Dubravka Šeparović Mušović: ‘Umjetnost je kao i sport, samo oni koji se uvijek dižu i nastavljaju dosežu rezultate‘

Operna pjevačica, mezzosopranistica i nacionalna operna prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Dubravka Šeparović Mušović, ove godine nastupa u rodnom gradu u sklopu 76. Dubrovačkih ljetnih igara. Naime, u suradnji s dirigentom Valentinom Egelom osmislila je program pod nazivom “Zavodnice, Osvetnice, Heroine” u kojem će predstaviti snažne ženske likove koje je portretirala tijekom svoje bogate karijere. Program će zaživjeti u atriju Kneževa dvora 19. srpnja s početkom u 21.30 sati uz sudjelovanje Dubrovačkog simfonijskog orkestra koji slavi svoj veliki 100. rođendan. O predstojećem koncertu, Igrama, glazbi, dolascima u Dubrovnik, Šeparović Mušović govori u razgovoru za Dubrovački...

Snažan pečat

Na koji se način pripremate za nastup na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama? Kakvi Vas osjećaju prožimaju?

Pripreme su započele pažljivim odabirom programa. Odlučila sam se za lepezu opernih arija koje opisuju razne emocije, snagu i karakter ženskih likova u operi. Uz Valentina Egela bit će to zanimljiv koncert jer ćemo u prvom dijelu započeti s najpoznatijim zavodnicama u opernom svijetu, a to su Carmen i Dalila. Vjerujem, kad u Kneževim dvoru započne najpoznatija uvertira koja se svira i na dodjeli Formule 1, a to je Carmen, da će se stvoriti ugodna i opuštajuća atmosfera za lijepi ljetni koncert, no, to je i zamka, jer u drugom dijelu ćemo pokazati prave heroine u operi, i to one koje žrtvuje sebe! To su hrvatske heroine: Jele iz Brkanovićevog “Ekvinocija” i Mila iz Gotovčeve “Mile Gojsalića”.

Posebno ističem izvedbu ariju Jele iz “Ekvinocija” zbog toga što se paralelno na Dubrovačkim ljetnim igrama izvodi i dramska predstava “Ekvinocijo” koja je bila velika uspješnica. Radujem se što ćemo, uz Dubrovački simfonijski orkestar, po prvi put izvesti i glazbenu uspješnicu ove velike drame vezane radnjom za naš Dubrovnik.

Koliko Vam znače Igre?

Puno, one su me oblikovale kao osobu, kao umjetnicu. Imati festival na kućnom pragu je jako, jako puno. To se tek nauči i razumije kad otiđeš iz Grada. Ljudi putuju, plaćaju hotele i puno prije kupuju karte, a ja bih sam samo sišla s Ploča i ušla u Knežev dvor i slušala Montserrat! To je snažan pečat, utisnut u nas Dubrovčane i naš snažan identitet!

Nastupate s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom koji ove godine slavi 100 godina djelovanja. Kakva su Vaša iskustva s Orkestrom, koliko je Orkestar važan Gradu?

Orkestar je bio i ostao moja polazišna točka karijere, razvoja i već sada polako svjedok respektabilnih programa kojeg smo skupa izveli.

Orkestar me prepoznao kao mladu umjetnicu kojoj je trebalo dati šansu.

Upravo zbog toga sam najviše zahvalna jer u tim počecima najteže je dokazati se i postati prepoznatljiv. Tijekom karijere uvijek sam nastojala s Orkestrom izvoditi velika djela poput Wagnera, Mahlera, Berlioza… Dubrovački simfonijski orkestar je dio identiteta Grada, Igara i smatram da tako treba i ostati.

Kako komentirate novo vodstvo Igara, je li novi tim na čelu s umjetničkom ravnateljicom Martinom Filjak uspješno prihvatio izazov?

Martina Filjak naša je najveća umjetnica. To znači da u višegodišnjem kontinuitetu vodi svoju karijeru, a to je: pažljivo biranje programa, višesatno dnevno, i tako godinama, vježbanje, razgovori s agentima, biranje agenta, putovanja, stresovi raznih vrsta, komunikacije s dirigentima, učenje na koji način provesti vlastitu ideju bez konflikta, miran nastup, odnos s publikom... I kad takav čovjek dođe u vodstvo Igara, tada zna svaki korak puno unaprijed. Želim reći da je Martina sebe napravila najboljom umjetnicom i da će to napraviti i od Igara.

Koliko se veselite dolascima u Grad? Jesu Vam draži oni ljetni ili zimski?

Kad dođem u Grad najljepše mi je s mojom mamom Blaženkom ispijati kave na taraci naše kuće na Pločama, promatrati Grad kako se budi, kako ide na počinak, Lokrum uvijek miran, zelen, gord... Puno toga Grad nudi umjetniku za inspiraciju, trebamo biti ponosni što smo Dubrovčani!

Orkestar seli u ljetnikovac Crijević Pucić gdje će imati svoju dvoranu za nastupe. Smatrate li da usprkos tome ne treba napustiti planove o izgradnji koncertne dvorane?

Smatram da je potrebna dvorana, arhitektonsko čudo koje će dostojno i suvremeno pratiti povijesnu građu Dubrovnika, dvoranu koja neće biti samo za izvedbene umjetnosti, već višenamjenska. Pohvalno je što ljetnikovac obnovljen, ali dvorana ljetnikovca je nedostatna za kapacitet koji ima i na kojem se treba raditi, za Dubrovnik.

Privlače li Vas kao iskusnu umjetnicu pedagoške vode, imate li želju prenijeti znanje mlađim naraštajima?

Zasad sam još snažno u karijeri, tj. puno vježbam na sebi, usavršavam tehniku jer se glas mijenja, veći je, dramski je, puno učim novih uloga koje su zahtjevne i glazbeno i sadržajem. Za mene vrijedi, što više učim i vježbam, tek vidim koliko ima još novih prepreka. Znanje još stječem i bit će vremena da ga i predam.

Iskrena emocija

Kako gledate na mlade operne pjevače i pjevačice iz Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije? Postoji li netko tko Vam se posebno istaknuo, netko komu predviđate obećavajuću karijeru?

Umjetnost je kao i sport, nikad ne znate tko će na kraju uspjeti, oni koji su od početka odabrani, zapnu na nekoj banalnoj stvari, samo oni koji se uvijek dižu i nastavljaju dosežu rezultate i to se još mjeri u godinama, a ne samo u par nastupa. Zato je neprimjereno isticati pojedince jer je vrlo često da i crni labudi na kraju divno pjevaju. Svi imaju zajedničku startnu poziciju, dobra Muzička škola, dobri profesori pjevanja, festival, razni zborovi, Dubrovački simfonijski orkestar…

Što biste poručili/savjetovali mladima koji se počinju baviti opernim pjevanjem?

Ne slušati YouTube, ići na razne Masterclassove, napraviti internet stranice, biti prepoznat na društvenim mrežama, puno vježbati, raditi na svojoj psihi, imati savjetnike u raznim oblastima, ne samo u pjevanju i na kraju ostati ponizan jer publika osjeti pravu istinsku emociju, samo iskrenost prelazi u nebo, iskrena emocija je veća i od najsavršenije tehničke izvedbe.

Kako balansirate između pozornice i privatnog života? Kako birate odjevne kombinacije za nastupe?

Za to bi trebao još jedan intervju, ali ne želim mlade pjevače obeshrabriti kako je danas sve teže biti majka i umjetnica, imati obitelj, dobro odgojiti djecu i voditi karijeru.

Odjevne kombinacije za mene su produžetak vizualnog izražavanja koje mi nakon arhitekture nedostaje u pjevanju. S vremenom je odijevanje postalo bitno i to moramo prihvatiti. Nedavno sam pitala kolegicu kako je bilo na koncertu jedne poznate pjevačice, pa je odgovorila: ne znam kakvu ima tehniku jer je imala mikrofon, ali imala je barem dobre haljine... Znači, morate nešto ponuditi publici… Dakle, uvijek ću ponuditi dobru izvedbu i nikad neću od toga odustati.

Koliko Vam je glazba promijenila život, a koliko ona uzima od života i traži žrtvu?

Glazba me odvela u drugačiji svijet, u kojem sam prvenstveno trebala upoznati sebe, upoznati svoje rane i ograničenja, prigrliti ih i biti blaga prema sebi. Glazba je zvonka radost!

Vidite li neke poveznice između arhitekture kao Vašeg prvog poziva i operne glazbe kojom se profesionalno bavite?

Arhitekti i umjetnici teže istom - ljepoti. Arhitekti žele da su ima kuće lijepe, a umjetnici da su im izvedbe lijepe. Za to su potrebne vještine. Svaka izvedba budi emociju, i neka građevina i neka izvedba, razlika je što arhitektura ostaje u prostoru, a glazba u sjećanju, ali i to je prostor!