Povodom 125. obljetnice rođenja Andrije Maurovića (1901. - 1981.), redoviti profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, doktor znanosti Frano Dulibić održao je predavanje Rani radovi Andrije Maurovića posvećeno počecima umjetnika koji se smatra ocem hrvatskog stripa.
Uvodno je okupljene pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž koja je više rekla o samom predavaču te je navela kako su djelatnici Knjižnice otkrili prve Maurovićeve radove u publikacijama koje Znanstvena knjižnica čuva a koji su se mogli pogledati nakon predavanja.
Dulibić je izlaganje započeo tako što je naglasio da je Maurović potekao iz Dubrovnika iako nije rođen tu. Završio je osnovnu školu i gimnaziju u Dubrovniku i nakon toga je krenula njegova karijera. Kao ličnost je bio vrlo zanimljiv i izuzetno boemskog života. Imao je problema tijekom školovanja, teško ga je bilo natjerati da uči, ali se kaže kako je imao fotografsko, sjajno pamćenje. Možda je imao disleksiju i disgrafiju, svoje izražavanje je pretakao u crtež, imao je izraziti likovni talent... Danas bi vjerojatno dobio dijagnozu ADHD-a... Pošto je odrastao u Dubrovniku, uzor mu je bio Vlaho Bukovac, htio je biti slikar poput njega... Predavač je naveo da vjerojatno po dubrovačkim kućama stoje neki Maurovićevi rani radovi.
- Kad gledate njegove slike, što se tiče poteza i kompozicije tu je besprijekoran, a odabir boja je na rubu kiča pa kao slikar nije imao neku perspektivu. Čak su i kritike iz tih početaka prije odlaska u Zagreb bile ‘tanke‘, kritičari su se nadali da će se poboljšati... Talent se vidio, ali kritike nisu bile u superlativima. Maurović je volio filmove, rado je išao u kino, čak je u mladosti snimio neke filmove, bavio se glumom i u sarajevskom kazalištu, a kad je riječ o fotografskom pamćenju, ako bi dobio zadatak da, primjerice, napravi strip o Eskimima, njemu je bilo dovoljno da pogleda film, zapamtio bi sve što bi mogao prenijeti na papir. Film je vrlo, vrlo važan, a važan je i zbog toga što je imao beskrajno puno poveznica sa stripom..., komentirao je Dulibić.
Časopis Jež je bio humoristički časopis najduljeg vijeka, izlazio je od 1920. i 1932., najčešće je izlazio u vrijeme poklada. Časopis je donosio karikature, tu su i Maurovićevi radovi.
- Među najranijim crtežima iz 1921. vidi se sklonost erotici, ali vladao je linijom, kompozicijom... Vrlo je brzo potjeran s Akademije koju je upisao u Zagrebu, ali je bio vrlo tražen među izdavačima tako da je shvatio da mu je pametnije raditi i zarađivati, nego studirati. Radio je strahovito puno, živio burno, volio je piti i biti sa ženama niskog morala, a sve što bi zaradio bi i potrošio. To se tako događalo sve do 1950-ih godina kad mu je liječnik rekao da će, ako nastavi tako, umrijeti. Od tog trenutka živio je kao pustinjak - isposnički, hranio se zdravo, počeo je trčati, hodati po prirodi, okrenuo se prema drugoj krajnosti... Jedan su ga mjesec prijatelji bili nagovarali da od mjesečne zarade kupi stan u kući na Pantovčaku što je na sreću i napravio, a od druge mjesečne zarade ga je opremio. Nažalost, nije imao nasljednika, ostaci njegove ostavštine koji nisu pograbili drugi, pripali su Gradu Zagrebu pa se danas čuvaju u Muzeju suvremene umjetnosti, pojasnio je predavač.
Dolaskom u Zagreb vrlo brzo je Maurović dobio posao, bio je isprva pod utjecajem mediteranske kulture a potom postaje vrlo realističan u izražaju.
- Radio je formu ilustriranog vica, riječ je o vrlo banalnom humoru ali to su publika i tadašnje redakcije tražile, dodao je predavač.
U zagrebačkom satiričko-humorističkom listu Koprive se tako vidi njegova lijeva opredijeljenost, već 1933. je napravio karikaturu Hitlera koji ‘dobiva‘ Nobelovu nagradu za mir stojeći u ‘žicom ograđenoj Njemačkoj‘, a 1936. godine je u istom listu Mussolinija prikazao kao žabu.
Pokazao je Dulibić i dvije naslovnice časopisa iz 1929. koje je izradio Maurović a koje svjedoče o velikom povjerenju redakcije prema umjetniku. Radio je i za list Kulisa, ostale su sačuvane njegove sjajne grafike. Radio je i naslovnice knjiga te ih je ilustrirao, brojni izdavači tražili su ga između dva svjetska rata, recimo, ilustrirao je Seljačku bunu Augusta Šenoe, Kapetanovu kći Aleksandra Puškina... Zanimljivo, nacrtao je skice šahovskih figura za Šahovsku olimpijadu 1950. u Dubrovniku.
Maurović je radio velike i male formate, bez obzira bila to mala razglednica ili plakat, snalazio se u svim dimenzijama. 1935. objavio je prvi strip Vjerenica mača, tad je imao 34 godine. Paralelno se tad pojavio Walter Neugebauer pa se tako Maurović i on smatraju očevi hrvatskog stripa iako je Sergej Mironović Golovčenko prvi strip Maks i Maksić objavio već 1925. po uzoru na njemačkog pjesnika, slikara i crtača Wilhelma Buscha i njegovih stripovskih junaka Max und Moritz.
Maurovićevi stripovi vuku korijene iz crno-bijelog nijemog filma, nijemi film bio je puno inspirativniji za crtače stripa. Umjetnik je za vrijeme NDH dobio posao, napravio je strip o dolasku Hrvata koji nije bio politički. Naime, autor nije bio ratnik, ustaška vlast mu je išla na živce, dvaput je završio u zatvoru jer je glasno govorio protiv ustaša, znao je da će, ako treći put završi u zatvoru, ostati bez glave pa je prestao crtati i prešao u partizane. NDH je smatrala da stripovi kvare mladež, a ni Jugoslavija isprva nije gledala blagonaklono prema njima jer je to smatrala ‘smećem sa Zapada‘. No, malo-pomalo se to mijenjalo... Nakon Drugog svjetskog rata radio je vesterne.
- Bio je vrlo interesantan čovjek koji je i potkraj života žalio što nije postao poznati slikar, ali nije imao za čim žaliti jer je iza sebe ostavio impozantan opus ilustracija, plakata, stripova..., zaključio je Dulibić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....