Dubrovačka glumica Doris Šarić-Kukuljica dramska je umjetnica koja je od Studentskog teatra Lero, kazališne radionice "Marin Držić" preko Kazališta Marina Držića pa sve do Zagrebačkog kazališta mladih izgradila bogatu karijeru. Uz to je ostvarila niz upečatljivih uloga na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tijekom silnih desetljeća pratio je i Dubrovački vjesnik.
Otisak svijeta
- Vrlo dobro se sjećam vremena kad se subotom ujutro uz kruh, mlijeko i sve ono što je trebalo u kući, obavezno kupovao Dubrovački, obavezno! To su u mojoj ali i u drugim kućama bile novine koje se nisu propuštale, svaku subotu. Naravno, oni koji ne žive dovoljno dugo pa se ne sjećaju vremena prije portala i društvenih mreža, može im to biti zanimljivost, ali svi mi koji smo stariji, svjedoci smo toga da je Dubrovački vjesnik bio obavezno štivo. Tu su se pratile i kolumne, vijesti... Kad sam bila mala, naravno, nisam čitala, ali s odrastanjem sam pratila neke tekstove. Naravno, kad sam počela u Lera, izašle bi neke crtice o našim premijerima, gostovanjima, turnejama i to mi je bilo jako važno jer mi je Dubrovnik tad bio svijet u kojem sam živjela i taj svijet mi je bio dovoljan, pun i nekako kompleksan, prelijep a onda mi je Dubrovački vjesnik kao neki otisak tog svijeta bio važan jer su te neke male vijesti o nama puno značile, započinje glumica.
Mnoge intervjue još uvijek čuva jednako kao što čuva sjećanja na novinare koji su pratili njezin rad i razgovarali s njom.
- Kad sam došla na Akademiju, mi smo statirali i tako bi u nekim kritikama pri kraju naša imena bila spomenuta. Prvi intervju sam imala s gosparom Matom Jerinićem. Njega nema već pet godina, pamtim ga kao zanimljivog pjesnika, književnika i predanog, odanog čovjeka koji je pratio sva kulturna zbivanja i taj intervju imam zahvaljujući mojoj noni koja je to spremala! To je bila 1982., moji počeci, radio je taj intervju povodom predstave "Osjetljiva ravnoteža" Edwarda Albeeja koju je režirala Margaret Booker, bila je direktorica teatra u Seattleu koji je bio jako na glasu. To je bila razmjena tada, došla je režirati pa sam ja tu uz Miša i Milku dobila jednu lijepu ulogu, igrala sam jednu mladu ženu od 24 godine, užasno bogata familija, a iza sebe je imala četiri braka i sa mnom je gospar Mato napravio mali intervju. Imala sam veliku tremu, razmišljala sam što će me pitati i hoću li moći njemu dati adekvatne odgovore... Naravno, znali smo se otprije pa je razgovor bio vrlo ugodan. U tom sam razgovoru rekla da mi se čini da bi pravi rad na predstavi trebao započinjati onog trenutka kad uglavnom završava, a vrijeme rada na predstavi je tad bilo najmanje dva i pol mjeseca u odnosu na današnje vrijeme, koliko se to kratilo.
Novinari prolazili kroz život
- Gospar Mato Jerinić nas je dugi niz godina pratio, pisao kritike... Nakon njega je došla Marina Zec Miović, znale smo se iz gimnazije, godinu je dana po školi starija od mene, ali nekako smo bile generacijski blizu. Ona je ušla u redakciju Kulture, počela je kao novinarka koja je izvještavala o nekim drugim, puno manjim bitnim stvarima, ali s obzirom na to da joj je teatar bio blizak i drag, ona se počela baviti time. Zadnji put smo se vidjele na promociji knjige Luka Paljetka kojeg isto više nema i nakon toga sam pročitala tužnu vijest da nas je Marina napustila. Ona je baš nekako rasla s godinama, to je bilo baš primjetno u njezinim kritikama koje su u početku bile više informativne, nježno se u to ‘ušuljala‘, pratila je sve, gledala i stjecala znanja i o kazalištu jer je bila knjižničarka. Pratila je teatar cijeli život i s njom sam radila neke intervjue..., priča Šarić Kukuljica te dodaje:
- Sonja Seferović je dugo bila urednica u redakciji Kulture. To je nježno, zasanjano biće, prefino koje nas je isto tako uvijek znalo zagrliti pa i onda kad nismo bili najbolji. I s njom sam radila intervju, odjednom se pojavila i Lidija Crnčević koja je isto tako bila ljubiteljica kazališta, pratila ga je, a znam da se u jednom trenutku prijavila na mjesto ravnatelja KMD-a. Vrlo, vrlo je ozbiljno pristupala i s njom sam imala razgovore... Razni ljudi su prolazili kroz redakciju Kulture i kroz moj život. Pratili su me, podržavali, pogotovo dok sam bila mlada, imam osjećaj da je i s te strane bilo podrške.. Imala sam veliku podršku u Kazalištu i to od najvažnijih ljudi a došla sam kao jedina mlada glumica i to je isto neka sreća. Sreća je i što me nisu puštali, vratila sam se nakon Akademije, 29. lipnja 1982. sam diplomirala, a 1. kolovoza sam ušla u angažman. Milka, Miše, Jasna... Bilo je puno, puno glumaca, bio je veliki ansambl, svi su me nekako prihvatili, uvijek sam bila, ako ništa drugo a onda pošteni radnik u kulturi i glumi koji ne odbija uloge pa se i to nekako prepoznalo i cijenilo... A onda su i ljudi koji su pratili kazalište to prepoznavali, ističe Šarić-Kukuljica.
Prođe sve u novinama
Posebno se prisjetila novinara i urednika Dubrovačkog vjesnika Antuna Masle.
- Velika mi je žalost i rupa što je Nino Masle otišao... Bili smo prijatelji skoro cijeli život, od moje mladosti... Bio je novinar koji se zaista pokazao i dokazao, vjerujem da je bio jako ugodan i dobar glavni urednik u Dubrovačkom vjesniku. Baš mi zazebe oko srca kad se sjetim koliko je još mogao dati i napraviti, navodi sugovornica.
Priznaje dramska umjetnica kako danas manje čita Dubrovački na papiru, zato uglavnom preko portala.
- Žao mi je da se u drugim novinama tekstovi zaključavaju, a u Dubrovačkom vjesniku, hvala Bogu, ne. Dokad će to biti, nadamo se da Dubrovački vjesnik neće pokupiti ovo vrijeme gdje je novac mjera jer je bitno da su lokalne novine dostupne svima. Kad uzmem novine, prođem sve, zanimaju me lokalne teme, popratila sam nedavne izbore... S obzirom da sam u Zagrebu, a u Dubrovniku mjesec i pol dana, redovito otvorim i pogledam osmrtnice, otkriva glumica.
Ovaj se tekst ne može okončati bez rođendanske želje slavljeniku na kraju.
- Današnji svijet je površan, a kako sam razgovarala s mnogim novinarima, znam da je i novinarski posao sveden na atrakcije i na tekstove koji će nositi klikove, znam da se naslovi stavljaju mimo novinara, što mi je užasno žao, toga prije nije bilo i to se jako dugo događa... Voljela bih da se Dubrovački vjesnik tome odupre, da se odupre svim političkim pritiscima i da novine zaista budu polje slobode, poručuje Šarić-Kukuljica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....