Treći i ujedno posljednji nastup Dubrovačkog simfonijskog orkestra na Igrama održan je u punom Kneževom dvoru. Orkestrom je ravnao mađarski dirigent Gergely Madaras, šef dirigent Kraljevskog filharmonijskog orkestra u Liègeu. Solistica je bila Alina Pogostkina, ruska violinistica s njemačkom adresom.
Program po mjeri našeg Orkestra
Program je bio ogledni primjer stilskih smjernica Orkestra. Dakle, u odnosu na prva dva ovoljetna nastupa, daleko najpametniji i najtočniji odabir za proslavu stote obljetnice. Velika je šteta što se u večernjem programu nije našlo mjesta za par riječi o izvođačima kao ni za važan podatak o rođendanu Orkestra.
Večer je počela uvertirom u C-duru Fanny Mendelssohn, jedinoj njenoj orkestralnoj skladbi. Imali smo osjećaj da su dirigent i članovi Orkestra posebno pomno razradili i pripremili ovo djelo. Pa smo ga pratili u jednom dahu i zaista uživali. Znamo kakav je bio status žene u tim vremenima, ali je zaista nepravedno da je sestra živjela toliko u sjeni svog poznatog brata Felixa. Jer su njeni talenti i potencijali također bili zavidnih razmjera. Vezano uz to, možemo biti sretni da je djelo uopće objavljeno 150 godina nakon što je napisano.
Glazbeni dodatak zaustavio vrijeme
U Koncertu za violinu i orkestar u e-molu F. Mendelssohna predstavila se Alina Pogostkina. Njeno meko i pitko sviranje zaista je plijenilo pažnju. Ponekad solisti ovo popularno djelo izvode teškim potezima gudala, opterete ga robusnim tonom i time izobliče njegovu ljepotu. A Pogostkina nas je muzikalno, jednostavno i smisleno vodila iz stavka u stavak. Stoga nam je žao što je u pojedinim trenucima Orkestar bio preglasan. A solistica nas je posebno osvojila glazbenim dodatkom. Zajedno s dionicom violončela, izvela je Pjesmu ptica. Ta tradicionalna katalonska pjesma govori o radosti prirode radi rođenja Isusa i nosi u sebi poruku “nade i mira” kako je rekla Pogostkina. Pjesmu je popularizirao Pablo Casals koji ju je i obradio. Prožimanje violine i četiri violončela kao da je načas zaustavilo vrijeme. Bile su to iznimno dojmljive minute ovog koncerta. Možda i najsnažnije.
Talijanska simfonija F. Mendelssohna je pod Madarasevom palicom zvučala koncizno i moćno, možda nešto manje u trećem stavku Con moto moderato. Za vrijeme dugog pljeska brojne publike, dirigent je isticao i hvalio pojedine dionice i na kraju cijeli Orkestar. To radi svaki dirigent, ali Madaras s posebnim veseljem i ponosom. Zaista izuzetna večer!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....