Posljednja subota u svibnju tradicionalno je ‘rezervirana‘ za Likovnu koloniju u Trnovici. Ovo pitomo i ljupko selo u Dubrovačkom primorju tako je po 24. put postalo likovna žila kucavica hrvatskog juga jer su ga okupirali slikari svih generacija i iz svih krajeva Dubrovačko-neretvanske županije, pa i šire.
Osim što je poticaj stvaranju, druženju i boravku u prirodi, Likovna kolonija je zapravo uspomena i ostavština njezinih tvoraca i pokretača, Pera Miljkovića (1948. - 2004.) i Mata Jerinića (1939. - 2020.). Pored sjajnog Jerinićevog portreta koji je napravio Loren Ligorio, unutrašnjost škole u Trnovici krasi i portret Pera Miljkovića kao i portret akademika Luka Paljetka.
U Likovnoj koloniji su sudjelovali: Mišo Baričević, Nikola Musladin, Franica Čebirić, Maro Kriste, Loren Ligorio, Dragica Maca Lučić, Vlaho Miloslavić, Mirsada i Živko Mustapić, Vedran Grabovac, Josip Škerlj, Jure Jovica, Emil Bobanović Čolić, Abel Brčić, Luce Đuraš, Stjepko Bokarica, Mirica Dubčić, Neno Kera, Mario Šunjić, Teo Trostmann, Dubravka Tullio, Željko Koren, Jure Talajić, Anamaria Milinić, Elodi Rašica, Ante Tonći Alač, Lea Buratović, Nikica Pavlović i Karmen Rihter. Slike su poslali: Dubravka Rathman, Nedjeljka Gligor, Ljiljana Kozlica... Toplo su sudionike dočekali i dobrodošlicu im poželjeli domaćini, predsjednica udruge Likovna kolonija Trnovica Nevenka Đirlić rođena Grošeta te Pero Grošeta a dežurni ‘entertainer‘ bio je kao i obično Gordan Prišlić Vjeverica.
Predsjednica Udruge sretna je još jednim izdanjem.
- Likovna kolonija utemeljena je prije 25 godina - 2000. godine i otad je kroz nju prošlo preko 1.000 umjetnika iz svih dijelova Republike Hrvatske, a imali smo umjetnike iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Mađarske... Kad smo se utemeljili kao udruga, Mato Jerinić se zapitao: "Zašto se kultura ne bi mogla dogoditi i u malim sredinama?" A onda je motiv bio dati vjetar u leđa pomaku nabolje, da ne zamre sve, da se nešto događa... Trnovica je od 1970. do 1988., 1989. bila mjesto gdje je turistička agencija Atlas tjedno dovodila preko tisuću gosta... Po četiri, pet autobusa u tijeku jednog dana znalo je biti u Trnovici i to je bio jedan vid seoskog turizma. Bilo je tad 11 obitelji koji su na svojim ognjištima proizvodili svoje vlastite proizvode: domaće povrće, meso, rakiju, vino, sir, pletene vunene škapine od domaće, runske vune - sve od ovaca koje su pasle po okolnim brdima, to su naše žene prele, takle i radile! Sve je bilo od vune! Danas je vuna zaboravljena! - konstatira predsjednica udruge Likovna kolonija Trnovica te nastavlja:
- Zadovoljna sam odazivom umjetnika s obzirom da je jučer bio Dan državnosti, a sutra su izbori. Došlo nam je skoro 40 umjetnika, vidimo to i po podijeljenim platnima... Došli su naši umjetnici iz Dubrovnika ali i iz cijele Županije, došli su nam dragi umjetnici iz Mostara... Umjetnici su oduševljeni, a jako mi je drago da smo ove godine u organizacijski odbor uključili mlade ljude: imamo višu kustosicu Mateu Martinović iz Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik, njezina majka i baka su rodom iz Trnovice, imamo kćer Mata Jerinića, Martinu Jerinić Njirić, Ivanu Penjak Kasavicu i Nikolu Grošeta. Uhodana smo ekipa i sve smo to organizirali u jednom kratkom vremenskom razdoblju i nije nam bio problem. Hranu nam priprema Restoran Kolarin iz Slanog, a obitelj Nikše Brbore lijepo je ugostila umjetnike iz Mostara. Došla su nam djeca iz Osnovne škole Slano, Ivana Penjak Kasavica provela ih je kroz selo i sve im pokazala... Jednostavno, djeca su ostala oduševljena kad su ovo vidjela... U kraškom smo terenu, u jednoj velikoj vrtači i tom prstenastom dijelu smješteno je cijelo selo s prekrasnom školom koja je građena između 1933. i 1937., ušla je u Hrvatski glasnik 1939. i u Svetu baštinu fra Iva Bagarića 1988. Možete zamisliti da jedan fratar stavi našu školu u Svetu baštinu?! Naime, Frano Sušilo je stavio tri grba na školu u Trnovici..., govori Grošeta rođena Đirlić koja naglašava važnost očuvanja prirode i bioraznolikosti ovog kraja.
U svom pozdravnom govoru pročitala je pjesmu Miha Đanovića. Bilo je na Likovnoj koloniji i zamjetan broj najmlađih, a njih je kreativno vodila muzejska pedagoginja Dubravka Tullio. Valja naglasiti kako najstariji sudionik slikar Emil Bobanović Čolić u prosincu puni 99. godinu života te da je toliko zavidno vitalan da je iz Kune s Pelješca došao svojim automobilom!
Jure Talajić slikar je iz Metkovića, već je sudjelovao u raznim kolonijama, ali mu je prvi put da sudjeluje u ovoj u Trnovici. Nudi nešto drugačije, radi u kombiniranoj tehnici, ali u stvaranju svojih djela koristi drvo, bez obzira kakvo ono bilo...
- Moji prijatelji Mirsada i Živko Mustapić su me preporučili organizatorima koji su me primili, hvala im puno. Reklo bi se za moje slike da su ‘naiva-3D‘! (smijeh) Napravio sam prikaz linđa iz Dubrovačkog primorja, tu je crkvica iz Trnovice, štafelaj na kojem piše godina održavanja Likovne kolonije... Cijeli tjedan radim na ovoj slici! Na isti način radim i pisanice koje su visoke 1,2 metra, a široke 60 centimetara... Pipkav je to posao, morate znati naslikati razne motive, ali ih prenijeti na jaje..., objašnjava Talajić koji je inače ugostitelj:
- Prije 13 godina list ‘More‘ izdavalo je reviju "Biser Jadrana", ali zadnja se zvala "Biser Jadrana - Neretva" i bile su dvije stranice: lopoč s cvijetom i dva lista, a na njemu je bila žaba. Rekao sam ženi da ću napraviti tu sliku i napravio sam je, a onda su poznanici i prijatelji pitali zašto to tako ne bi radio i tako sam počeo stvarati... Jednu od prvih mojih slika uzeo je jedan Francuz! Kad me žena nazvala i rekla da ima zainteresiran čovjek iz Francuske za kupiti sliku, ostao sam bez teksta!!! Već sam imao jednu samostalnu izložbu u Metkoviću, a jednu u galeriji Matice hrvatske u Zagrebu. Lijepo mi je u Trnovici, nisam ovdje nikad bio ali prekrasno mi je... Mirisi, zelenilo, toliko ljudi, govori Talajić ističući da će se vrlo rado opet odazvati.
Ante Tonći Alač je slikar iz gornjeg Makarskog primorja, točnije, iz mjesta Podaca u Općini Gradac a na Likovnoj koloniji u Trnovici nije bio skoro 10 godina. Napravio je malu ‘pauzu‘ zbog ljubavi. Sad je došao tu s dva psa, jedan, dalmatinac nosi dubrovačko ime Maro, a stigla je u Trnovicu i supruga Laura, Njemica iz Stuttgarta.
- Dolazio sam ovdje od 2003. dok je pokojni Mato bio živ. Sjećam se težaka kojih je tad bilo ovdje... Predivno mi je vratiti se, obožavam ovaj kraj jer sam mladost proveo u ovim brdima, naime, moja brigada je bila tu u zaleđu, tu su Čepikuće... Veže me puno intenzivnih uspomena za ovaj kraj, dogodilo mi se tu toliko toga što me obilježilo za cijeli život. No, ponosan na to i tako mi je sad drago vidjeti da su ljudi obnovili ove kuće jer je to bilo tužno i spaljeno... Sad vidim da se vratio život, kao da onog lošeg nikad nije bilo, kao da se spustila jedna koprena i nema više onog sivila, jada, onih garišta... Vidim da se ponovno život vraća. Doduše, ne u onom obimu kakav je bio, gdje su svi ovi vrtovi rađali, gdje su pasli deseci i deseci krava, ovaca, koza... Bilo je vinograda... Ali, vratilo se zelenilo, kuće su pokrivene, cvijeće je oko njih... Vidim mlade ljude koji vole ovdje doći, vezani su za ovaj predivni zavičaj... Mi umjetnici smo kao familija, jako falimo jedni drugima i onda se moramo naći na ovim kolonijama... Da se barem vidimo na jedan dan, pitamo za zdravlje..., priča slikar.
Ne krije Alač da mu fali Jerinić, ali hvali i sadašnje domaćine.
- Mato je bio velika duša, pjesnik, čovjek, pravi domaćin... Gdje god bio se okrenuo, bio je tu, punio je sve svojom energijom, bio je pun priča o ovome selu. Dođeš ovdje opijen ljepotom, ali iza te ljepote stoje i ljudi, stoje i oni koji su uložili puno truda u ovaj dom, školu... Sve je nama Mato ispričao, kako je to sve nastalo, povijest, kako se živjelo... Puno ljudi je iz tako jednog siromašnog sela pošlo u svijet i jako su puno postigli, dokazali su se u tom svijetu... Sadašnji domaćini su isto predivni, bilo kome da dođete kraj ili ispred vrata, svatko vas gleda kao svoga, nitko nije namrgođen, čak ni živina neće na tebe, ni konj se neće na tebe brecnuti!!! Svi su nekako u dobrom i pozitivnom ‘feelingu‘ - primjećuje Alač.
Slikarica Nikica Pavlović je prije dvije godine s prijateljicom organizirala likovnu koloniju na izvorištu Omble i velika joj je čast da je prvi put na Likovnoj koloniji u Trnovici.
- Mislila sam da neću doći jer popodne moram na posao, ali moja prijateljica i kolegica iz srednje škole, slikarica Lea, došla je čak iz Njemačke tako da me ona motivirala: kad može ona iz Njemačke, mogu i ja iz grada, nisam mogla odbiti! (smijeh) Sretna sam što sam došla ovdje, super mi je. Žao mi je što nema više mlade generacije iako sam vidjela nekolicinu mlađih i lijepo je da ih ima. Stariji, mudriji slikari su isto tako inspiracija za doći. Čarolija je kad se pomiješaju sve generacije tako da bih ovim putem pozvala još mladih da dođu! Izazovno je slikati na otvorenom i opuštajuće, volim to, baš gustam... Nisam slikar koji mora sjediti zatvoren u ateljeu, volim izazove: promjene svjetla, pokrete ljudi, da nije sve statično i dosadno... Dinamično je, ekspresija je konstanta u prirodi, komentira Pavlović.
Organizatori su podijelili sva pripremljena bijela platna, što dovoljno govori o uspjehu i posjećenosti, a škola u Trnovici je opet postala mala ‘umjetnička galerija‘ ispunjena slikama. Prikupljenim sredstvima od slika obnovit će se škola i dom u Trnovici tako da ostane za buduće naraštaje, ali i za buduće Likovne kolonije. U Trnovici kreativnost teče u potocima, gostoprimstvo izvire iza svakog kantuna, ljubav prema prirodi je opipljiva... To je mjesto gdje se, kako Jerinić kaže "na kamenu rađa kamen", ali i divne uspomene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....