Instrumenti, djeca i roditelji česti su putnici na brodu sa Šipana. Odlazak u Glazbenu školu spriječi jedino bolest ili veliki fortuno - kad brod ne vozi!
Devetero djece dva, tri, nekad čak i više puta tjedno nakon nastave u Područnoj školi Šipanska Luka koja je uvijek u jutarnjoj smjeni - a koja pripada Osnovnoj školi Ivana Gundulića - brodom produži u Dubrovnik u Umjetničku školu Luke Sorkočevića. Deseta učenica sa Šipana već je srednjoškolka i ona se iz Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića Dubrovnik samo skala u susjedstvo, u Strossmayerovu 3.
Deset današnjih učenika u UŠLS
U ovoj školskoj godini deset je učenika sa Šipana koji ujedno pohađaju i Glazbenu školu, a govore kako za sljedeću možemo očekivati još dva učenika. Današnji učenici su Sara Brajović, violina, 3OGŠ, (nastavnica Klaudija Cobenzl), Mia Husković Franjušić, klavir, 3OGŠ, (nastavnica Violeta Tomić), Milan Ljubišić, klavir, 1OGŠ, (nastavnica V.Tomić) i njegova sestra Natalija Ljubišić, violina, 3OGŠ, (nastavnica Ana Dražinić) - napomenimo kako su im i starija braća Nikola i Andrija išli u istu školu - Jakov Brajović, 2OGŠ, klavir, (nastavnica Naira Asatryan), Noemi Švarc, 2OGŠ, klavir, (nastavnica V.Tomić), Elena Goravica, 5OGŠ, (nastavnica Jelena Bagović) te tri sestre - Marija Glavić, flauta, 1OGŠ, (nastavnica Andrea Dizdar), Klara Glavić, violončelo, (nastavnica Nastasja Palčok) i Lucija Glavić koja je završila klavir u osnovnoj školi a sada, uz klasičnu gimnaziju, pohađa i 2.razred srednje pripremne škole, solo pjevanje, (nastavnica Diana Stanoš). Bravo djeco, bravo roditelji, bravo svi nastavnici!
Kako je sve počelo
O samim počecima morali smo pitati nekoga malo starijeg. A to je bezuvjetno gospođa Katarina Glavić, profesorica biologije i kemije koja na Šipanu predaje i glazbenu kulturu (jer ie završila i osnovnu glazbenu školu), te vodi školski i crkveni zbor.
“U početku nije bilo tako jednostavno. Doduše, ni danas nije jednostavno, ali postoji jedna jako lijepa suradnja između škola, učitelja, roditelja i društva kako bi djeci bilo lakše zbog čega smo vrlo zahvalni i sretni. Uvijek smo imali djece koja su jako lijepo pjevala i često bih roditeljima rekla da upišu dijete u glazbenu školu, ali sam u početku bila neshvaćena. U našem kraju se sportu davalo puno više značaja nego glazbi. Smatram da je tjelovježba važan dio rasta i razvoja i podržavam sve oblike sporta. A i glazba je na otoku Šipanu uvijek imala veliku vrijednost. Doduše, više u plesu jer nema para koji ne zna dvokorak i valcer, od najmlađih do najstarijih. Ali danas su svi ponosni kad djeca pokucaju na vrata i uđu sa svojim instrumentima te zapjevaju i zasviraju Kolendu. Oni koji ne znaju svirati drže note sviračima, ostali pjevaju, čekaju znak za početak. Tu ljepotu i ljubav zajedništva rijetko nalazimo u današnje vrijeme. Djeca koja su završila Glazbenu školu, srednjoškolci, sa svojim društvom uče svirati gitaru te se okupljaju i svi zajedno vježbaju”.
Dakle, u tim počecima sva su se djeca ukrcavala na brod u 15.20 a vraćala u 21.40. Tek se u trećoj generaciji školski raspored počeo usklađivati s onim u Glazbenoj - i obratno - tako da mlađa djeca u Grad idu u podne, a vraćaju se u 16.20. Prof. Glavić s veseljem naglašava: “Uglavnom, sad je već normalno da djeca upisuju Glazbenu školu. U drugom razredu počnu razmišljati koji bi instrument svirali. Dijelom zahvaljujući i školskim i crkvenim priredbama na kojima se naši instrumentalisti redovito ističu kao solisti i svi ih gledaju s divljenjem”. Tako se na Šipanu odgajaju i glazbenici i glazbena publika.
Istaknimo kako šipanska djeca sudjeluju i na brojnim kulturnim događajima u Dubrovniku: na Forumu Smotra kolendara i zdravičara u prosincu, na Forumu pod naslovom Mladi kantautori i bendovi u travnju i na završnoj manifestaciji Foruma u lipnju. Prošle godine nastupali su u Stonu a ove u Slanome na Smotri dječjih crkvenih zborova Dubrovačke biskupije Zlatna harfa. Sudjeluju i na misnim slavljima ali i na Ljetnoj školi filma.
“Ipak smo na kraju postigli što smo željeli. Nadam se da neće odustati, bez obzira na težinu i odricanje koje ono nosi. Mi danas ponosno možemo reći kako imamo male glazbenike na otoku koji su nam zasigurno obogatili društvenu kvalitetu života, od raznih nastupa do sviranja na rivi” - završava Katarina Glavić.
Mame i tate u pratnji
Roditelji su organizirani tako da obično jedan od njih ide u grad s djecom koja taj dan imaju nastavu. I u gradu proboravi cijelo popodne, uglavnom u kamenom predvorju Škole. Vrijeme provode na razne načine, a često vidimo i jednu mamu koja marljivo plete. Neki s djecom koja u Glazbenoj imaju pauzu rješavaju domaći rad iz osnovne škole. Ponekad se dogodi da pođu na kafu ili prošetaju gradom.
Na, kraju pokušajmo zamisliti atmosferu na brodu od Šipana do Gruža u kojem su iz dana u dan, tjedna u tjedan, brojna djeca i violine, flaute, violončela... ali i knjige i bilježnice iz osnovne škole. Jer se u popodnevnim satima dio broda pretvori u učionicu. U kojoj se pišu domaći radovi, čita lektira, uči za test koji je sljedećeg jutra. Nekad se i zasvira kako bi se skladba ponovila prije sata. Tu se ponekad i objeduje ako se nije stiglo doma, dijele se slatkiši... rijetko se spava a ponekad se ima i vremena za zajedničku igru - najpopularnija je Care, precare. Tu stariji pomažu mlađima, pregledavaju im domaće radove ili jedni druge ispituju za sutradan. Po bunaci, valovima, kiši i suncu.
Svi učenici uglavnom sviraju instrument koji im je bio prvi izbor iako je jedna djevojčica željela harfu - koju Škola ne nudi - a jedna udaraljke - s čim mama nije baš bila oduševljena. Neki su na satu glazbene kulture upoznali instrument koji su odabrali, a neke su motivirali stariji svirači.
Turisti koji s njima putuju teško im mogu odoljeti pa ponekad zapitkuju o tom njihovom školovanju. Obično su to ljudi čija djeca uče neki instrument ili su i sami svirači. Oni stalni putnici znaju zafrkavati “E, što će ti tolika tamburica?” aludirajući na violončelo, a zapravo su i sami upoznali sve njihove instrumente.
A na samom kraju pokušajte sve ovo zamisli i usporediti s komodom odlaska u Glazbenu školu onih koji žive par ulica ili par autobusnih stanica dalje od nje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....