Uz dva gostovanja HNK Zagreb i Split 1957. i 1993. godine, ovogodišnjim Dolenčićevim “Ribarskim svađama” prethodile su samo još dvije verzije te predstave u produkciji Igara. Zanimljivo, fotografije o njima nisu sačuvane. Istina, s prvih “Ribarskih svađa” 1952/53. godine postoje namještene foto poze sačuvane u zbirci Miška Ercegovića s posebno insceniranog filmskog snimanja glumaca na Kašama za potrebe tzv. “Žurnala”, filmskog pregleda najvažnijih događaja koji se neizostavno u to doba u kinima “vrtio” prije igranih filmova.
Nema, međutim, fotografija sa samog mjesta predstava, pa se u svim monografijama Igara davne “Ribarske svađe” ilustriraju fotkom s gostovanja HNK Zagreb 1957. gdje je scenografija iz teatra jednostavno prenesena u prostor ispred Velikoga mula u staroj gradskoj luci. Bilo bi uistinu zanimljivo vidjeti scenske fotografije prvih dubrovačkih "Ribarskih svađa", jer je, kako je zapisano u novinama, scenograf i redatelj Miše Račić na prostoru tadašnjega vaterpolskog igrališta u Portu pozornicu improvizirao "na plovećim objektima, uglavnom na velikoj splavi, omeđenoj s dvije trabakule". Uokolo, uz mnoštvo ljudi u barkama, na redovito punim tribinama bilo je mjesta za 1.500 gledatelja. Nije čudno da fotografija nema. Nakon pompoznoga prvog festivala 1950. nastupile su krizne godine, kada su samo ljubavlju grupice dubrovačkih entuzijasta Igre ipak preživjele. Dovoljno je navesti podatak iz “Dubrovačkoga vjesnika” da su 1952. ukupno 56 izvedbi u 77 dana festivala opsluživala tek “četiri binska radnika, jedan električar i jedna garderobijerka!”
Za nedostatak fotografija s drugih “Ribarskih svađa” iz 1991. godine kriv je košmar rata. Izgorjele su! Predstava je premijerno prikazana u teatru kao produkcija Kazališta Marina Držića u ožujku 1991. Sačuvane su tek fotografije s proba u teatru snimljene za katalog predstave, koje na svoj način svjedoče o tragediji rata. Fotograf KMD-a tada je bio Pavo Urban koji će nekih devet mjeseci kasnije tragično poginuti fotografirajući srpsko-crnogorska razaranja Grada 6.12.1991. U predstavi prenesenoj na prostor Mrtvoga zvona za Igre briljirali su Ivica Vidović (Furto) i Izet Hajdarhodžić kao Kanćeljer (prethodno je Miše Martinović odustao od uloge), ali također i Milka, Doris, Pređo, Frane i drugi iz ansambla. Iako kritika nije blagonaklono dočekala predstavu, Anatolij Kudrjavcev u “Slobodnoj” na primjer, sjećam se da sam odgledavši je pomislio kako bi te “Ribarske svađe” kad se razigraju mogle prerasti u novu “Kafetariju”. Rat je, međutim, drukčije presudio.
Iz burnih polu-rat, polu-mir vremena 1992/93. godine postoji i ružna epizoda s Ivicom Vidovićem. Naime, uprava Kazališta Marina Držića namjeravala je primiti u ansambl Ivicu i njegovu suprugu Gordanu Gadžić. No, podigla se frka oko Gordanine nacionalnosti. Krenulo je negodovanje na stranicama “Slobodne Dalmacije” pismom jedne glumice, ali uz očitu potporu lokalne politike jer to nije bio jedini takav slučaj u to doba. I osobno sam to osjetio kad su mi “prijatelji” štelili otkaz na HTV-u, a kako mi nisu mogli spočitnuti nacionalnost, naglašavali su “sumnjivo” ime moga pokojnog oca. Na želeći niti malo opravdati hajku protiv glumačkoga para, o kakvim se vremenima radilo posvjedočila je sama Gordana Gadžić u knjizi “Hod po rubu, s Ivicom”: “Stigli smo u ratom oskvrnavljeni i poniženi Dubrovnik; tragovi gelera na sve strane, naoružana vojska na Stradunu, policijski sat već od sedam navečer, grmljavina tenkova s konavoske strane.”
Uz prevladavajući muk, ipak je u obranu glumačkih kolega javno na stranicama “Slobodne” potpisima stalo 11 pripadnika Umjetničkoga ansambla KMD, Milka, Mima, Hrvoje, Flika i drugi. No, vremena s policijskim satom bila su jača. Ivica i Gordana nisu angažirani. Pišem ovo, jer se često pitam kakve bi nam lijepe sezone priuštio dubrovački teatar da je Ivica ostao. Godinama kasnije, 1996. Juvančić je u Dramskom kazalištu “Gavella” praktično obnovio neizigrane dubrovačke “Ribarske svađe” s novim glumcima, ali i s Vidovićem i Pređom. Na 20. Danima satire u Zagrebu ta je predstava proglašena najboljom, a Jupa i Ivica obdareni su nagradom “Zlatni smijeh” u svojim kategorijama.
A ako se netko na kraju ovoga napisa još uvijek zapita zbog čega u naslovu i naputak o zdravom razumu, onda sam sve ovo uzalud pisao!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....