Od početka studenog 2018. dramski umjetnik Bojan Beribaka član je ansambla Kazališta Marina Držića. Lako ga je primijetiti na sceni jer zrači nevjerojatnom količinom energije koju uloži u svaku svoju ulogu. U Dubrovnik je došao iz susjedne BiH, točnije iz Mostara, gdje je također živio od glume. Četiri godine prije nego se službeno pridružio dubrovačkom ansamblu surađivao je s KMD-om i tako došao u doticaj s najjužnijim hrvatskim teatrom. Gostovao je u četiri predstave: "Legenda o Beskrajnom moru" u režiji Ivana Plazibata, "Macbeth" (2016.) u režiji Matka Sršena (2016.), kao alternacija u "Švedskoj šibici" (2016.) u režiji Denisa Azarova i "Skup" (2017.) u režiji Ivice Kunčevića.
Siguran gradić za sina
- "Legenda o Beskrajnom moru" je dječja predstava koja je ujedno bila i moja prva predstava u KMD-u. Dotad sam u Mostaru radio skoro u svim teatarskim kućama: "Narodno pozorište Mostar", "Kazalište lutaka Mostar", "Mostarski teatar mladih" te na kraju "Hrvatsko narodno kazalište". U mom slučaju sve se odigravalo nekako spontano, kao i sve u mom životu. Jedna predstava je povukla rad na drugoj i tako dalje. Bio sam dio ansambla mostarskog HNK, radili smo predstavu "Logorijada" koja je bila upravo koprodukcija s KMD-om. Na jednoj pauzi probe prišao mi je tadašnji ravnatelj Ante Vlahinić i pitao me bi li prešao u dubrovački teatar, započinje Beribaka te nastavlja:
- Iako sam u tom trenutku imao odličan ansambl s kojim sam radio izvanserijske predstave, neke od njih su i dalje na repertoaru, pristao sam na prelazak u Dubrovnik i radi izazova i radi osobnog napretka a najviše radi uvjeta života. U tom sam trenutku imao sina od šest godina i mislio sam na njegov polazak u školu, kao i na njegovo odrastanje, da ono bude ipak u jednom ovako lijepom i sigurnom gradiću kao što je Dubrovnik. Nisam mnogo razmišljao o karijeri, jer da jesam, otišao bih negdje drugo. Ali, isto tako sam znao da ću u Dubrovniku igrati apsolutno drugačije naslove i uloge, za razliku od kazališta u BiH u kojima sam igrao i gostovao dotad, započinje Beribaka koji je inače rođeni Sarajlija.
S obzirom na to da mu je supruga dramska umjetnica Angela Bulum, također članica KMD-a (postala je to iste godine kao i Beribaka), iz Župe dubrovačke, dolazio je s njom tijekom ljeta te se upoznao s mentalitetom ljudi dubrovačkog kraja.
- Lagao bih kad bi rekao da je sve išlo lako. Svaka promjena je teška, a meni je ova pala možda i najteže. Morao sam se mijenjati iz korijena. Dubrovnik na prvu loptu zna biti prelijep, a i surov, bar u mom slučaju. Nije isto doći ovdje na mjesec dana ili živjeti cijelu godinu. Ja sam ipak žilava osoba s već odavno preboljenim "dječjim bolestima", svašta sam u životu prebacio preko glave i pleća. Vodio sam se onom frazom: "pametan se čovjek prilagođava". Ali, nije bilo lako. Ovdje vladaju potpuno druge postavke, ovo je prvenstveno grad turizma i sigurno nosi prvo mjesto u cijeloj regiji. Humor i način života su drugačiji, muzika koja se sluša, običaji, govor... sve je to trebalo upiti i apsorbirati u sebe, a pritom pokušati zadržati vlastitu osobnost. I dan danas kad pričam s nekim ljudima odavde uočim kako nikad neće razumjeti koliko je to teško. Na moju sreću, mene je Grad, a moram tu spomenuti i Župu, prihvatio odnosno prihvatila objeručke, ističe Beribaka.
‘U Dubrovniku sam kompletirao sebe‘
Govori li o poslu, tu će reći da je jako predan jer ne voli raditi ništa polovično i uvijek daje maksimum od sebe.
- Uvijek će biti "mudraca" i raznih mediokriteta koji će tražiti dlaku u jajetu, ali ja se uvijek držim nekih kolega za koje smatram da stvarno imaju reputaciju u ovom Gradu i čiji savjeti mi uveliko koriste i znače. Prvenstveno kad je u pitanju dubrovački govor i štokavica. Neki i dalje očekuju od mene da hodam gradom i glumim nekoga tko nisam. Pokušavam odvojiti scenu od privatnog života tako da na sceni govorima ‘ŠTO‘, a van scene ‘ŠTA‘ i mislim da na to imam apsolutno pravo. Jer, nema ništa gore nego kad čovjek glumi nešto što nije. To savjetujem i mlađim kolegama. Da rade na sebi jer rad se uvijek isplati, kao i da budu svoji i slobodni, poručuje dramski umjetnik.
Pošto mu je i supruga glumica, često ga znaju pitati je li onda i doma, nakon odrađenog posla, tema kazalište...
- Ne bih mogao zamisliti nekoga drugog pored sebe. Recimo, da mi je žena diplomirana pravnica, sigurno nikad ne bi razumjela konstantna putovanja, turneje, druženja iza premijera, dolazak kasno doma sa svirki... Naša organizacija života je prvenstveno usmjerena našoj djeci. Gluma, muzika i ostali popratni sadržaji dolaze iza toga. Naravno, kazalište odnosno gluma je često tema o kojoj razgovaramo. Volim te naše razgovore jer uvijek korigiramo jedno drugo i tako se kotrljamo naprijed. Kad razgovaramo o kazalištu, to su većinom razgovori o predstavi na kojoj radimo te organizacija rasporeda. Često se dogodi da igramo zajedno u nekoj predstavi tako da moramo biti ekspeditivni kako bi između organizirali kuhanje objeda, vrtić, školu i ostale izvannastavne i ‘izvankazališne‘ aktivnosti. Na moju sreću, Angela je preuzela većinu ovih obaveza, naročito oko djece, tako da meni ostaje biti tata svojoj djeci. Na tome sam joj jako zahvalan, kazuje dubrovački Sarajlija.
Napominje kako se nije odlučio doći u Dubrovnik da bi stvarao karijeru jer Dubrovnik nije grad za to, ali isto tako naglašava da nije došao u Grad da bi se, prema vlastitim riječima, ‘uhljebio i bio statičan‘.
- Dok sam živio u Sarajevu i Mostaru, bio sam dosta aktivniji i pokretniji. Radio sam na sve strane. Imao sam planove u kojima Dubrovnik nije bio ni u zadnjem kutu moga mozga, mojih maštanja i snova. Ista situacija je bila i s Mostarom. Ali, kako to obično biva u životu, univerzum nam šalje stvari koje su nam potrebne u datom trenutku. Naučio sam se odavno prihvaćati izazove tako da sam i ovaj grad prihvatio kao vlastiti izazov. Opći dojam je da živim u jednom sigurnom gradu na moru s čistim zrakom i koliko toliko urednom sredinom. Odmah sam shvatio da ovo nije grad za dizanje nekih umjetničkih revolucija i pomicanje granica. Dubrovnik ima svoj tempo i ritam koji se razlikuje od svih gradova u kojima sam boravio, živio i radio. Što se tiče kazališta, drago mi je da sam ovdje dobio tu vrstu nadogradnje. U BiH sam pretežno igrao u suvremenim dramama, dok ovdje često igram klasične naslove. U Dubrovniku sam na neki način uspio kompletirati sebe. Cijeli moj život od malih nogu vezan je za daske koje život znače, tu sam parolu već odavno shvatio ozbiljno. One zaista meni (dozvolit ću sebi da se poigram riječima) život znače! Dubrovnik mi je u tom pogledu uveliko pomogao i iz tog razloga imam veliki respekt i poštovanje prema ovom gradu, podcrtava glumac.
Nove generacije redatelja
Teško mu je izdvojiti nekog redatelja s kojima je radio, ne bi želio nekoga izostaviti, ali se ipak rado sjeti Ivice Kunčevića, redatelja ‘starog kova‘, koji ga je, kad je došao u KMD, primijetio, a to je Beribaki kao mladom glumcu u novoj sredini jako puno značilo.
- Ovdje sam pretežno radio s mlađim redateljima, većina ih je mlađa i od mene! (smijeh) Tako da sam se morao prilagoditi tim novim generacijama s posve drugačijim pogledima na svijet i sasvim drugačijom estetikom od moje. Gluma je konstantno učenje tako da sam i od te mlađe ekipe pokušavao nabrzinu pokupiti sve što vole mladi! Da se razumijemo, osoba sam koja mrzi sve što vole mladi, ali, eto, s njima sam naučio voljeti ono što je njima zanimljivo! Oni su samo rasterećeni od gluposti koje sam ja morao prolaziti u životu, slobodni su i treba ih stoga poštovati i uvažavati, kao i starije kolege. "Treba ljubiti zemlju djece svoje a ne djedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo" reče jedna mudra glava, govori Beribaka kojemu su posebno drage tri predstave: "Nemreš pobjeć od nedjelje" (2019.) u režiji Marine Pejnović, a u ovoj duodrami glumio je sa suprugom Angelom, slijedi "Candide ili Optimizam" (2023.) u režiji Hrvoja Korbara, kao i dječja predstava "Cvilidreta" u režiji Tamare Damjanović a koja je lani imala svoju premijeru.
- Taj osjećaj kad vidite te male glave koje upijaju svaku riječ i svako slovo razrogačenih očiju, to se ne može porediti s ničim! Saznanje da u tom trenutku utječeš na formiranje nečije osobnosti koja će u svom fondu asocijacija cijeli život nositi i tu predstavu koja je na njega ili nju ostavila veliki dojam, to je neprocjenjivo! - iskreno će Beribaka.
Sedam godina je već član ansambla u KMD, a ne krije kako se samom sebi čudi kako opstaje i kako je opstao u različitim kolektivima od Sarajeva do Dubrovnika.
- Ja sam dosta svoj. Kolektiv ima i svoje prednosti i svoje mane. Kad formirate obitelj, ipak vam je potrebna neka vrsta sigurnosti. Dok sam bio mlađi, volio sam učiti od starijih, ali imao sam i ‘jezičinu‘ pa u većini slučajeva nisam podnosio svakakve budalaštine! Igrao sam ili neke naivne mladiće ili dijametralno suprotne likove kao što su sitni mangupi i nasilnici. Zanosio sam se kao mlad u svakom pogledu. Volim Dostojevskog pa sam uvijek mislio kako bih bio odličan Aljoša iz ‘Karamazovih‘, Raskoljnikov iz "Zločina i kazne" ili Knez Miškin iz "Idiota", priča Beribaka.
Kao član ansambla nije slobodan birati projekte ili uloge, ali kao i u svemu životu, sve ovisi o tome kako se čovjek postavi i kako to sebi u glavi posloži.
- S vremenom sam shvatio da je to samo moja percepcija. To što bih ja nešto volio, ne mora značiti da je to uopće za mene. Danas puštam da uloge izaberu mene! Nekad mi je drago kad redatelji osjete da mi stvarno nešto leži ili kad me gurnu iz moje zone komfora i dodijele mi neke uloge za koje ni sam nisam svjestan da mi odgovaraju. Nekad prihvatim igrati čak i neke jako male uloge, one me nekad čine sretnijim jer u tom nečemu sporednom imaš malo vremena pokazati sve što znaš. Volim metafiziku, filozofiju, misticizam pa samim tim volim i takve kompleksne likove. Što je veća težina, to je veća prilika za istraživanje sebe. Ne volim rat i ratne uloge pa se, kad mogu, pokušavam maknuti od takvih uloga. Prvenstveno mislim na ratove iz prošlog stoljeća, kao i ove današnje, priznaje Beribaka te nastavlja:
- Nekad moram i to igrat‘, ali nikad se ne veselim takvim ulogama. Ne volim lijegat u krevet s tim riječima koje sam slušao na probi. Rat, ubojstvo, klanje, strijeljanje - to su jako teške riječi niskih vibracija i od njih mi bude jako loše. Dakle, uvijek se ponašam kao voda, prilagođavam se određenom tekstu, žanru, atmosferi i redatelju. Najviše volim kad osjetim od redatelja da mi vjeruje, a onda obično nastaju čuda! Sve faze proba su mi zanimljive. Od onih čitaćih preko prvog izlaska u prostor, to jest na scenu, do samog kraja, otkriva dramski umjetnik.
Grad iz bajke
Osim odrasle, uočila je Beribaku na daskama KMD-a i najmlađa publika.
- Koliko god želio pobjeći od kazalište za djecu, on me prati cijeli život. Neću sad kao većina mojih kolega prosipati ovdje već poznate floskule o najiskrenijoj publici i čistim srcima i dušama. Ti sigurno nisu prošli sve faze dječjeg kazališta! Svoje prve korake sam pravio upravo igrajući za djecu. U Sarajevu sam igrao u jednom malom kazalištu imena "Forum teatar", proputovao sam s tim kazalištem od gradova u regiji, inozemstva do malih mjesta i zaselaka. Tu sam se ustvari naučio kako je težak ovaj kruh. Ali, tu sam naučio da djeca stvarno imaju neku magijsku energiju koja na mene nevjerojatno djeluje. I sâm imam dvoje djece pa znam koliko me u djeliću sekunde mogu napuniti, ali i isprazniti. Otkrio sam u čemu je ‘kvaka‘: ako i sâm njeguješ dijete u sebi onda oni to znaju prepoznati. Ja mislim da u meni stvarno čuči neki Petar Pan i stoga me igranje za djecu jako veseli. Ako vidim da je to uzajamno, onda nitko ne može biti sretniji od mene! - ističe član KMD-ovog ansambla.
Osim u Vidrinom teatru, imao je prilike igrati i u predstavama na Dubrovačkim ljetnim igrama.
- Što se tiče Ljetnih igara, ima nešto u tom intoniranju Himne Slobodi, kao i dizanju zastave Libertas. Tri sam puta dosad sudjelovao na ceremoniji Otvaranja i uvijek imam neku vrstu uzbuđenja koja je neopisiva. Čak i ta trema koja me drma prije početka je drugačija od svih drugih trema koje nosim u sebi. Kao da mi se izmijeni cijela percepcija! Odjednom mi Grad postaje kao neki grad iz bajke, a mi, onako kostimirani, kao neki likovi iz te iste bajke! A, koliko znači igranje na Igrama govori sama činjenica. Odigrao sam toliko uloga u kazalištu, ali ljudi, kako u nas ođe, tako i po cijeloj Hrvatskoj, najviše pamte te uloge s Ljetnih igara. DLJI su bitan identitet ovoga malog ali po svemu drugom - velikog grada, mišljenja je Beribaka.
Južnjačka opuštenost
No, postoji li razlika između festivalske i one kazališne publike?
- Pa, ovisi... Ima ljudi koji očekuju nešto što su gledali prije 40-50 godina i mjere se po tim parametrima, ne shvaćajući da se svijet otad uveliko promijenio. Samim tim, ne dopuštaju nikakve novitete u ‘našem skladnom Gradu‘. A ima i one fine i profinjene publike koja zna prepoznati iskorake, kao i rad i trud. Mislim da je ovih drugih više. Njima je odlazak u kazalište neka vrsta rituala. To je jako lijepo za vidjet‘ i osjetit‘. Mi smo mali grad, mali teatar i moramo potaknuti ljude da više dolaze u kazalište. Mislim da smo na pravom putu. Publika na Igrama je dosta šarenija i mnogobrojnija. Na Ljetnim igrama možete doživjeti da vas gleda i predsjednik Republike, a i neki lokalni ‘oriđino‘. Između ostalog, u tome je razlika, pojašnjava sugovornik.
Sarajevo je napustio vrlo rano, s 19 godina, a s 23 godine je već živio u Mostaru tako da se prilično zbližio s južnjačkom mentalitetom. Trebalo je još usvojiti i govor.
- Mostar je također mediteranski grad pa je bilo lako prilagoditi se u Dubrovniku i toj južnjačkoj opuštenosti. Dubrovački govor je veliki izazov, pogotovo u ovom gradu koji ne prašta šarlatane i one koji se sprdaju s dubrovačkim dijalektom. Samim tim, svaki zadatak i ulogu koju dobijem na dubrovačkom govoru prihvaćam možda i drugačije od ostalih. Shvaćam veličinu odgovornosti koju nosim i stoga tome pristupam veoma ozbiljno, stalo mi je do toga. I drago mi je kad mi ljudi kažu da napredujem ili kad me taksist u Sisku pita: "Jeste li vi iz Dubrovnika?" Kao što sam rekao na početku, proces prilagodbe ne dolazi preko noći, on ide postepeno, tako i kod mene. To jednostavno mora ući u mene, mislim da sam na dobrom putu. Velika je prednost nad drugim glumcima ipak živjeti ovdje i svakodnevno slušati te riječi i tu melodiju, govori glumac.
Budući da dolazi iz Sarajeva, iz srca Bosne, iz sredine poznatoj po izrazitom smislu za humoru, od njega se s pravom očekuje 24-satna sklonost dobroj zafrkanciji.
- Trudim se uvijek koliko mogu biti raspoložen. Ali, kad ste konstantno izloženi ljudima to zna toliko isprazniti čovjekovu energiju da je onda bolje ostat‘ doma nego izlaziti taj dan vanka. Dubrovnik me uozbiljio u neku ruku pa se moji zabavljački ispadi sve rjeđe događaju, obično u nekom određenom krugu ljudi i na određenim mjestima. Ne dozvoljavam više sebi da bespotrebno trošim i rasipam energiju da bi se nekom dopao, govori Beribaka koji, kad je riječ o prednosti života u Dubrovniku, kao jednu od ključnih prednosti navodi čist zrak jer u rodnom Sarajevu to, posebno tijekom zime, nije slučaj.
- Prednosti malih gradova, pogotovo u današnje vrijeme, su neizmjerne. Kad bi po Dubrovniku kružio broj ljudi kao tijekom Badnjeg dana ili Feste sv. Vlaha, to bi po meni bila prava mjera za ovaj grad. Nažalost, Dubrovnik ljeti bude prebukiran, ponekad i nesnošljiv. Svi ga hoće vidjeti i doživjeti. Velika prednost Dubrovnika je što si uvijek u centru svijeta a da se nisi pomaknuo s mjesta. Prednosti su i te lijepe zime kad Grad možeš doživjeti kakav on zaista jest, uspoređuje Beribaka.
Sviranje gitare
Našao je svoje omiljene kantune, lokacije u gradu za popiti kavu, a izdvaja: Gradsku kavanu Arsenal, Mr.Foster bar, Gaffe 2, Pirate social club GUSAR i Restoran Madonna. Osim Gradske, u svim tim lokacijama i svira jer mu je uz glumu glazba dio života. Znao mu je taj hobi koristiti i na kazališnim daskama.
- Logično je da sam u dosta predstava svirao i stvarao muziku. Dubrovnik me u tom pogledu malo zaskočio i iznenadio tako da sve više sviram a sve manje kreiram. Sreća, tu je Kazalište koje mi je neka vrsta uzemljenja tako da me uvijek vrati kad ispadnem iz tračnica. Gitaru sam naučio svirati dosta kasno sa 17 godina, ali otad se ne odvajam od nje. Volim plivanje, bicikliranje, dosta hodam otkako sam ovdje. A odnedavno sam se zarazio i stolnim tenisom. Svaka vrsta sporta i rekreacije me ispunjava. Repertoar koji izvodim po gažama sve ovisi od gostiju. Ali, pjesme koje volim svirati s odabranom ekipom su po principu od Nirvane do Silvane. Sve me zanima tako da se ne ograničavam. Ako mi je nešto lijepo i uhu ugodno, ne znam što bih susprezao sebe da ne skinem takvu stvar. No, na javnim nastupima pazim na ljude i repertoar s kojim ih mogu zabaviti, komentira dramski umjetnik i gitarist.
Naučio se nositi i s onim življim i manje življim razdobljima u dubrovačkom kalendaru.
- Pa i nije da je Grad potpuno mrtav zimi. Sve ovisi kako gledaš! Grad je pun aktivnosti, sadržaja i programa sve do Nove godine. Onda slijedi mali odmor i nisi se okrenuo, već je Festa sv. Vlaha. Trepneš očima, a već je travanj i sezona počinje. Mislim da Grad bude mrtav zbog ljudi, ljudi su ti koji čine grad. Sad ih i sâm razumijem. Poslije ovakvih dubrovačkih sezona ne ostaje vam ništa nego da odmarate doma ili na nekoj finoj ugodnoj turističkoj destinaciji sve do sljedećeg udara furesta i njihovog ‘osvajanja‘ Grada, ističe Beribaka koji na kraju otkriva što mu se najljepše dogodilo otkad živi u Dubrovniku:
- U privatnom životu definitivno rođenje oba djeteta, a u profesionalnom životu bilo je toliko lijepih momenata i trenutaka da ih sve ne mogu nabrojati, zaključuje Beribaka kojeg će dubrovačka publika i dalje imati priliku gledati u Kazalištu Marina Držića, na Igrama, a oni koji pak vole noćne izlaske, čut će njegovu svirku... Ukratko, od Nirvane do Silvane pa preko Vidre do kazališne igre...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....