Ako ne zabilježimo uspomene, može se dogoditi da nam netko promijeni prošlost i da bitne činjenice padnu u zaborav. Je li sadašnjost dostojan slijed povijesti?
Članak neće govoriti o podacima i brojnim imenima koji su se kroz obljetničku godinu Dubrovačkog simfonijskog orkestra puno puta spominjali. Već o detaljima koji na topao i sjetan način pripadaju obiteljskom albumu a vrijedno ih je spomenuti. S gosparom Matom Tulkom Katićem, bratom moje none Paole i sestre joj Marice, razgovarala sam 1989. godine za časopis Laus. A i prije i kasnije, u čestim obiteljskim druženjima, vazda se govorilo o Gradu, kulturi, koncertima i Orkestru. Gospar Tulko, inače doktor prava, bio je među srednjoškolcima koji su osnovali Dubrovačku filharmoniju u kojoj je svirao prvo violinu a onda, do umirovljenja, violu. Neko vrijeme na istome pultu s mojom sestrom Paolom.
Glazba kao sastavni dio odrastanja
Znamo da je u građanskim kućama bio običaj učenja instrumenta i zajedničkog muziciranja. Pranono Jozo bio je profesor grčkog i latinskog u Gimnaziji ali je svirao violinu zajedno sa svojim kćerima koje su bile puno starije od brata Tulka.
O glazbenom životu prije Prvog svjetskog rata, dundo Tulko govori da se uglavnom oslanjao na Katoličko društvo Bošković čiji su se članovi okupljali iza Katedrale i ponekad muzicirali. Glazba se učila privatno jer u to doba nije bilo muzičke škole - a i za njeno osnivanje također je bitnu ulogu imao dundo Tulko - a njegov profesor je bio gospar Čižek koji je “zaslužan za širenje interesa za glazbu a ujedno je bio i dirigenat gradske glazbe”. Mnogi su stranci bili presudni za glazbeni život Grada, često se spominjala gospođa Křenek koja je podučavala klavir a njen suprug violinu. Na Pilama je živjela obitelj Pugliesi - nonina prijateljica, gospođa Maruška se kasnije udala za Alberta Halera - u kojoj se muziciralo utorkom.
O osnivanju Filharmonije dundo Tulko je rekao “tu smo najviše potegli dr. Pero Šapro, dr. Lujo Fouque i ja”. Filharmonija je imala prove u prostoru Društva Bošković od 20 do 22 sata. “Dirigenat, neki puhači i kontrabasist bili su plaćeni, mi ostali nismo”.
Inače, to je vrijeme jakih građanskih inicijativa pa se osnivaju brojna kulturna i sportska društva od kojih neka i danas djeluju. Filharmonija je često nastupala sa Zborom Dubrava čiji je osnivač dr. Frano Dabrović - naša svojta po očevoj strani - osoba od velikog značaja za povijest grada.
Dundo Tulko je nakon studija bio tajnik u Trgovačkoj komori i puno je puta išao u Zagreb. Ta je službena putovanja iskoristio i za Filharmoniju - koja mu je uvijek bila u mislima - tražeći subvencije. Tako da nešto prije Drugog svjetskog rata Filharmonija dobiva i pristojnu mjesečnu potporu.
Ban Šubašić i Tito
Prilikom proslave Feste sv. Vlaha 1939. godine, u Kazalištu je održana akademija na kojoj je sudjelovao Zbor i Orkestar. Toj je svečanosti prisustvovao i sam ban Ivan Šubašić. Kako spominje dundo Tulko, “u koriduru koji spaja Kafanu i Teatar, poslije koncerta me zaustavio tajnik Banovine, pohvalio nastup i pitao kako poslujemo financijski. Ja sam mu reko kakva je situacija, pa je u dogovoru s Banom zaključio da trebamo primat više solada”.
Neposredno prije rata, Filharmonija se rasformirala i osnovao se Kurorkestar koji je sačinjavao mali broj profesionalaca, uglavnom puhača plaćenih od države.
Malo prije početka rata, dundo Tulko je bio je podnačelnik Grada svirajući i dalje u Orkestru. I onda je došao rat. “Prvo su ušli Njemci a poslije uru-dvije i Talijani. A ja sam zno govorit i njemački i talijanski”. Nakon što je ubrzo dao ostavku na mjesto podnačelnika, prešao je opet u Komoru a nakon bombardiranja pošao na Kalamotu - gdje Katići po ženskoj liniji Betondi imaju obiteljske kuće i posjede - i tamo dočekao oslobođenje. Zaslugom kalamoteških partizana dundo Tulko ipak nije završio na Daksi. Poslije Drugog svjetskog rata bio je činovnik na Općini pa tajnik Šibenskog kotara.
Presudna je bila 1946. godina. “Počelo se govorit o tome treba li Dubrovniku uopće orkestar. Ili bi se više trebalo ulagat u sport. Čuli smo da Tito dolazi u grad pa smo Baro Kriletić (također doktor prava zaslužan za dubrovačku kazališnu djelatnost, op.a) i ja pošli u njega u Lapad. I govorili mu o tome da neki predlažu da se Orkestar ukine. Tito nas je saslušo i reko kako orkestar treba bezuvjetno postojat i dalje”. I tako je Orkestar nastavio živjeti.
Poslijeratni Gradski orkestar prove je održavao iza Katedrale a onda u Karmenu. Dundo Tulko je napustio državnu službu i prešao u Orkestar. Za VSS računao mu se pravni fakultet. Međutim, nakon prove Orkestra ostao bi u kancelariji i obavljao sve pravne poslove, pisao molbe, žalbe, izvještaje, cijelu korespondenciju s umjetnicima. Sve mukte i za ljubav. Tako da njegova supruga Anka i kćeri Lukre i Maruška nikad nisu znale kad će doći na objed. I u Zagreb je odlazio u ime Orkestra, tražit solde. “Jedne godine smo kupili klavir, korno i klarinet”. Važno je napomenuti da je baš iz Orkestra potekla inicijativa za osnivanjem Područnog odjeljenja MA Zagreb. I za nju je zaslužan dundo Tulko ali još više njegov zet, violinist Zdravko Cobenzl koji je Odjel i vodio.
Josef Vlach Vrutický i obitelj Katić
Čeh Josef Vlach Vrutický, dugogodišnji šef dirigent Dubrovačke filharmonije, za vrijeme svog boravka u Dubrovniku stanovao je u kući moje none Paole u Busovini. U mojoj sadašnjoj kamari. Službeno se ulica zove Pera Budmani jer je u njoj živio i naš čuveni lingvist a čija je supruga također podučavala klavir. Kao i none Paola. Nedjeljom se muziciralo u gornjoj kući Katića na Gornjemu konalu. Došli bi prijatelji, familija, pa bi činili trija, kvartete, kvintete. Tim večerima je prisustvovao i sam Vrutický. Ali ne kao svirač, nego slušatelj. Moj ćaće Vlaho je u to vrijeme bio dječačić i prisustvovao je provama. Koje su, u zanosu svirača, sigurno nekad i dugo trajale.
A ćaću je najviše od svih impresionirao Vrutický. Jer, on bi sjeo, uzeo partituru i pratio muziciranje. “Ne bi ništa govorio. S vremena na vrijeme bi slegnuo ramenima, nakrivio glavu, podigo obrve, iznenadio se... A ja sam cijelo vrijeme u njega piždrio”. Poslije prove bi komentirali i sviranje i kulturni život Grada. I dolazile su nove ideje.
Gradski orkestar je postao prvo Festivalski pa Simfonijski, svirajući s mnogim velikanima.
Nadamo se da ono srce kojim je stvaran u njemu živi i dalje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....