Kako završava Držićev ‘Skup’?

Naizgled jednostavno pitanje u naslovu nema isti odgovor. Kada je riječ o teatru, pogotovo suvremenom, stvar je jasna: predstava završava onako kako je zamislio redatelj. Može se, stoga, dogoditi autoru da dođe na probu svoga djela i “uzviče se, kakav je to način probati druge komade, a njegov komad nije dobio dosta pokusa. Na to mu objasne da je to njegov komad!” Zanimljivo, ovo je u knjizi Kazališni feljtoni tiskanoj 1943. godine zapisao nitko drugi nego Marko Fotez, koji je zaslužan što je 1938. priveo Dunda Maroja suvremenom teatru, ali s toliko prekrajanja i pretumbavanja Držićeva teksta i likova, da je tu “komediju od komedije”, kako je nazvao Pero Kvrgić u Vijencu 2001. godine, trebalo zapravo potpisivati Fotezovim, a ne Držićevim imenom.

Iz edicije STARI PISCI HRVATSKI, knjiga VII., Djela Marina Držića, JAZU, Zagreb 1875., str. 238

Držimo li se Marinovih riječi, kazališne izvedbe Skupa i Dunda Maroja zastale bi u jednom trenutku, jer cjeloviti tekstovi nisu dogurali do naših vremena. Krnje su sačuvana i druga Držićeva djela, neka sasvim izgubljena. Zadnje Držićeve izvorne rečenice u Skupu su iz IV. prizora V. čina: “MUNUO: Skup je hoće Zlatomu Kumu dat./GJIVO: Zlati ‘e Kum neće. Je li što drugo?” Nalaze se u zbirci rukopisa nastalih vjerojatno sredinom XVI. stoljeća koja u različitom stupnju oštećenosti sadrži sva Držićeva dramska djela. Kasnijim uvezivanjem, toj su zbirci priključeni izvadci koje je ispisao svećenik, bibliograf i leksikograf Đuro Matijašević (1670.-1728.) početkom XVIII. stoljeća. Nakon citiranih zadnjih sačuvanih Držićevih riječi, Matijašević je ispisao još pet nepovezanih Marinovih rečenica, što je za mnoge istraživače dokaz da je u rukama imao cjeloviti Držićev tekst Skupa. Tko zna, možda bi još što iz njega naknadno bio prepisao, da nakon sukoba s dubrovačkim nadbiskupom Andreom de Robertisom nije 1710. godine bio prisiljen na egzil u Rim, s izrečenom zabranom obavljanja vjerskih obreda. Iz Rima se u Dubrovnik više nikada nije vratio, iako ga je mjerodavna vatikanska kongregacija oslobodila svake krivnje i potpuno rehabilitirala. Među dum Đurovim nasumičnim citatima iz nastavka Skupa su i dvije moćne, gotovo proročanske Držićeve rečenice: “Je li živ bog, ali spi?” i “Da bi bog učinio da zlom smrti umrem”. Upravo je rečenicu “Je li živ bog, ali spi?” kao svojevrsni moto predstave izgovarao Izet Hajdarhodžić u završnici legendarnog Spaićevog Skupa koji se na Igrama izvodio punih 14 godina, a bio bi i duže da se nije dogodila kadrovska čistka slomom Hrvatskoga proljeća 1971. godine. Nije je preskočio ni Paolo Magelli u ovoljetnom Skupu, ali je Frano Mašković izgovara onako usput, nenaglašeno, kao da se drži one Pometove “ma se je trijeba s bremenom akomodavat!”

Skup u režiji Ivice Kunčevića, 2008.

Arhiv Dlji/

Skup u režiji Koste Spaića, 1959.

Arhiv Dlji/

Rukopisni svezak s Držićevim djelima, odnosno Rešetarov rukopis kako se najčešće naziva po posljednjem privatnom vlasniku, filologu i književnom povjesničaru Milanu Rešetaru (1860.-1942.), čuva se danas u Pragu. Odlukom da se nakon umirovljenja preseli u Firenzu, Rešetar je zagrebačkoj Akademiji znanosti i umjetnosti ponudio na otkup svoju zbirku starih rukopisa, knjiga i numizmatike. Akademija nije imala dovoljno novca, pa je Rešetarovu Bibliothecu Rhacusinu 1929. godine otkupilo Karlovo sveučilište u Pragu, danas češka Nacionalna knjižnica.

Izet Hajdarhodžić kao Skup (režija Kosta Spaić)

Arhiv Dlji/

“Možda i nije loše što su ti rukopisi tamo, jer su mnogi digitalizirani, pa lakše do njih dođeš nego do onih iz Zagreba”, duhovito je napisao osječki književni povjesničar i kritičar Milovan Tatarin u predgovoru knjige Je li bilo zalúdu? I zaista, na web stranici Nacionalne knjižnice u Pragu svima su dostupni na uvid digitalizirani listovi Rešetarova rukopisa.

Na 77. Igrama Skup je svoje odigrao, slijedi Richardovo “kraljevstvo za konja!”