Svako biće je začeto nevino i to je dio koji ne može pratiti ni teologija zato je jako teško čitati modernu filozofiju, primjerice Nietzschea ili Heideggera, oni inzistiraju na nevinosti bivanja. Svako biće je nevino začeto. Bog kao causa prima - to nije krivo, nego ne uzima dovoljno ozbiljno Evanđelja. Ne može se naučiti što je svijet, filozofija je jedna od najvećih zamislivih avantura! Kauzalno gledano, svijet je stvoren prije vremena, pojasnio je Nodilo.

Selmani je dodao kako Bog nije kauzalan, nije on koji nešto stvara ili čini. Naveo je kako je zavođenje ljudi ako se tako o tome govori.

- Bog je prvi pokretač, on pokreće na način voljenog. On nije uzročnik..., komentirao je voditelj predstavljanja.

- To sadašnje kad se uzme kao prisutnost krije u sebi bijeg od odsutnosti... Jedno gotovo stvaralačko ništa. To stvaralačko ništa je ono što nas odvlači od toga što bi prisutnost trebala biti. Kad se pojavi glumac na sceni, na kojoj se razini pojavljuje? Što znači da se glumac nalazi na vatrenoj razini, to znači da ne znamo tko je on, da je neko ponorno biće. Nakon teksta koji počne govoriti može nas uvući u tu ponornu situaciju. U klasičnom kazalištu nam tu pomaže Kor, on glumi nekog tumača. Danas se kod gledatelja stvara ta korna uloga jer nema Kora, a u to tumačenje upliće se logos... Glumac je sadržaj, kor ili publika koja je tumači je formalna razina, ona prepoznaje formalne dijelove same izvedbe. Publika se nalazi na pokretačkoj razini jer se u kazalištu sve događa zbog publike. Imamo sva četiri Aristotelova trenutka u tome... Kazalište ne služi odgoju! Sve što u životu čovjek susreće je mig koji mu govori: "To si ti!" To je ono što ti ‘namiguje‘ za ono što je prešućeno... Možete možda Nietzschea znati napamet, ali ne možete se probiti do onog što je prešućeno! Ideja znači vid, ispalo je ovo "v" iz "videja", kao što je "d" ispalo iz riječi "vidla" pa je ostala vila... To je taj vilinski svijet... Netko tko je u stanju nešto vidjeti i ne treba ići u kazalište, oko njega su fenomeni koji su ponorni, samo se treba usuditi gledati. Slikari imaju ponorni pogled na stvari jer ne slikate ono što vidite, mogućnost treba naslikati, ne neki lik koji uzmete za model, to je stvaranje svijeta! Filozofija zvuči kao nemoguća stvar, ali ono ‘ne‘ je ono što vodi filozofiju! Škola bi nas trebala naučiti da se probudimo i da vidimo stvari, poručio je Nodilo.

Selmani je kazao kako dolazi do promjene u čovjeku, kako se čovjek približava prisutnosti, stvari mu se počnu same otvarati... Taj susret čovjeka počinje mijenjati, stvari se gledaju drugačijim, puno prisnijim očima. Pitao je je li bez novog pogleda na stvari sasvim nemoguće pristupiti umjetničkim djelima na ozbiljan način?

- Svakako! Prvo, nitko nas ne uči kako se gleda slika ili kako se sluša glazba, uči nas se povijest slikarstva, povijest glazbe... To su sve pozitivne znanosti. Što nam to znači?! Skoro ništa! Mi smo slijepi za zvijezde! Što su zvijezde? Svi znamo da tjelesni elementi koji su u nama potječu sa zvijezda, nijedan element na Zemlji nije nastao na Zemlji! Nezgodno je kad se svemirske sile dovedu na Zemlju... Fizičari hoće ‘dovesti svemir‘ na Zemlju a to je suludo. Ne možete neku zvjezdanu moć dovesti na Zemlju! To je pozitivna znanost, ona misli da se može naučiti što je to priroda, ali ne može! Priroda je tu da nas odgoji za nešto, on je tu da nam da mig... Ako je tijelo satkano od zvjezdane tvari, od "zvjezdane prašine" kako to kažu pjesnici, od čega je satkana duša?! Svi elementi u nama su vanzemaljski, mi smo vanzemaljci, satkani smo od tvari od kojih su satkane zvijezde. Nikako da si postavimo pitanje što je to duša? Nitko neće otkriti što je duša ako ne odustane od te pozitivne znanosti. Umjetnost pomaže, ona nikad ne može biti pozitivna na način da se bavi činjenicama, može možda u nekom socijalističkom realizmu..., objasnio je Nodilo.

Apostrofirajući Heraklita, Selmani je zaključio kako je svako udaljavanje ujedno i približavanje, svako razmišljanje o prošlosti je razmišljanje o budućnosti.

- Trenutak "sada" je jedini pravi ponor, moglo bi se reći da je on neko iskonsko vrijeme, ali ne spada u prošlost, sadašnjost i budućnost, one su derivat tog trenutka "sada". Umjetnost može dosegnuti do mogućnosti, kao ponorna mogućnost iz koje niču sva bića, može se približiti stvaralačkom kaosu, ali filozofija ima ambiciju da scena u kazalištu bude agora, da naš život bude scena, a da su publika olimpijski bogovi. To je taj trenutak sad - agora. Aristotel i Platon to zovu "bezmjesnim mjestom". Zato je svaka umjetnost ludilo, niste na mjestu, van mjesta ste, pomaknuti ste na ponorni put, a ne na utabanu stazu... Ili ste živi ili ste sjena. Ideja zašto se ove knjige pišu jest to da ozbiljno shvatimo život, da ozbiljno shvatimo kazalište. Ako ste u stanju vidjeti idejno, ne treba vam znanost ni svećenici... Da se razumijemo, agora nije scena, agora je u nama, bezmjesno mjesto s kojeg gledamo stvari. Ne postoji više agora, ali je ona ostala u čovjeku. Svaki čovjek ima agoru, svaki čovjek osim ponora nema oslonac. To je vječno vraćanje samome sebi koje nikad ne uspijeva zato što mislimo da je vraćanje nešto konzervativno. Ali, što je drugo život nego vraćanje samome sebi?! To je načelni način razmišljanja. Svaki čovjek je početak svijeta, treba zadržati tu izvornu, početnu situaciju i onda ove mogućnosti pažljivo promatrati. Večeras pokušavamo to kao neki prijatelji - dajemo vam neki mig. Ovo nije nauk, ovo je pokušaj otvaranja za stvar, ali stvar je kako živjeti život dostojan čovjeka. Kad razgovaramo s umjetnom inteligencijom, razgovaramo sa samima sobom na razini nevida, AI zna sve na nevidan način, zna u sjenama jer ona nema duše. Mi smo odgajani u školi sjenovito, da se napravi od nas inteligencija koja je kulturno oblikovana u pristojnu osobu, ali to je sjena od čovjeka i to zna svatko ako je iskren prema sebi! Tražiš sebe među nekim sjenama - umjesto da si živ! - zaključio je Nodilo.