Nakon što je prošli tjedan imala priliku od Sanje Žaje Vrbice čuti kako su u Gradu dolazile i stvarale bečke slikarice, izvanredna profesorica, doktorica znanosti s Instituta za turizam, Jasenka Kranjčević, upoznala je dubrovačku publiku s djelovanjem čeških graditelja, arhitekata i građevinskih inženjera u Dubrovniku. Dva predavanja ne pripadaju istom ciklusu niti su organizatori isti, ali govore o tragovima koji su strani umjetnici i intelektualci ostavljali u Gradu i njegovoj okolici. Predavanje u Kneževom dvoru su organizirali Hrvatska komora arhitekata - Područni odbor Dubrovnik, Društvo arhitekata Dubrovnik i Dubrovački muzeji. Okupljene je najprije pozdravio predsjednik Društva arhitekata Dubrovnik, Stjepan Bakija.
Predavanje Djelovanje graditelja, arhitekata i građevinskih inženjera iz Češke na području Dubrovnika Kranjčević je započela sa zahvalama. Inače, autorica je knjige Leksikon graditelja, arhitekata i građevinskih inženjera iz Češke na prostoru Hrvatske. Podsjetila je kako je prije više od 10 godina u Dubrovniku imala predavanje o austrijskom arhitektu Alfredu Kelleru, a zbog čestih upita pa i kritike supruga, obećala je kako će sljedeće istraživanje baviti djelima hrvatskih arhitekata po Europi!
- Prvo austrijsko dioničko društvo za gradnju hotela i lječilišta izgradilo je, danas bi se reklo, ‘premium‘ hotel Imperial koji je u tadašnjem Dubrovniku podigao razinu turizma na vrlo visoku razinu. Arhitekt Jan Kotěra koji ima status arhitektonske zvijezde u Češkoj, imao je istančan osjećaj za novac, projektirao je na području hrvatskih elitnih turističkih destinacija, Opatije i Dubrovnika, radio je dogradnju hotela Imperial te se pisani ostaci tog projekta nalaze u dubrovačkom Arhivu, a tako i cijeli tlocrt. To je bilo s 1910. na 1913. kad je počela strahovita ekspanzija češkog kapitala na hrvatsko područje. Češka i Moravska bile su industrijski najrazvijenije regije Austro-Ugarske, imale su ‘višak‘ stručnjaka koji su se ‘razmilili‘ po cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Taj srednjoeuropski stil donosili su na područje cijele Hrvatske. Naime, bunili su se protiv germanizacije jer su se osjećali podčinjenim i putem svojih inženjera željeli su dobiti na značenju u cijeloj Monarhiji. Imali su jaku industriju pa su se tako bavili i tramvajskim prometom.
Početkom 20. stoljeća vodile su se u Dubrovniku rasprave o izgradnji tramvajske pruge pa je tako češki arhitekt Václav Vítězslav Chytrý projektirao zgradu Remize u Dubrovniku koristeći elemente secesije i historicizma. Ne zna se koliko je dugo boravio u Dubrovniku, ali je zgrada Remize napravljena a srušena 2017. Otkrila je Kranjčević da se, zahvaljujući Ivici Kipri, na jednoj reklami vidi potpis arhitekta "P. Černovský” koji je projektirao Hotel Pension u Mlinima a o kojem predavačica nije našla nikakve podatke. Dosta čeških arhitekata dolazilo je kratko, međutim, neki su ostajali dulje, sve do smrti.
Godine 1910. parna ciglana u Kuparima imala je financijskih poteškoća. Jaroslav Fencl i Jan Máša vidjeli su da vlasnik, grof Bernard Kaboga ima problema s financijama, pokušali su otkupiti zemljište na kojem je ciglana od Kaboge ali on to nije dozvolio. Međutim, kupili su četiri hektara zemlje u Srebrenom. Máša je inače bio dogradonačelnik Brna i bio je biran nekoliko puta. Fencl je vodio turističku agenciju, a obojica su imali koncesiju na putničku agenciju. Upravo te 1910., da bio ostvarili svoju zamisao za turizam, pozvali su arhitekta Karla Paříka iz Sarajeva. No, bez obzira na investicije i njihove želje, velika politička događanja utjecali su na realizaciju investicije. Pred Prvi svjetski rat počeo je snažan uzlet masovnog turizma u Europi, počeli su se graditi hoteli s više od 100 soba i barem 200 kreveta, a pokušavali su se naći jeftina zemljišta kako bi se gradili hoteli i stvarala dobit. Dubrovnik se dobro reklamirao 1913. na Jadranskoj izložbi u Beču koja je bila posvećena upravo Jadranu, a sve više studenata, arhitekata i umjetnika iz Beča dolazili su na Jadran i za diplomske radove odabirali hrvatska područja.
Austro-Ugarska je davala jeftine kredite za izgradnju bolnica i hospicija, krenule su velike špekulacije... Fencl i Máša dobili su kredite, osnovano je Dubrovačko kupališno i hotelsko dioničarsko društvo te je to sve skupa postalo lokalna priča jer se uključuju dubrovački stručnjaci... Zanimljivo, treći put se Društvo osnovalo pred kraj Prvog svjetskog rata! Uključen je, recimo, bio Vlaho Bukovac, razni odvjetnici, to je postao češko-hrvatski kapital...
U Brašini je uključen Matěj Blecha čiji je portret napravio upravo Vlaho Bukovac s kojim je očito bio u dobrim odnosima. Blecha je radio projekt za hotelski kompleks u Brašini. Bio je arhitekt koji je imao poslovnice na Krku i u Beogradu te dva starija brata koja su imala projektantska poduzeća u Pragu. Podaci o projektu iz Brašine nisu još pronađeni. Pokazala je Kranjčević gipsanu maketu Srebreno - Kupari iz ostavštine Jiříja Stribala koja se čuva u Pragu. Stribal je boravio na dubrovačkom području dosta dugo, Česi ga nazivaju arhitektom i slikarom, a radio je tako slikarsku viziju Kupara. Naime, trebalo je privući investitore nakon Prvog svjetskog rata, mijenjale su se države, morala su se tražiti nacionalna odobrenja jer se Monarhija raspala, počele su se vaditi vize za turiste, administracija je bila prespora... Máša i Fencl žalili su se tako na sporost administracije, na dobivanje viza i raznih dozvola... Dioničari iz Češke udružili su se domaćom upravom, a ušli su u projekt hotelsko-kupališnog kompleksa u Kuparima i drugi investitori s područja Čehoslovačke, uključio se tako i Tomáš Bat‘a koji je poznat po proizvodnji obuće... Uključili su se brojni stručnjaci i banke, ciglanu je trebalo pretvoriti u luksuzni turistički resort, trebalo je uvesti vodu, struju, izgraditi puteve, ukrasiti zidove, dovesti kuhare a dolazili su oni najpoznatiji - iz čeških hotela i toplica... Prve sobe se nakon Prvog svjetskog rata otvaraju 1921., isprva je bilo 40 soba i 70 kreveta. Na početku 1923. bile su 84 sobe s 146 kreveta. Na kraju te iste godine navodi se broj od 166 soba i 340 kreveta! Kompleks je trebalo dovesti na visoku razinu, dovođeni su bili i češki ministri i to se uredno objavljivalo u tamošnjim novinama.
Pokazala je Kranjčević projekt Aloisa Zime koji nosi naslov ‘Ciglarski zavod u Kuparima‘, a pretpostavka je kako se radi o projektu za bolnicu... Tu su opet Stribal i Pařík iz Sarajeva te Zima koji je bio uključen, ne samo u Kuparima, nego i na području Dubrovnika, pogotovo za Floru Jakšić. Iako je Bukovac dao ideju za dom Flore Jakšić, spominje se Stribal, ali je potpisan Zima. No, pitanje je tko je imao kakva ovlaštenja, Stribal je, primjerice, oslikao zidove u Kuparima... Navode se i imena Josefa Sakařa te Severina Ondřeja koji je bio arhitekt i statičar. Naime, trebalo je građevinu statički osigurati, a u Državnom arhivu u Dubrovniku nalazi se cijeli statički proračun prenamjene ciglane u hotel u Kuparima.
Fencl je imao dvije žene, bio je jedan od investitora i najveći dioničar do 1922. Prva žena Adela ga je opljačkala. Naime, kupila je četiri parcele i osnovala četiri dodatne firme, a to se vidi po temeljnom kapitalu jer se na jednom dokumentu navodi kapital od 200 tisuća kruna, a na jednom koji je išao u neki drugi smjer, 1.500.000 kruna!
- Ta žena ga je 1922. kao najvećeg dioničara uništila, a kad su ostali dioničari za to saznali, Fencla su izbacili iz uprave, optuživalo ga se za krivotvorenje... Ta četiri poduzeća koja je osnovala njegova žena nisu bila registrirana u zemljišnim knjigama. Fencl je bio žalostan i bijesan, bio je najbolji u Moravskoj što se tiče turizma, a osnovao je knjižaru i radio dalje, zadužio je arhitekte za pojedine vile u okolici Kupara, da on bude vlasnik. Nakon financijskih gubitaka, 1938. Fencl je izvršio samoubojstvo, što zbog dugova, što zbog morala. Navodi se u jednom izvještaju u češkim novinama da je samoubojstvo izveo iz "moralnih razloga". Stalno je vjerovao da se može vratiti u Kupare u koje je toliko puno uložio, mislio je da se može izvući, ali to nije bilo tako, komentirala je predavačica.
Stribal je kao vrsni slikar radio razne razglednice koje su davale prelijepu sliku o Kuparima, pogotovo za ljude koji su živjeli u industrijaliziranoj Moravskoj. Kompleks je postao ekskluzivan prostor. No, do 1927. Kupari nisu bili rentabilni, nije se mogla ostvariti dobit, a tek od 1927. se dijelila dividenda. Ulagalo se jako puno u propagandu, infrastrukturu, u parkove, a 1936., nakon smrti Jana Máše, izbio je požar. Dakle, sve je to trebalo osigurati, da gosti budu sigurni jer je iz godine u godinu dolazilo sve više turista... Uvelo se grijanje, turisti su bili takoreći razmaženi, prostor je uređen ekskluzivno, radile su se fotografije iz zraka, snimali su se češki filmovi na području Kupara... Naime, župsko naselje postalo je destinacija za snimanje filmova, a predavačica je publici pokazala isječak iz češkog filma Pravo na grijeh koji je snimljen upravo u Kuparima, a koji govori o bračnoj nevjeri koja se događa u Župi, a brak u cijeloj priči spašava razglednica iz Dubrovnika!
Sami Kupari ne bi bili toliko atraktivni da nije bilo plaža, a tu se, osim smještajnog turizma, razvijao i sportski turizam, radili su se vježbališta. Godine 1935. uvedena je hidroavionska linija iz Dubrovnika za Prag. Bilo je i problema, čekala se za to dugo dozvola iz Beograda, turistička zajednica u Kuparima nije imala zaposlenika...
Potom je Kranjčević okupljenima pokazala nacrt Kupališta u Srebrenom s napomenom da desni trak nije bio izveden. Taj projekt potpisuju Stribal, Zima... ali je vezan i Sakař koji je kratko vrijeme bio dioničar, kao i Ondřej.
Od 60 tisuća kruna, kapital je porastao na 10 milijuna čeških kruna. Od 4 dionice, došlo se do broja od 550 dionica! Godine 1938. počeo je Anschluss odnosno pripojenje Austrije nacističkoj Njemačkoj, više Česi nisu u tako velikom broju dolazili na jug odnosno na prostor Kupara i Dubrovnika kao prije. Kasnije su sve više dolazili Nijemci, a iz evidencije o dolascima i noćenjima, vidi se da bi se Česi najduže zadržavali: ostajali bi u prosjeku 15,33 dana, Nijemci 9, a Francuzi 3,94 dana. 1938. se to promijenilo, broj gostiju iz Češke strahovito je počeo opadati, a jako je rastao broj njemačkih turista.
Kasnije su hoteli u Kuparima postali njemački pa su bili i zatvori tijekom Drugog svjetskog rata, ali 1945. Česi su željeli vratiti svoju imovinu. Rasformirale su se države, pošta nije putovala, vjerovnici su dolazili, a vlada nije odgovarala, sve se zakompliciralo... 1946. sazvana je skupština uprave Kupara, pomalo se počelo evidentirati, ali je onda došao Informbiro i - ništa! Sve je postalo vlasništvo vojske i počelo se ulagati u druge dijelove Kupara. Kupari su opljačkani, priča se ponovila. Bez obzira na što je uspjela preobrazba ciglane u luksuzni hotelski resort, tužna sudbina nadvila se nad Kuparima. Bile su u Kuparima različite vrste turizma: sportski, odmorišni, kulturni, gastroturizam... Kupari su bili strahovito poznati u Češkoj, a Česi su obožavali Jadran, more im je jako puno značilo. Recimo, u Ostravi i danas postoji restoran koji nosi ime Opatija ili hotel koji je nazvan po Brijunima! - otkrila je Kranjčević.
Napomenula je kako su razni stručnjaci iz Dubrovnika pisali o Kuparima poput Antuna Baće, Boža Benića i Ivana Viđena te upravo zahvaljujući njima puno toga se može kombinirati s češkim izvorima, barem o razdoblju do 1945. u kojem je utrošeno jako puno energije i novaca.
Završila je Kranjčević predavanje s pričom o arhitektu Josefu Josipu Dryáku koji je djelovao na području Dubrovnika. Puno toga radio je u Dubrovniku. Inače je u Zagrebu radio kao profesor, a grob mu se nalazi na Boninovu. Sin Veno preminuo je 1948., a Dryák 1950., obojica su u grobnici majke dubrovačkog biskupa Josipa Marije Carevića. Inače, vodio je Dryák na primjer izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta i maksimirskog stadiona koji je spaljen 1941. Kao mladić je bio član revolucionarnog udruženja Mladi Česi pa je pobjegao iz Praga u Zagreb jer se bojao hapšenja. Njegova dva starija brata imali su građevinsku firmu, a naknadno je Dryák došao diplomirati u Prag te se opet vratio u Hrvatsku. Bio je velik inženjer koji je puno fotografirao, a nažalost predavačica je priznala da nije našla nijednu njegovu fotografiju. Ne zna se točno kad je došao u Dubrovnik, ali se vidi da je stanovao blizu Pila te da je kod njega stažirao arhitekt Lovro Perković. Dryák je bio nećak od Zvonimira Kavurića, a njegov sin bio je šogor od Ksenije Grisogono. Dodala je Kranjčević jednu osobnu notu, osnovnu školu u Križevcima koju je predavačica pohađala, projektirao je upravo Dryák!
Češki arhitekt Josef František Maria Hoffmann je krajem 19. stoljeća vodio studente po sjevernom Jadranu, a pomalo je došao i do juga... Također, dizajnirao je tkanine pod nazivom Ragusa. Valja spomenuti i kako je češki arhitekt Karel Kotas 1920. projektirao jedno lječilište u Lapadu. Putovanje iz Češke ili iz bilo kojeg dijela Europe do hrvatskog juga nije bilo lako, sjeverni Jadran je bio povezan sa željeznicom, izgrađeni su bili svjetionici, a iz Trsta, Rijeke ili Pule dolazilo se brodom do Kupara, putovanje bi trajalo dugo... Neki su češki arhitekti ostajali dulje, neki kraće, neki bi se nastanili u Dubrovniku, a neki bi tu pronašli i konačno počivalište.
Češka je organizirala putovanja na jug. Tako se iz jednog letka vidi kako se 1897. dolazilo u Dubrovnik, putovalo se 15 dana, a već prije Prvog svjetskog rata, bile su izdane razne monografije i publikacije o jadranskoj obali.
Naglasila je Kranjčević na kraju da nije dubrovačkih stručnjaka, da se uopće ne bi mogla sklopiti cijela priča o ovom primjeru turističke povijesti i baštine, dodala je i kako je u Hrvatskoj slabo razvijena svijest o važnosti turističko-graditeljske baštine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....